Brodska katedrala

I danas još, dolazeći iz bilo kojega pravca u Slavonski Brod, već izdaleka prvo ugledate njega - visoki, vitki dimnjak u krugu tvornice „Đuro Đaković“, bivše Prve jugoslavenske tvornice vagona, strojeva i mostova d. d., zvane i „Vagonjara“. I danas je ovaj dimnjak daleko najviša brodska gradnja.

Kada je 1922. godine izgrađen, zaparao nebu pod oblake i zadimio, bio je najviši dimnjak u čitavoj ondašnjoj „staroj“ Jugoslaviji i tako je ostao još dugi niz godina i u „novoj“ Jugoslaviji. Taj moćni dimnjak tvorničke termoelektrane zidan radijalnom opekom, visok je oko 70 metara, pri dnu širok 8 metara, a na vrhu 2,5 metra. Usporedbe radi, srušeni tvornički dimnjaci brodske drvne industrije, „Slavonije“ i „Slaveksa“, bili su tek pišljivih 30 metara visoki.

To je dimnjak pred kojim se kapa skida, pa ga s pravom gospodin Tomislav Krpan nazva – Brodska katedrala. Katedrala bez zvona, doduše, ali je zato isprva na termoelektrani bila tvornička sirena na čiji je zvuk nekada tisuće radnika kao u košnicu hrlilo na svoja radna mjesta i opet na zvuk sirene napuštalo posao u ovome nekadašnjem gigantu i ponosu hrvatske metalske industrije.

To je srce vagonjare i duša Slavonskog Broda, kaže također gospodin Krpan, jer električna centrala tvornice, koju je cjelokupno opskrbljivala za osvjetljenje i pogone, od 1927. godine proizvodila je električnu struju i za grad Slavonski Brod. O električnoj centrali „Posavska štampa“ 1930. godine piše: Ova je sagrađena na najmodernijoj osnovi te sadrži 2 turbogenaratora za trofaznu struju 525 vata i 50 perioda, jedan sa 1500, a dugi sa 1900 konjskih sila, sa modernim uređajem za snabdijevanje kotlova ugljenom. Centrala opskrbljuje cijelu tvornicu električnom strujom za osvjetljenje i snagu i daje struju gradu Brodu za osvjetljenje i snagu cijeloga grada.

Struja je u grad dovedena podzemnim kablom, a u gradu izgrađeno pet transformatorskih stanica.

U Drugom svjetskom ratu bombe su teško oštetile Brodsku katedralu, dimnjak termoelektrane Tvornice vagona. Bombarderima je bio dobra meta, pa iako ga nisu izravno pogodili, no on je od silnih neposrednih detonacija napukao, a vrh mu je za nekoliko metara urušen. Poslije rata dimnjak je obnovljen, popravljen i, sigurnosti radi, gusto opasan čeličnim obručima. Opet je ponosno rigao gusti dim, a putnici dolazeći u Slavonski Brod već iz daljine su se mogli orijentirati u kojem pravcu im je ići.

Potres u Brodu 1964. uzdrmao je i opet nanio dimnjaku teška oštećenja. Urušilo se osam metara njegove visine. U Brod su tada pozvani Crnotravci iz mjesta Crna Trava u leskovačkom kotaru u Srbiji, poznati majstori za gradnju na velikim visinama, specijalizirani upravo za gradnje i popravke visokih dimnjaka, koji su ga popravili kao od šale. Te godine radili su u Brodu Crnotravci ne samo na tvorničkom dimnjaku „Đurine“ termocentrale, već i na sanaciji potresom oštećenih dimnjaka Poduzeća za impregnaciju i dimnjaka drvne industrije „Slavonija“.

„Brodski list“ broj 23, 1964. godine, napravio je reportažu o majstorima Crnotravcima, koji su bez straha normalno radili na toj vrtoglavoj visini:

Vertikalno penjanje najviše umara - pričaju stručnjaci iz Crne Trave – a treba uvijek biti hladnokrvan i skoncentriran. Najveća se pažnja poklanja načinu života, ispričao nam je sekretar organizacije Najdan Grujić, koji inače prvi ide „u vatru“. Visincu je potrebna pojačana hrana, ali ustvari ima dvije vrste visinaca. Jedni smiju ići do visine od 3 do 40 metara, a ostali mogu ići dokle treba. Ako je netko prethodne noći „lumpovao“, taj ne ide idućeg dana gore. Ne ide ni onaj koji je indisponiran. Uzimamo u obzir psihičko raspoloženje, kažu Crnotravci.

Osam su mjeseci na terenu, odvojeni od obitelji. Čim nastane loše vrijeme, specijalisti za visoke fabričke dimnjake vraćaju se u Crnu Travu. Za vrijeme „mrtve sezone“ podvrgavaju se temeljitim liječničkim pregledima i prikupljaju snage za nove podvige...

Dimnjaci su simboli industrijskog doba. Nekad ih je u Brodu bilo na sve strane i svi su dimili, pušili, čađili, samo onda još nije bilo „zelenih“, koje bi to strašno uzrujavalo. Uzrujavale su se samo revne brodske domaćice, kojima je čisto oprani i u Savi isprani veš često od dima i čađi zacrnio.

Prvi industrijski visoki, vitki, zidani dimnjak, u Brodu na Savi imao je „Prvi brodski paromlin“ („Erste broder Dampfmühle Tassovac & Merkadić“), kojega su Brođani zvali - „Vatrenka“. Mlin je sagrađen 1880. godine na ćošku Zrinske i Štampareve ulice. Dimnjak je imala i pivovara i paromlin na valjke Davida Dombovića kod „Crnog križa“, pa spomenute industrije za preradu drveta „Slavonija d.d.“ i „Slaveks d.d.“. Pušio je i dimnjak Prve brodske tvornice cementnih proizvoda Josip Hanza na početku Vinogradske ceste, iza nje špiritare Samuela Koppa, a cementari preko ceste i dimnjak pecare Konstantina Pachanya. Južno od željezničke pruge dimnjak je imala Tvornica kemijskih boja IG Farben industrie, a do željezničke stanice Gradska plinara. Istočno od grada visoko se vio dim Impregnacije drveta, ciglane Britz i Laub, te na kraju Osječke ulice ciglane Giovannija Toffolinija. Uz rijeku Savu na Jelasu visinama je stremio dimnjak ciglane Prve hrvatske štedionice, koju je kasnije kupio Vojo Stipančević i dimnjak crpne stanice državnih željeznica na obali Save, tik do mosta. I sve je to nestalo. Nešto izgorjelo, nešto bombardiranjem srušeno, nešto srušeno kad su nerentabilne industrije ugašene... Danas u cijelom gradu Brodu jedino još stoji dimnjak termoelektrane i crpne stanice željeznice, samo osamljen i već malo naheren, a zgrada stanice je već davno srušena.

Ali, ni Brodska katedrala odavno ne puši i nije u pogonu. Koja je njena sudbina? Svakako bi ju trebalo sačuvati, da pokaže veličinu poduzeća koje je nekada zapošljavalo i preko16 tisuća radnika, od kojega je živio cijeli Brod i brodska okolica.

Možda bi dimnjak danas mogao poslužiti ljubiteljima ekstremnih sportova i adrenalina za penjanje i mantranje, izvana i iznutra na dimnjaku postoje željezne penjalice iskovane u tvorničkoj kovačnici. Kovao ih je i otac gospodina Nikole Đurakovića, koji je od osnutka tvornice radio u kovačnici.

(Posavska Hrvatska, 29. lipnja 2012.)