Gdje nestane osnovnoškolski odgoj koji kaže da se za izostanak mora donijeti ispričnica?
Već u prvom razredu osnovne škole naučili su nas da se svaki izostanak sa nastave, mora pravdati ispričnicom. Do srednje škole bilo je jasno da samo ispričnica nije dovoljna, već ju tu ispričnicu netko od roditelja mora donijeti u školu. Kada smo se pak jednom zaposlili, i bez velikog objašnjavanja nam je bilo jasno da nema tog „velikog razloga“ zbog kojega bi izostali s posla. Ako si bolestan, otvoriš bolovanje. Ako ti treba slobodan dan, tražiš od pretpostavljenog slobodan dan koji ti pripada po zakonu ili zamoliš korištenje kojeg dana godišnjeg odmora. Naprosto, nikom živom ne padne na pamet da se ne pojavi na poslu. A ako nekome takva egzibicija i padne na pamet, reperkusije su jasne, nakon dva dana izostanka slijedi otkaz.
Što se dogodi s ljudskom odgovornosti kada netko postane saborskog zastupnika? Gdje nestane osnovnoškolski odgoj koji kaže da se za izostanak mora donijeti ispričnica? Gdje nestane radna etika, ili ako toga nemamo, naprosto strah da se ostane bez posla, pa da znamo da se s posla može izostajati po vlastitom nahođenju? Što se dogodi da zdrav razum zamjeni bahatost i „common knowledge“ glupost oholosti da se počinje s radnoga mjesta izostajati bez valjanog razloga i ispravne ispričnice?
Naprosto ne vjerujem da se naši saborski zastupnici preskočili osnovnu školu ili da nikada nisu donijeli ispričnicu od liječnika kako bi pravdali izostanak. Ne vjerujem ni da su na prijašnjem poslu (ako je uopće bilo prijašnjeg pola!) dolazili i odlazili na posao ili s posla kako im je palo na pamet.
Vrlo je vjerojatno da su to naviku neopravdanih izostanaka stekli „radeći“ u Saboru. Ili su se zarazili nekom bolešću, virusom zvanim moć.
Razloge za trotjednu paraliziranost Sabora (koaja je završila ovaj tjedan) treba potražiti u svim političkim opcijama. I dok vladajući snose odgovornost što ne mogu skupiti dovoljno ruku, oprbi ide na dušu što tapka pred vratima Sabora i čeka vladajuće da se prebroje, očito zaboravljajući da ih plaća narod kako bi donodili zakone, a ne slali poruke vladajućima i pokušavali srušiti kvorum na svakoj sjednici.
Postavlja se i pitanje stavljanja na liste vrhunskih sportaša koji dobar dio godine provedu izvan mjesta prebivališta, pogotovo kada imate većinu u samo par ruku. Da si ne lažemo, neće Sandra Perković propustiti Rio ili Zlatnu ligu zbog izglasavanja nekog manje ili više važnog zakona. Sandru ipak više volimo vidjeti na postolju nego u Saboru.
PRETHODNA VIJEST
SLJEDEĆA VIJEST
