Pogled u ... Ljubav je volja…

Razmišljam o ljubavi, govorim o ljubavi, učim o ljubavi, čitam o ljubavi, trebam ljubav. Toliko puta sam filozofirala o njoj, davala joj razne boje, nijansirala ju kako bi meni osobno odgovaralo (kao u želji da se zaštitim od boli). Ne želeći si priznati kako se uopće ne radi o ljubavi, već o zaluđenosti ili pak navezanosti.

Promatrala sam druge u njihovim „ljubavima“ na temelju kojih sam stvarala bajkovite i romantične priče. Bivala šokirana kada bi te priče završile, jer bi im naišao novi princ, nova princeza i novi ushit. Kao maleno dijete, promatrala sam ih iz žablje perspektive. Bili su mi veliki, a ja sam vjerovala da oni razumiju što to grade, kakve odnose trenutno njeguju. U tuđim ljubavnim pričama, tražila sam uzor, nekakvo polazište koje bi mi razotkrilo tu famoznu pojavu. Vjerojatno se mnogi od njih danas ili nasmiješe na svoje prošle odnose ili pak osjete gorak okus koji je ostao nakon dvoje ljudi koji su u svom neznanju pokušavali saznati što to ljubav uopće jest. I sama pripadam onima koji se nasmiješe i onima koji još uvijek osjete gorčinu u svojim ustima. No, svatko je činio kako je najbolje znao i umio. Svatko je sa sobom donio svoju osobnost, svoje strahove, ono čime su ga oblikovali.

Čak nam i Boga predstaviše kao nekoga čiju ljubav moramo zaslužiti. Od malih nogu nas uče pojmovima grijeh i kazna. Filaju nas naredbama ovo se ne smije, Bog će te kazniti, Bog je jako tužan što si ovo učinila, to je Božja kazna. I tako netko tko nas voli samim time što smo njegovi, postaje netko s kime nas počinju plašiti. U svom neznanju, iz svojih rigidnih odgoja, prenesu opasan obrazac i na svoje partnere, potomke, učenike (slobodno nastavite niz). Svi se tako izmiješaše i izgubiše u moru glasova, odgoja, kazni, zasluga, nagradi. A ja sam i dalje stajala, očiju podignutih prema gore, prema velikima i pitala se što je od svega toga LJUBAV? Toliko definicija za nešto što nam je najpotrebnije. Toliko definicija za glavni životni pokretač. Naše ranjenosti, ružne riječi kojih smo se tijekom života naslušali i koje peku kao udarci tankom šibom, odrastanja bez jednog ili oba roditelja, odrastanja s roditeljima koji ni sebe nisu voljeli, odrastanja s bogom koji kažnjava i čiju ljubav MORAMO zaslužiti, ostavlja iza sebe čovjeka s neprobojnim oklopom (tako barem on misli) ili pak nekoga koji očajnički pokušava pronaći da ga netko voli.

No, te ranjenosti i te boli ne moraju biti konačni način sadašnjeg i budućeg odnošenja prema ljubavi. Bića smo koja evoluiramo, koja imamo sposobnost uvidjeti da naša stvarnost ne mora biti oblikovana našom prošlošću. Prošlost je učinila ono što je trebala, a to je da je bila veliki učitelj (ponekad i previše znanja nam usadi, hehe). A što sada s tim silnim znanjem? Pa, hajdemo ga primijeniti, hajdemo suprotno od onoga što nam je donosilo patnju, bol, duge noći provedene u suzama. Nije jednostavno, pogotovo ako je sve to dobilo i svoje dijagnoze, poput depresije, napada panike, anksioznosti (o tome ću također pisati u postovima koji slijede). Nije jednostavno, ali je moguće. Moguće je pronaći uzrok naših boli, zavoljeti sebe, zavoljeti drugoga, i u konačnici pojmiti da Božju ljubav ne zaslužujemo, već da je ona tu, od samog početka, samim time što smo njegovi.

Kao što rekoh volim o ljubavi i čitati. I tako u moru knjiga, različitih žanrova, pronađoh jednu definiciju ljubavi koja mi je nekako najbolje sjela. Definiciju je dao M. Scott Peck u knjizi „Put kojim se rjeđe ide“, a glasi – LJUBAV JE VOLJA ZA PROŠIRIVANJEM SEBE U SVRHU NJEGOVANJA VLASTITOG I TUĐEG DUHOVNOG RAZVOJA. Ova definicija nije lako razumljiva, iz niza gore navedenih razloga. To je definicija koja zahtjeva dublje razmišljanje, meditiranje nad njom i o njoj, duboko poniranje u sebe kako bi se shvatilo ono najbitnije u životu. A razmišljanje o ovome ne bi trebao biti problem, ili… Već sam puno puta u svojim blogovima napisala da se i sama nalazim na tom putu, i da još uvijek propitkujem samu sebe i da još uvijek razgovaram s onim ljudima od kojih mogu dosta naučiti. Iako bih da se proces ubrza, jer po prirodi sam nestrpljiva (tako mi rekoše), vjerujem da je vrijedilo i da vrijedi svakog proživljenog trenutka, kako god da je bio obojen.
Stoga, treba slaviti ljubav svaki dan, dozvati u misli ono što je bitno i razdvojiti od onoga što je nebitno. A bitno je da za početak imamo volju.
Rado bih da podijelite svoj doživljaj ljubavi, kako ju vi vidite – uvijek je lijepo slušati kada netko govori jezikom ljubavi, zar ne?!

Tajchee