Život

Duševna sol

Autor: 035portal Datum objave: 01.05.2026. u 20:00

Odlazeći rano ujutro na šetnje do Poloja, u Vrazovoj ulici uvijek uznemirim veliko jato golubova koji na svojim krhkim nožicama, prkoseći gravitaciji, upravo balansiraju na oštećenim ciglama duge stare ruševne prizemnice visokog krovišta, uništene fasade, razvaljenih širokih vrata, gotovo već izvaljenih štokova visoko postavljenih manjih prozora sa željeznim rešetkama... Kad se približim, ptice prhnu u zrak i slete na krov, a čim prođem opet se vrate na cigle. Od kljucanja golubova, cigle odavno nagrižene i pobijelile od soli se rune i pretvaraju u sitne komadiće i prah koji ptice očito u slast zoblju. Ta zgrada bila je solara, solarski ured, skladište soli, podignuta početkom 19. stoljeća, dok su okolne zgrade kontumaca građene počam od 1770. godine.

Sjetih se, već sam to u jednoj priči zapisao, isto tako su i brodske krave iz velike čorde s Vijuša, po povratku s paše u smiraj dana upravo letjele lizati slane zidove solare, da su ih čordari teško uspijevali odvojiti od zida, odviknuti i potjerati dalje. Štap po leđima tada je imao posla. Nastalo bi mukanje, naguravanje, uzvitlao se oblak prašine i na raskršću s Pivarskom ulicom (danas Štamparevom), poneka uznemirena krava otišla bi krivim smjerom, zalutala, pa i izgubila se, a čordari se onda još više razljutili, pa im psovali i bika koji ih napravi.

Solaru, tu važnu državnu ustanovu, Brod je dobio početkom 18. stoljeća (po Wagneru 1718.). Prva solara bila je na obali Save, sagrađena paralelno s njom, neposredno iza glavnog trga (otprilike gdje je danas hostel Levicki). Planovi 1723., 1728., 1732., 1754., pokazuju dugu zgradu, skladište (magazin) i upravu solarskog ureda, uz nju se zapadno vezao stan nadglednika solare, a istočno kuća poreznika. Sjeverno, bila su dva uređena vrta. Ta je solara porušena poslije 1783., kada je radi sigurnosti tvrđave naređeno rušenje svih zidanica na udaljenosti od 600 hvati od tvrđave. Istovremeno porušeni su, dakako, i činovnički stanovi.

Upravitelj solare i blagajnik bili su u Brodu uvažene ličnosti. U Kronici Franjevačkog samostana više puta je zapisano o raznim manifestacijama i svečanostima, ručkovima i banketima, na kojima su, uz ostale uvažene uzvanike, i oni bili. Kod inspekcije tvrđave i njene posade, visoki vojni dužnosnici redovito su pregledavali i ustanovu kontumaca, kao i solarski ured.

Kamena sol je u Vojnu krajinu i Slavoniju dolazila iz gornje Ugarske, sa Karpata. Kopana je u kraljevskim rudnicima soli kod mjesta Máramarossziget u Transilvaniji (Erdelj, Sedmogradska), uz gornji tok rijeke Tise i oko rijeke Moriš (mađ. Maros, rumunjski Mureş). Mađarska je te krajeve okupirala još u 11. stoljeću, a poslije I. svjetskog rata pripali su Rumunjskoj. Riječnim putem, Tisom i Morišom do utoka u Tisu kod Segedina, pa Dunavom i Savom, sol je prevožena državnim, velikim drvenim brodovima solaricama (Salzschiffe), koje su putem kopitarnicom obalom vukli snažni konji. Ovisno o težini tereta na brodu za teglenje je bilo upregnuto od tri do devet konja. Na čelu kolone jašio je tražilac puta koji je dugom motkom provjeravao dubinu vode i označavao ju.

Država je imala monopol na sol, koja je bila tzv. erarsko dobro (dobro državne blagajne) i tako donosila prihode, punila državni proračun. Država je određivala cijenu soli i izvan solare nije se mogla niti smjela nabavljati, stoga je cvjetalo krijumčarenje znatno jeftinijom solju iz Turske, iz rudnika u nedalekoj Tuzli. Centa soli u Krajini stajala je 24 srebrna dvadesetaka, a u Turskoj od 9 do 10. Krijumčari su sol prodavali po 15 dvadesetaka i pritom ostvarivali veliku dobit. Turske solarice pristajale su na Savi u vrbicima, između dva naša čardaka, zaklonjene drvećem, kako ih ne bi straža uočila. Noću su krijumčari čamcima prelazili rijeku i preuzimali krijumčarenu sol. Događalo se da su vojnici graničari sa čardaka na to „zažmirili“ jer bili su u dosluhu s krijumčarima. Dobro se na tome zarađivalo i neki nisu mogli odoljeti. Ali su zato za uhvaćene prekršitelje slijedile stroge kazne i batine.

Da spriječe krijumčarenje soli, vojne su vlasti zabranile graničarima držanje čamaca na Savi, čak i blizu Save, na stanovima i barama. Mogli su ih imati samo vodeničari, a i oni su bili pod posebnim nadzorom. Svi ostali čamci morali su biti spremljeni u selu. Pogranične straže i latovi – carinski nadglednici, pregledavali su graničarske kuće (sumnjive, čak i dvaput tjedno), pa ako su našli soli za koju kuća nije mogla potvrdom - ceduljom (dobivenom od Solarskog ureda) dokazati podrijetlo, slijedilo je fizičko i novčano kažnjavanje. Jedna zapovijed izdana od kompanije 1824. godine glasi: Tko se od sada uhvati da kupi samo 20 funti turske soli, bit će tjeran kroz 300 momaka i šiban. Za više od 20 funti turske soli, bit će graničar kažnjen rabotom na duže vrijeme.

Graničar Augustin Kedačić iz Babine Grede uhvaćen je pri kupnji turske soli te kažnjen trčanjem između 300 momaka šest puta gore i dolje i bio šiban, navodi se u Zapovidima babogredske kompanije od 19. prosinaca 1827. godine. Da uhvate krijumčare, vlasti su se različito dovijale, čak su među krijumčare ubacivale i doušnike, pa su i oni, da ne budu razotkriveni, s krijumčarima sjedili u zatvoru, a za to vrijeme primali su plaću, kruh i dvije krajcare, a njihova kuća po 10 krajcara u srebru na dan.

Ali uza sve poduzete mjere, država nije uspijevala spriječiti krijumčarenje, a to se vidi iz toga što su iste zapovidi kroz dugi niz godina ponavljane.

Rušenjem solare kod trga, novo mjesto za solaru nađeno je u franjevačkom samostanu, koji je za cara Josipa II. ukinut 7. studenoga 1787. godine. Franjevci su tada morali napustiti Brod. Sav namještaj je razdijeljen po drugim samostanima, u Našice, Osijek, Vukovar, Đakovo. Gvardijan u Našicama o. Marijan Lanosović zapisao je da je iz dokinutog brodskog samostana u Našice dovezeno nešto knjiga i četiri stare slike. Franjevačka crkva postala je župna crkva, a župna je putem dražbe prodana za 450 forinti jednom opančarskom majstoru, pa opet od njega za istu svotu otkupljena (koja je to računica?) i služila je kao kapela za krštenja. U samostan je smještena škola i učiteljski stanovi. A sol je uskladištena u prizemlju istočnog trakta samostana.

Tako je brodski samostan od 1787. do 1806. godine bio lišen svoje svrhe. Učionica je smještena u blagovaonici, a tu su se držale i komedijaške predstave. Uz učitelje u samostanu su uz najamninu stanovale i još neke ne baš uzorne osobe. Samostanu je u to vrijeme načinjena velika šteta. Napose skladištem erarijske i privatne soli, koja je istočnu stranu samostana posve uništila - zapisao je Brlić u Uspomenama na stari Brod. Čak su i stupovi uz istočni trakt bili nagriženi solju i oštećeni, te ih je trebalo mijenjati. Obnova tog krila samostana temeljito je izvršena 1835./1836. godine. Brlić je zapisao: G. 1835. zauzeo se je provincijal Marijan Jaić rodjeni Brodjanin kod dvorske komore, da se samostanu udieli odšteta za kvar nanešen samostanskoj sgradi skladištem erarijalne soli, te je u tu svrhu izhodio odštetu u svoti od 600 for; iz ovih novacah umnoženimi milodari brodskih gradjanah, nekih svećenikah i samostanskim prihodom sagradjen je (popravljen) iztočni dio samostana i mnogi popravci počinjeni.

Kronika samostana bilježi da je za popravak solju oštećenog samostana dovezeno 20.000 komada cigli iz Banovaca. Od pet stupova koji drže kat istočnog trakta obnovljena su samo dva, jer se ostala tri nisu usudili dirati kako se ne bi narušila statika zgrade.

Ali, ta vlaga izazvana solju i raspad cigala tek su u novije vrijeme uspješno sanirani, možda.

Kada su se franjevci 1806. godine vratili u Brod, dobivši natrag svu svoju imovinu, iz samostana je iseljena i solara, a nova velika solara i prateći stanovi već su prethodno sagrađeni na Vijušu uz kontumac. Na jednom planu iz 1804. već je ubilježena ta zgrada solare. Masivna prizemnica solare, magazina soli, zidana je debelih zidova, no unatoč toga oni nisu mogli odoljeti nagrizanju što ga uzrokuje sol, čega je rezultat i danas vidljiv na uništenoj fasadi koja se sva raspada.

Postojeća zgrada na uglu Štampareve i Vrazove kb. 1, bila je stan upravitelja solare i stan činovnika (podvornika) solare. Sljedeća zgrada, Vrazova kb. 3 (srušena je i napravljena slična kopija), bila je stan upravitelja carinarnice. Onda dolazi duga zgrada solare, a iza nje još jedna zgrada (kb. 7) jako visokog krovišta, koja je služila upravi carine.

Da su se Brođani još 1910. godine opskrbljivali solju iz solare pokazuje popis 378 obitelji koji se čuva u Državnom arhivu u Brodu. Spisak je rađen po ulicama. Ubilježena je glava obitelji, primjerice: Dragutin Radosavljević, mjesto - Banska ulica 2, broj duša u kući - 6 (supruga Gizela i četvero djece), količina soli u kilogramima - 36 i dan kada je cedulja izdana, odnosno sol podignuta – 2. XI. 1910. Obitelj Eme Gašparac, u Ulici Branka Radičevića 22, imala je 11 članova – duša i dobila je 66 kilograma soli... Vidljivo je da je po svakoj „duši“ izdavano godišnje 6 kilograma soli, za koju se onda govorilo i „duševna sol“.

Otprilike tih godina se i sitna varena sol iz Tuzle već mogla kupiti u svakom dućanu i u svakoj količini. Samo, ta je sol bila manje slana od kamene, koju je usto još najprije trebalo sušiti, pa razbiti na manje komade i onda u posebnom žrvnju za sol mljevenjem usitniti.

Kad je 1931. izgrađen ribnjak na Vijušu, solara je pretvorena u veliko skladište kukuruza kojeg su mljeli u šrot i hranili ribu. Poslije Drugog svjetskog rata u solari se nalazila otkupna stanica poduzeća „Unija“, skladište papirnog otpada. Danas je solara prepuštena nebrizi i propadanju, a jedinstveni je spomenik iz vremena Vojne krajine i u takvom stanju ne bi trebala biti.