Život

Pogibeljna staza

Autor: 035portal Datum objave: 20.07.2025. u 20:00

Jedan bezimeni pješački put kroz park Klasiju godinama je bio danju najprometniji u gradu, ali u jednom vremenu noću i najopasniji, pa eto razloga da se i o njemu brodska priča napiše. U „Brodskim novinama“ 1920. godine može se pročitati:

Nesigurnost u Brodu nastoji naša policija da umanji, i u tom joj poslu svako priznanje. Nego ipak, čini se, da ona posvećuje premalo pažnje upravo ondje, gdje bi to morala da čini najviše. Otkad je ovdje počela da vlada nesigurnost života i imetka, otkada su pljačke i razbojstva počela da zauzimaju među dnevnim događajima prvo mjesto, put na željezničku stanicu kroz Klasiju jest sigurno najopasniji dio grada. I ko se sprema na stanicu ili ide kući sa stanice taj nikada nije siguran, da ga neće iza nekog drveta u pomrčini dočekati kogod sa puškom ili toljagom, napasti ga i oteti mu sve što ima. Taj put je najopasniji, ali usto i najmračniji. Od Jelačićevog trga pa sve do stanice nema ni jedne jedine lampe. Kad su još onda i noći mračne, ne vidi se ni prsta pred okom. Pa ko pametan onda može da zamjeri čovjeku, koji je siguran, da ga neće niko ni uhvatiti ni prepoznati, da dovede prolaznike u poznanstvo sa svojom batinom i ujedno ga pouči, da su posljedice rata u uskoj vezi sa teškoćama putovanja i sa čarolijama noćnog mraka…

Iste godine, također „Brodske novine“ pišu: …Vlakovi dolaze u Brod najviše noću. Putnici su izvrgnuti opasnosti, da budu napadnuti od razbojnika, kada prevaljuju neosvijetljeni put od stanice do mjesta (centra grada), gdje tumaraju od jednog do drugog svratišta, te ne našav konačište moraju se ponovno izložiti pogibeljnoj stazi i vratiti na kolodvor gdje sprovode besnene noći u prljavoj čekaonici...

A Brođani, kada su noću išli na željezničku stanicu, kroz Klasiju su si svijetlili i fenjerom da vide put, ali i da bi bili sigurniji i kuražniji.

Radi opće nesigurnosti u gradu je osnovana „noćna straža“. U službu su primane samo pouzdane i zdrave osobe koje drugoga posla se netrebaju hvatati, nego savjesno samo ovu noćnu stražu izvršivati.

Prozivana je policija i ukazivano na njenu nesposobnost: Još prošle nedjelje nadjen je u Klasiji umoren nepoznati čovjek koji je tamo ležao dva dana. Do danas se nije još ustanovio identitet umorenog a kamo li, da se je našao zločinac. U našem gradu vlada već dugo vremena i lična; imovinska nesigurnost, pa je upravo sramota, da se još za ni jednu veću kradju i eto dapače za umorstvo ne može naći krivac... („Brodske novine“ 1921.).

Vjerojatno je policiji dodijala ovakva kritika građanstava i postupila je po naređenju: Ovih dana je poduzelo kr. redarstveno povjereništvo opsežnu raciju na razne sumnjive i po tudji imetak pogibeljne elemente, koji su se opet na jedamput pojavili u već od prije omiljenom okolišu Klasije. Tom prigodom uhvaćeno je tečajem jednog dana 17 opasnih i poznatih džepara i to: Subić Mihajlo, Benda Josip, Mažić Mato, Ozren Gomirac, Radovanović Čedomir, Popović Vaso, Ljiljak Kosta, Brkljačić Pavo, Kovač Franjo, Dokić Risto, Rukavina Gjujro, Kiso Vojislav, Bugarski Kosta, Lakatoš Roza, Gjurašek Ivan, Dizić Muiharem zvan Murat, Čurčić Momčilo („Brodske novine“ 1922.).

Pod okriljem mraka Klasijom su se tada motali kriminalni tipovi svih vrsta. Ali, prepada, pljački i razbojstava na toj mračnoj stazi kroz park nije bilo samo u nesigurnom poslijeratnom vremenu (poslije Prvog svjetskog rata), naprotiv, događalo se to i prije i još dugi niz godina poslije.

Pogibeljna staza kroz Klasiju i danas postoji, vodi ispod sjenovitih starih stabala, od tužno oronulog i napuštenog hotela „Park“, do jednako ofucanog nebodera u Pilarevoj ulici. Staza je dobro asfaltirana, osvijetljena i na njoj više nema razbojnika i razbojstava, grabežnih umorstava, seksualnih napasnika i silovatelja, ali su se iznad nje u visokim krošnjama naselili glasni i brbljavi, crni „pernati razbojnici“, koji bez milosti i pardona po prolaznicima rasipaju svoj ubojiti bijeli izmet. Neki kažu: - To ti je sreća kada te ptica zgrsta. Ma, hvala lijepo na toj sreći!

No, nešto se i drugo s tim nogostupom kroz Klasiju dogodilo. Od nekad vrlo, vrlo prometne pješačke komunikacije, možda i najprometnije u gradu, kojom su rijeke ljudi išle u oba pravca (najviše s vlaka i na vlak), postala je vrlo tiha, čak pretiha. Zna se dogoditi da cijelu njenu dužinu prijeđete kao jedan jedini prolaznik i k tome još, na usputnim klupama, ne vidite da itko sjedi. To je u vezi s danasnjim općim lošim stanjem privrede, trgovine, željezničkog i autobusnog prometa, nezaposlenošću i sve manjim brojem putnika.

I đacima vlakašima staza kroz Klasiju bila je najkraći put do stare gimnazije, ali izgradnjom zgrade gimnazije na drugoj lokaciji i đaci su promijenili smjer kretanja. Prometu staze u mnogome je pridonosila i tržnica – pijaca (zelena i majstorska) koja je do 1963. bila na glavnom gradskom trgu, tada Trgu maršala Tita. Svi iz zapadnog dijela grada, s Budainke, Kolonije, Brda, Plavog polja, ali onda i seljani iz Varoša, Gromačnika... pješke su žurili tim poprečnim putem, jedni da prodaju, drugi da kupe, a mnogi da preprodaju, jer uvijek je na pijacu švercera bilo.

Slušao sam od snaša iz Varoša kako su srijedom i subotom još za mraka hitale da stignu na pijac. Stazom kroz Klasiju bilo je još tamnije. Ljeti se iz nasute šljake dizala neugodna crna prašina. Ako je kišilo, staza je postajala blatnjava, prava pokora za onoga tko prolazi. Šljaka se lijepila za obuću. Kad je staza bila posuta šljunkom, od silnog prometa nastajale su na njoj rupe u koje su se opanci zaplitali. Znalo se dogoditi da je snaša i upala, korpa joj s prodajom spala s glave, prodaja se rasula. Ajd, ako je u korpi bio samo grincajg, ali nosile su one i dojivo, jaja... e, onda su i štetovale. A morale su žuriti da na drvenim klupama zauzmu mjesto, jer na pijacu je navala prodavača bila, pa su neki u Brod dolazili i na konak, spavali na klupama, samo da ujutro budu prvi i na pravom mjestu za prodaju.

Izgradnjom novog, velikog reprezentativnog Željezničkog kolodvora 1977. godine, tek malo istočnije od krajnje dotrajalog starog, pa podizanjem naselja „Slavonija I“ i uređenjem pješačkih staza kroz isto naselje i putnici su se okrenuli na tu stranu i opet ih je sve manje prolazilo kroz Klasiju, a isto je tako i do danas.

Evo jednog članka iz „Brodskog lista“ 1962. godine iz, mogli bismo reći, zlatnih vremena puta kroz Klasiju, kada je najprometniji bio. Naslov je „Vašarska staza“:

U jutarnjim i popodnevnim satima, pa i u druga doba dana najveći promet gradom obavlja se na dijelu od hotela „Park“ – Klasijom te dalje putem prema stanici. Putnici svih kategorija, za sve pravce, građani, seljaci, učenici i radnici vlakaši, osobito pijačnim danima, s obilnom i raznovrsnom garderobom kreću u oba pravca.

Samo, i ta zlatna vremena imala su svoju tamnu stranu, pa u „Brodskom“ dalje čitamo:

Tragovi tog prometa ostaju danima neuklonjeni s obje strane puta. Svi mogući otpaci i papiri ostavljaju neupućenom prolazniku dojam da se tu održavao vašar ili tko zna kakvo događanje na istom nivou. Takav dojam dopunjuju i dvije slastičarske barake ovdašnjih pečalbara. Začuđuje da su urbanisti (ako je netko njih i pitao) dozvolili postavljanje ovih dvaju objekata vašarskog izgleda na toj prekrasnoj zelenoj putničkoj magistrali, a u neposrednoj blizini novih modernih višekatnica... Slastičarnice su putnike, a pogotovo djecu, mamile šarenim kolačima, pa alvom, baklavom, gurabijama, rahatlokumom, oblizalima, sladoledom... Kolika je trajnost ovih namirnica, koje pod nehigijenskim uslovima predanjuju i prenoćuju u izlogu barake vjerojatno je nemoguće utvrditi, kao ni njihovu valjanost s obzirom na propise Jugoslavenskog standarda o proizvodnji i prometu živežnih namirnica – pitao se novinar „Brodskog“. Djeca te dileme nisu imala. Oko zgrada na Plavom polju pedesetih godina bili su i kokošinjci, pa kad koka snese jaje, a mali kripoštoli, ako nikako drugačije, ukradu ispod koke još toplo jaje i za njega od Šiptara dobiju kuglicu slasnog sladoleda.

Na kraju, znamo da je ta „pogibeljna staza“, „vašarska staza“... nastala uređenjem šetališta na tvrđavskom Glasijeu oko 1830. godine. Ona je bila rubna staza, na granici tvrđavskog i gradskog zemljišta i, kao na svim stazama parka Klasije, na njoj su isprva zasađene dvostruke aleje jablanova kojim se onda Brod ponosio. Paralelno s ovom stazom ulazila je u grad i zapadna cesta za kolni promet dolazeći od Varoša, koja se na mjestu hotela „Park“ spajala s Jelačićevim trgom. Istočno od nje bilo je žitno sajmište, a do 1907. i marvinsko, koje je onda preselilo na Vijuš.