Štefo sa štrikom

Hvala Ti na svemu mila!

Ej, lako meni, sele,

Doći k Teb' obilnom ručku – i

Vidjet radosno lice

I pripravne Tvoje ruke!!

Gledati ću skoro doći –

A Bog Te blagoslivo!!!

Živjela Svečarica

Kliče

o. Kamilo - Štefo

Rudi zora! Rudi Vagner

Užurbo se kao Kelner?

Da svi dodju, koji žele,

I čestitat, ko, što vele:

Vidi ljûdi, a stan mali,

Ali neka, nek se svali.

Grlo sitno sve propušta,

Neka samo ruka svašta

Eto nosî, kȍlje, tȍči,

Radost-slavu nek ne kôči!!

Šalaj Bato ijuju,

Razbili Ti kapiju!

Dragom Svečaru sve najbolje

Želi bez boli i nevolje

Bio pun dobre volje!

Puno Te voli Tvoj bratić Štefo

Ove dvije pjesmice - koje u akrostihu (početnim slovima stihova) daju imena Hedviga i Rudi Vagner i brojna pisma oca franjevca Kamila Kolba - čuva gospodin Marijan Vagner. Pjesmice je i napisao Kamilo Kolb, kršten imenom Stjepan, Štefo, u župnoj crkvi u Gornjim Bogićevcima, i posvetio ih roditeljima gospodina Marijana, Hedvigi i Rudi, čestitajući im rođendane. Ruda i Štefo bili su bratići, jer su Štefina i Rudina majka (Marijanova baka), Rozalija Kolb iz Okučana udana Wagner, bile sestre. Rozalija se udala u Sibinj u bogatu kuću Wagnerovh, koji su imali trgovinu, mesnicu i gostionicu.

- Stanovali smo pedesetih na Plavom polju i očev bratić Štefo, u to vrijeme franjevac Kamilo u brodskom samostanu, često nas je posjećivao, nedjeljom dolazio na ručak. Bio je nevjerojatan veseljak i s ocem se šalio sa svim i svačim, a već s vrata bi rekao: „Evo vam dolazi Štefo sa štrikom!“, kaže gospodin Marijan. Naime, franjevci preko odjeće – habita, vežu bijeli pojas – pasac (štrik) s tri čvora koji simboliziraju zavjete na koje se franjevci obvezuju, a ujedno ih podsjećaju na pokornički život, pa tako je i Štefo-Kamilo štrik nosio.

A, Kamilo Kolb, uz to što je bio svećenik franjevac, bio je i uvaženi skladatelj, pjevač, orguljaš i ostvario je niz zapaženih djela na području crkvene glazbe. Rođen je 1887. godine u Okučanima, kao šesto dijete Huge i Matilde Kolb. Rastao je u glazbenom okruženju. Otac Hugo je svirao harmoniku i volio pjesmu. Majka Matilda je bila počimalja u crkvi sv. Marije u Pakracu. Najstariji brat, Šandor, bio je predsjednik Hrvatskog tamburaškog zbora u Beču, a brat Đuka, kao bogoslov bio je predsjednik Hrvatskog glazbenog društva Vijenac na Bogosloviji u Zagrebu. Treći brat, Pero, bio je vrstan pjevač, bariton u pjevačkom zboru Slavuj u Petrinji. Dvije sestre, Anka i Mica, bile se opet pjevačice u samostanskoj školi časnih sestara u Požegi.

Još prije polaska u školu, Štefo je od strica dobio na dar tamburu brač i to mu je bilo prvo glazbalo na kojem je svirao. Osnovno školovanje završio je u Okučanima. U osnovnoj školi je naučio svirati violinu, onda se gusle reklo, i već je dobro svirao pjesme i kola koja je čuo da pjevaju i igraju seoske djevojke i momci.

Gimnaziju je polazio u Požegi, tu se upoznao s franjevcima, te nakon četiri razreda gimnazije izrazio je želju da stupi u njihov red. Godine 1902. došao je u Zagreb, a iz Zagreba u franjevački novicijat na Trsatu. Zatim odlazi na studij filozofije u Varaždin, gdje je ostao tri godine. Svirao je u tamburaškom zboru koji je svake nedjelje zabavljao samostansku zajednicu. Tih godina je napisao i prvu skladbu za tambure – koračnicu Bunjevac.

Godine 1904. postao je orguljaš. Bogosloviju je polazio u Zagrebu i svečane zavjete dao 1907., a u katedrali je često slušao sviranje orguljaša prof. Franje Dugana, koji mu postaje učitelj. Već u to vrijeme, 1908. godine, objavljuje svoje prve skladane radove u časopisu Sv. Cecilija. Osobito su lijepe njegove crkvene pjesme: Pred djevicom na koljena, Majko ljubljena, Marijo… U Stjepušinovoj Tamburici objavljena je 1908. Kolbova mazurka Bratski pozdrav, a 1910. koračnica Za dom. Za svećenika je zaređen 1910. i mladu je misu služio kod brata Đure, svećenika u Orahovici. Potom neumorno sklada i djela šalje u Sv. Ceciliju na objavljivanje.

Cijeli Prvi svjetski rat proveo je kao vojni svećenik, najprije u Sarajevu, pa na poljsko-ruskoj fronti i talijanskoj fronti, na Pijavi. Godine 1920. odlazi u Ljubljanu na studij pjevanja i kompozicije, a 1921. vraća se u Zagreb i nastavlja studij glazbe na Muzičkoj akademiji, gdje je 1926. položio ispit za srednjoškolskoga učitelja pjevanja. Nakon toga, on službuje po raznim mjestima. Duhovnik, vjeroučitelj, orguljaš i zborovođa je u franjevačkim samostanima u Zagrebu 1921.–28., Vukovaru 1928.–29., Virovitici 1929.–32. (ondje i učitelj vjeronauka i pjevanja u gimnaziji, te dirigent HPD Rodoljub, Hrvatskoga tamburaškoga društva Mladost i Crkvenoga pjevačkoga društva Sv. Cecilija), Iloku 1932.–35. (ujedno je bio i gvardijan samostana), Varaždinu 1935.–39. (predavao i u Franjevačkom kolegiju sv. Antuna te ondje vodio zbor, tamburaški i limeni orkestar), Našicama 1939.–41., Osijeku 1941.–44. (predavao i glazbu te pjevanje u učiteljskoj školi i vodio njezin zbor, bio zborovođa društva Zrinski i HPD Lipa). I svakodnevno sklada, sklada…

Godine 1945. je uhićen na povlačenju kroz Sloveniju i presudom Vojnoga suda Komande grada Zagreba osuđen na smrt, ali je pomilovan i ponovno osuđen na šest godina zatvorske kazne, koju je služio u zloglasnoj Staroj Gradiški (nalazio se u zatvoru s mnogim poznatim intelektualcima i muzičarima poput Borisa Papandopula, Lovre pl. Matačića, Marijana Zubera i dr.). Od 1950. službuje u franjevačkom samostanu u Karlovcu, a u Slavonskom Brodu od 1952. do 1957. godine. U Brodu sklada veliki broj djela: Misa u čast presvetog imena Isusova, Misa u čast svetog Josipa, Sonetni stavak u f-molu….

- S nekoliko prijatelja dolazio sam u franjevački samostan na vjeronauk. Ondje sam sretao oca Kamila, našega Štefu. On je svirao orgulje i nama je dozvolio da gazimo dasku pomoću koje se iz mijeha pumpao zrak u orgulje i tako pomažemo svirku. To je nas posebno veselilo. On je već tada bio jako poznati kompozitor i orguljaš, toga doba najplodniji autor crkvenih pjesama. Ja sam mu se obraćao sa Vi. Kad sam počeo svirati gitaru, nije bio oduševljen, rekao je: „Dođi meni, da te podučavam svirci na klaviru.“ Nisam poslušao, već sam svirao u jazz sastavima – ispričao je gospodin Marijan Vagner.

Oca Kamila Kolba dobro se sjeća i gospodin Tvrtko Exle. Njegova majka pjevala je u crkvenom zboru koji je vodio Kolb, zalazio im je u kuću. Tvrtko je bio ministrant, a po dvojica manjih ministranata bili su zaduženi da „pumpaju“ orgulje, no kada je bio veći, mogao je to Tvrtko i sam.

Djelujući u brodskome samostanu, ovaj franjevac i orguljaš istančanoga uha nije bio zadovoljan stanjem orgulja, te su na njegov poticaj pozvani majstori-orguljari koji su staro glazbalo očistili i uredili u srpnju 1955. Koliko je poznato, to je jedini zahvat na ovim orguljama iz 1838. sve do njiove velike restauracije 2010. godine. Tada je vjerojatno postavljen i električni pogon, te više nije bilo potrebe da ih ministranti "pumpaju". Otac Kamilo ostavio je u Brodu na Savi još jedan značajan trag, pozamašnu i vrijednu glazbenu zbirku koja se čuva u sklopu znamenite i bogate knjižnice brodskog franjevačkog samostana.

Iz Broda, otac Kamilo odlazi u Požegu, pa u Viroviticu, posljednje mjesto svoga službovanja, odakle piše pismo bratiću Rudi Vagneru: Kada ću u Brod? Kada šuma zazeleni i ševa zapjeva, onda me se nadajte, ali svakako ako mi popusti reuma, jer ne želim da se gegam po Brodu kao stari deda sa šalicom za milostinju. Ta boljetica mi ne da ni komponirati, samo prepisujem staro, ako me tko što zamoli. Uz to je i prehlađen. Ali vam priznajem da sam našao lijek samo u stolisniku (kunica), ona trava čim hrane male purice... Čekam proljeće, da zazeleni breza, onda ću si nabrati mladoga lišća i onih grozdića, na sitno izrezati, osušiti i na dan ½ litre čaja s medom piti. Za tri mjeseca ću biti zdrav. Tako sam u Karlovcu jednu staru gospodju izliječio i priznala mi je da je mogla preko taraba skakati. Bila je zdrava kao dren. Mogla je ona, moći ću i ja, a sada se kajem da nisam toga načinio već u Požegi!

No, pobolijevanja su bila sve češća i otac Kamilo umire u Virovitici 1965. u 78. godini radinog i plodnog života na polju glazbe i svećeništva.

Kolbov skladateljski opus obuhvaća impozantnih 1270 djela, skladbi većeg i manjeg opsega i oblika. Napisao je tri oratorija, skladao je 80 misa, mnoštvo misnih popjevki, svjetovnih skladbi. Najviše je popjevki (228) napisao u čast Blaženoj Djevici Mariji. Po ocjeni dr. Josipa Andrića, Kolbove skladbe za tamburaške orkestre spadaju u vrhunska ostvarenja te vrsti u nas. Mnoge njegove skladbe dobile su nagrade na raznim natječajima, a eto, i Simfonijski orkestar i zbor HRT-a uvrstili su upravo Kolbov Križni put u veliki koncert Večer franjevačkih skladatelja pod ravnanjem Vladimira Kranjčevića, koji smo imali priliku čuti i u Brodu 2012. godine.

Melodioznost Kolbeove glazbe učinila je mnoge njegove skladbe vrlo popularnim. Svoje lijepe melodije, često bazirane na narodnim motivima umio je Kolb zaodjenuti u veoma zanimljivo

harmonijsko ruho, pa se svaka skladba odlikuje posebnom bujnošću. Njegova je intima nepresušno glazbeno vrelo, iz kojega teku uvijek nove i nove glazbene misli. Njih pretvara u opuse kojih je napisao preko tri stotine, napisao je o Kolbovom radu Julije Njikoš.

- Jedna Kolbova posmrtna misa svirana je i prigodom pokopa predsjednika Sjedinjenih Američkih Država Johna Fitzgeralda Kennedyja 1963. – sjetio se gospodin Vagner.