Rade sa slatkim, a dinar im gorak!

Na bučnom kirvajskom pazaru uzbuđeni je momak doveo curu pod licitarsku šatru, pa neka bira šta oće i šta je volja, a ona je, isprva stidljivo, u raširenu crvenu maramu vatralonku stavljala darovano veliko srce s ogledalcem i slikom zaljubljenih, pa manja srca, bebe, konjiće, papučice, medenjake, šarena oblizala, orašnjače-šećerleme s orasima... Momak je sav ustreptao i ponosan platio. Curu je zakaparisao. Ona je onda svezala krajeve vatralonke i nosila ju preko ruke, a iz marame su virili pokupovani licitarski proizvodi. Tako su prošetali pazarom i u kolu igrali da ih svi tog kirvajskog dana vide i da se selom priča: Eva je od Franje dobila medenjake, na jesen će bit' svatova! A kome je to krivo, neka pukne od zavisti!

Ovakvi prizori se više ne vide i ne događaju, jer vremena i običaji su se u Šokadiji promijenili. Ljubav se na neke druge načine iskazuje i dokazuje, a nestalo je i majstora licitara. Evo priče kako je to nekada bilo.

U Brodu na Savi uvijek je bilo posla za više majstora licitara (reklo se i medičara) i voskara. Okolica je bila bogata, pa jedan drugome nisu konkurirali i obrt je dobro napredovao. Rajon brodskih licitara bio je na zapad do Lužana, a istočno do Donjih Andrijevaca. Dalje od Andrijevaca rajon su držali đakovački licitari, a od Lužana pa gore gradiški. Registri obrtnika iz 1932. godine u brodskom Državnom arhivu bilježe ove majstore licitare: Josip Hrvojević, Karadžićeva 22 (obrt prijavio 1897., obrt otkazao 1937.), Mijo Horvatić, Strossmayerova 4 (obrt prijavio 1907., a otkazao 1986.), Josip Molnar, Zrinska 46 (obrt prijavio 1911.), Andrija Gašparac, Zrinska 1 a (obrt prijavljen 1919., otkazan 1944.), Aleksandar Mateša, Mesićeva 66 (obrt prijavio1925.), Josip Samardžija, Mesićeva 48 (?). Uz nabrojane, Registar iz 1950. godine bilježi licitara i voskara Mišu Lovrekovića, u Omladinskoj ulici 29., koji je radio kratko vrijeme.

Danas se u Slavonskom Brodu ovim obrtom bave samo nasljednici majstora Josipa Molnara, no i oni izrađuju još samo voskarske proizvode, ali upotrebljavaju parafin.

Nekada je licitarska roba bila jako tražena, raznoliki proizvodi od slatkog tijesta i svijeće u više veličina i debljina, te lijevani voštani votivi (tijela, zagovori) u ljudskim i životinjskim oblicima (glava, noga, ruka, oči, dijete - beba, svinja, krava, konj, pijetao...), pa i oblika kuće. Na proštenjima votivi su prilagani na oltar svecu zaštitniku uz molitvu za zdravlje i boljitak doma i ukućana, a posebno marve. Uz sve to, licitari su radili i slatko piće, medicu ili šerbe (osnovni sastojak su med i voda), koje je, ohlađeno ledom, dobro rashlađivalo u vrućim ljetnim danima.

Od bijelog šećernog tijesta (meko brašno, šećer, voda, jaja i salakalija - zvana još i licitarski, ledeni kvasac - dodavana da se tijesto digne i bude prhko), koje se rezalo raznim limenim kalupima, izrađivana su srca, bebe, konjići, konjanici, papučice, zipke, taškice, krunice - brojanice... a od medenog tijesta (sastav je isti kao i za srca, samo što je umjesto šećera dodan med) pravljeni su veći i manji medenjeci, pa prodavani umotani u celofan. Nakon pečenja, proizvodi od bijelog tijesta su bojani jestivim voćnim bojama, pretežno crvenom, te ukrašavani aplikacijama, šaranjem, uz rub ramflovanjem - debljim valovitim linijama, pa pužima i ružicama, listićima, viticama... Za to je rabljena smjesa napravljena od krumpirovog brašna, šećera ili želatine, te jestive boje. Onda, sigurne ruke i spretno, smjesa je istiskivana pomoću tuljka, te su rađene šare žute, plave, zelene, roza, crvene, bijele... debele valovite ili tanke, ravne sa spiralama, cik-cak, ukrštene... Zato se svim tim licitarskim proizvodima reklo i šarena roba.

Ali šarena roba bila je završena tek kada su na nju nalijepljena ogledalca, ukrasi od šarenih papira i sličice s glavama frajli i momaka, konja.

Svojevremeno, za života, razgovarao sam s majstorom Perom Molnarom i njegovom suprugom, gospođom Ankicom. Ona je inače nećakinja licitara Gašparca. Gašparčevi djece nisu imali, pa je Ankica, rođena Vukelić iz Zdenaca, još kao djevojčica došla u Brod kod tete i tetka i oni su ju odgojili, podigli i udali. Tako je ona za sve u Brodu bila Ankica Gašparčeva. Ovim brakom povezane su dvije licitarske obitelji.

Molnarovi su svoja kola i konje imali, jer roba se na kirvaje, vašare i proštenja na kolima vozila. Prteni drumovi su bili. U ponoć se polazilo, u dva, u tri sata, da se za rana stigne i mjesto zauzme, jer nije svejedno gdje ćeš na kirvaju sa šatrom biti. Bliže crkvenih vrata je najbolji plac, tu svi moraju proći, a ako si gdjegod u šturcu, 'ko će ti šta kupiti. Onda se šatra podigne, pa roba fino složi i pregledno izloži očima kupaca. A njima su najviše poglede privlačila nacifrana srca. Koliko su šokačkih cura i momaka ta njihova crvena licitarska srca posparljivala, broja se ne zna. Na svakom kirvaju, na svakom proštenju, licitarski proizvodi stvarali su ozračje razdraganosti i veselja. Bez licitarske šatre kirvaj je bio nazamisliv. Dolazili su licitari i na male, „kokošje“ kirvaje.

U isti se dan i na dvije strane išlo, sa dvije šatre, pa i na konaku ostajalo, u kolima spavalo. Najveći je pazar uvijek bio na Antunovo u Podvinju, pa Gospa kloštarska u Kobašu, Ivanje u Sibinju, Jakoplje u Klakaru, Emerikovo u Oriovcu... Bosanska Posavina bila je isto rajon brodskih licitara, svi kirvaji, Derventski vašar, a brodske svijeće su kupovale sve katoličke župe do Tuzle, Teslića, pa i u Sarajevu.

U Brodu se izlazilo na tjedne vašare, svake srijede i subote na Korzo, pa dobro pazarilo još na Trojstvo i Antunovo pred „velikom crkvom“, na Sv. Stipana pred „malom crkvom“, a na Svijećnicu pred obje crkve.

U Doljaniji se opet, u Klakaru, Gornjoj i Donjoj Bebrini, najviše slatkog, ledom rashlađenog šerbeta popilo, a cure najviše medenjaka nadobivale. Bilo je slučajeva da momak i cijelu šatru jednoj curi kupi. Sva srca, sve bebe, konjiće, oblizala, medenjake... pa koliko koštalo da koštalo, jer momak je bio ludo zaljubljen.

Kazao sam majstoru Peri i pjesmu koju sam u Klakaru od cura i snaša čuo, a pjesma i njega spominje:

Oj inočo, jel ti bilo žao,

što mi dika šerbe kupovao?!

Dika-dere, kod Molnara Pere!

I, slatki, friški, mirisni medenjaci, bili su onda velika čast, curama mamac, stoga su im se momci u kolu znali i pjesmom posprdnuti:

Al bi cure jele medenjka,

Sveti Roče, izbuljile oče,

Sveti Pavo, ko bi im nadavo!

Majstor Pero (rođen 1922.) počeo je učiti licitarski zanat 1937. godine. Njegov otac Josip Molnar (1885.-1971.) bio je licitar, a i djed Šimo (1858.-1934.), koji je još 1884. godine iz Gorskog Kotara u Brod na Savi doselio. Otac majstora Pere, Josip, prijavio je obrt 1911. godine, onda je otišao u Prvi svjetski rat, a poslije rata je opet nastavio sa zanatom do 1945. kad je, 19. siječnja, u naletu savezničkih bombardera i najžešćem bombardiranju Broda, avionska bomba od 1000 kila pogodila njegovu radnju i sve mu porušila.

Poratne godine bile su teške za obrtnike, komunisti su ih porezima gulili i gnjeli gdjegod su stigli i nastojali ih uništiti, stoga je za licitare nastala izreka: Rade sa slatkim, a dinar im gorak!

Sedamdesetih godina, prvi je licitar Samardžija kupio aluminijski ostakljeni kiosk, a za njim Molnar i Mira Horvatić. Kiosci su kupovani u Banja Luci. Otad im je bilo lakše nego stajati pod šatrom, bar su zimi bili zaštićeni od hladnoće.

Samardžija je i prvi prestao s radom, za njim gospođa Mira Horvatić (1986.), tako da su jedino ostali Molnarovi, gospodin Pero i gospođa Ankica. U njihovom pleanom dućanu mogao si još uvijek uz svijeće kupiti i srca, bebe, konjiće, medenjake i oblizala svih vrsta. Vidjelo se da su oni baš zaljubljenici svoga zanata, kao da i oni veliko licitarsko srce u njedrima imaju.

Onda je došao Domovinski rat i slična sudbina zadesila je Molnarove kao i 1945. Fosforna granata pogodila je 23. travnja 1992. njihovu radionicu u Zrinskoj ulici, da je samo jedan zid od nje ostao. Baš sam gledao iz Brodskog Brda taj do neba visoki stup crnog dima i nisam odmah mogao odgonetnuti što je to granata pogodila.

Majstor Pero se doslovno iz pepela podigao i opet je sa svojom šarenom robom svakodnevno bio na tržnici. Radio je i kad je već u penziju otišao, a radnju je potom sin Josip preuzeo, jer i on je licitarski zanat izučio. Ne smijemo zaboraviti niti njihovu kći Zlatu Miletić, koja je također medičarsko-voskarsku radnju imala. Tako je to već četvrta generacija Molnara licitara u Brodu. A trebala je biti i peta, jer Josipovi sinovi Pero i Tomislav pripremani su da zanat nastave. Tome su se posebno veselili i nadali dida Pero i baka Ankica. Znali su reći: - Jedan će licitarski zanat učiti, a dugi će svjećar bit. Puni su želja i ne može se raditi, a da oni nisu u radionici, da sve vide, ručicama dodirnu, da sve probaju. Samo, vremena su nesklona ovome zanatu, pa su Pero i Tomislav završili fakultete, jedan je sada u Zagrebu, ali drugi, dok čeka zaposlenje, ipak vrijedno pomaže ocu Josipu i mami Steli. Tako je na neki način i peta generacija Molnara u svjećarskom zanatu.

Majstor Pero Molnar umro je 2004., a gospođa Ankica 2007. godine. Licitarske proizvode Molnarovi su prestali raditi 2011., a te godine su i na zadnjem kirvaju u Kobašu sa šatrom bili.