Disco club ´6´, prvi u Brodu

Mladi Tvrtko Exle morao je Brodu reći zbogom, jednako i svirci u „Najlon bašči“, Garnizonu, terasi Hotela „Park“, kao i kasnim satima poslije svirke kod „Vesele felge“ (Autobusnom kolodvoru), ili u restauraciji stare Željezničke stanice, gdje je drveni pod mazan rabljenim crnim uljem, pa je sve po tome ulju oporo vonjalo... Naime, svirka je u Garnizonu, Hotelu „Park“ i „Najlonki“ završavala oko ponoći, odnosno u bašči hotela „Brod“ oko jedan sat, a onda su glazbenjaci, rasterećeni, odlazili tamo gdje je i poslije ponoći još bilo otvoreno da se za svoju dušu zabave, zapravo da na miru popričaju i koje piće popiju.

- To sve prestaje 1961., otišao sam u Zagreb na studij prava – kaže Tvrtko - ali nisam prestao s glazbom. Povremeno sam svirao. Bio sam, mi smo to zvali „skakač“. Uskakao sam u svirke i bandove koji su svirali po klubovima u Zagrebu. To su bili bandovi bez imena i danas malo znače. A, klubovi, „Slovenac“ i „Mađarac“ su slovenski i mađarski dom, imale su ih nacionalne manjine. Ma, išlo se tamo i zbog cura. Često sam svirao u studentskom centru „Sava“. U jednom malom kafiću u Nikolićevoj ulici, kojega smo svi zvali kod „Njumferice“, saznalo se gdje tko svira i treba li tko glazbenika za stalno ili samo zamjenu. Svirka je bila dobar dodatak mom džeparcu kroz četiri-pet godina u Zagrebu. Onda se dalo fino zaraditi. Kad sam svirao u „Najlon bašči“ ja sam imao duplo veću mjesečnu plaću nego moj brat koji je došao na specijalizaciju kao doktor u Brod. Joj, od toga se svašta kupilo. Ja imao 35 tisuća dinara, a brat 18 tisuća. I to za četiri sata rada. To su bile tarife, tako su oni plaćali profesionalne ekipe kada su im dolazile. Samo, svaku večer smo svirali. No, pred kraj studija ja sam manje studirao, a više zujio po Zagrebu. Upijao Zagreb. Tako sam upoznao mnoge mlade glazbenike, kasnije velika imena hrvatske estrade. Onda sam počeo surađivati, kao pijanist, u Studentskom eksperimentalnom kazalištu. U to vrijeme to je kazalište bilo možda najjače u Europi. Gdje god su išli odnijeli su prve nagrade. Brođanin Tiho Snitko, sin gospođe Božene (Petrović) kod Crnog križa, pozvao me, on je u tom kazalištu svirao bubnjeve i klavir. Sreli smo se i kaže on: „Joj pomagaj, spašavaj!“, otišao im je klavirist iz benda. To je bio mali bend, klavir, bubnjevi i bas, ali njima dovoljno da poprate pjevanje u predstavama, međučinove, intermezza. Kaže Tiho: „Dođi na probu, a da vidiš, ima i zgodnih cura.“ Odem ja kad, kazalište se pripremalo za festival na Hvaru, pa ako budu najbolji, ići će četrnaest dana u Istanbul. A ono, ljeto bilo, nikakvih planova nisam imao, pa mislim si što ne bih išao na more. Preslušao sam na magnetofonu što oni sviraju i meni su to sve bile poznate stvari. I tako sam upao u band Studentskog eksperimentalnog kazališta. Otišli smo na Hvar i, naravno, pobijedili. Sjećam se, koji smo peh imali baš kad je trebala početi naša predstava. U luku Hvar uplovljavala je jahta engleskog princa, muža kraljice Elizabete, a preko zaljeva išao je električni kabel i srednje jedro jahte, kako je bilo više, zapelo je za kabel. Nestalo je struje. To je bilo pred sami početak predstave, pa dok se kvar popravio, mi smo tri četvrt sata glazbom zabavljali publiku. Naravno, išao sam s kazalištem i u Istanbul, vidio Topkapi, Aja Sofiju, Plavu džamiju... i ostalo. Po povratku u Zagreb prestao sam s njima svirati. Tako je sa svirkom fakultet padao u drugi plan, a ja sam se definitivno odlučio profesionalno baviti glazbom.

Vraćam se onda u Brod i nakon nekoga vremena javlja se Doda. On je poslije vojske otišao svirati u Srbiju. Zove on iz Beograda, kaže dolazi u Brod, 'ajde da se vidimo i jesi li da ideš na svirku po Srbiji. Oni su trebali klaviristu, ali nije svaki hotel imao klavir, svaka sala. Ja sam trebao orgulje, a nisam ih imao. To je bilo 1965. Razgovaram ja sa starom, kažem, nagovori starog da mi posudi novce da kupim pojačalo i orgulje. Ja to uvijek mogu prodati i dobiti novce nazad. Kaže stari: „Ti si svoju kvotu potrošio u Zagrebu. Nisi ništa napravio!“ Što ću ja, Dodi sam već pristao. Opet nastupa moja stara. Sinovi su njoj uvijek bili über alles. Kaže: „Slušaj Aladare, ako ti njemu ne daš novce, ja ću prodati svoje briljantne naušnice, butone, i ja ću mu dat!“ I to je starog smekšalo. On je onda po švercu prvo kupovao marke, jer orgulje su se samo u Njemačkoj mogle kupiti. Uglavnom, orgulje su kupljene, došle su i ja sam trebao dva-tri dana da skužim kako taj instrument radi.

U Brodu su već svirali rock sastavi. Čuli su da sam kupio orgulje i zovu mene iz „Marsona“ da sviram s njima, svirat će u Garnizonu. A sviralo se na procent i mene pošalju da pregovaram. Ja dogovorio: 70 % nama, 30 % Garnizonu. Ne može bit bolje. Ali ja sam nakon dva mjeseca otišao. Otišao pred 29. novembar u Bora Spužvić-Kvaka band. Bora je tada bio velika narodnjačka zvijezda. On je iz Požarevca. Došao Doda po mene, spakovao sam orgulje i u Novi Zvornik. Tamo je bila hidrocentrala na Drini, mjesto prosperitetno, a otvarao se novi hotel.

U bandu, Bora je svirao harmoniku i pjevao, a pjevala je i njegova žena. Onda bio je jadan gitarist, Doda, ja i moj bratić Badrov. Bila nas trojica iz Broda, oni su znali reći: „Vidi naša tri Hrvata.“ Bili smo prijavljeni preko „Estrade“, pa ja sada imam 2,5 godine radnog staža u Srbiji.

Mogu reći, donijeli smo im „zapadni štih“. Kada sam ih vidio kako izgledaju, kažem ja: "Prva lova koja se dobije na svirci - a to se „kitilo“, svaka pjesma - šijemo novu garderobu." Nađem nekog čiču krojača, pitam: "Može da se kod tebe sašije, ali ne obična odijela, nego smokinge?" Kaže on:„Kolike sam ih ja sašio!“ I sašije on nama smokinge od crvenog baršuna.

A svirkom smo rasturali, još kad zasviramo „Zoki, Zorule!“ U sali se sve lupa, lomi! U Zvorniku su prvu večer, do zore, polupali sve čaše, da su sutra imali problem, nema čaša, a mora se raditi. Išli su preko Drine u bosanski Zvornik da posude čaše dok ne kupe nove. To je bilo toliko stakla na podu da nisi imao gdje nogom stati. Nisu oni razbijali pojedinačno čaše, nego povuku stolnjak i tresnu sve što je na njemu o pod, čaše, flaše, tanjure... i odmah zovu konobara da plate, naruče novu turu pića, novu pjesmu, a „pesma im para grudi“, pa opet stolnjak tresnu i otresu i tako nekoliko puta.

Onda nas je zapazio Aca Milošević, odličan muzičar, on bio direktor „Estrade“ i kaže nam:“A, nećete vi meni više svirati po bezveznim mjestima, odsad samo ekskluziva!“ I, Nova godina, otvara se hotel u Kostolcu i mi dobijemo gažu. To je pored Požarevca, veliki rudnik ugljena i termoelektrane na Dunavu. Hotel luksuzan, netko se iživljavao, kožne fotelje, separei, mramor, mesing... Istovremeno u Požarevcu još nijedna ulica nije bila asfaltirana. Pa su zaredale gaže u Novom Sadu, Užicu, Beograd u Gradskoj kafani, često smo svirali u Pančevu... Kod njih su palile njihove nacionalne pjesme: „Tamo daleko“, „Marš na Dinu“, „Ustajte četnici“, nakon tih tura pjesama, ide kolce i sva se sala raspameti, svi idu u kolo i „vezu“ nogama. Najviše smo love zaradili na pjesmi „Šaram ćilim vijugama“. To je trajalo pune dvije godine, do svibnja 1968. Bilo je sigurno stotinjak gaža i nama je već bilo dosta, kažemo Spasi da ne bismo više, a i zaradili smo novaca.„Narukvica“ - išla na ruke, a od gaža išlo na žiro-račun. To je bila mog starog ideja i ja sam pao na tur kada sam došao u Brod i vidio stanje žiro-računa. Kupio sam instrument koji je koštao kao dva auta, američke orgulje. S Borom smo snimili tri singlice i još godinama dobivao sam dividende.

Svirku sam nastavio na moru, u Portorožu, pa u Dubrovniku i završio u Budvi u novootvorenom „Palasu“. U tome bandu smo bili „nas tri Hrvata“, jedan gitarist iz Pančeva i jedna mala je pjevala. Band se zvao „Sonor“, jer takva je bila marka novih bubnjeva, pisalo na njima. Svaku večer smo svirali i to je bilo vrlo naporno, te se ja nakon toga vratim u Brod. Onda sam jedno 4-5 mjeseci „lapio“ po Brodu.

A, priča dalje ide ovako. Imao sam jednu kolegicu u Rijeci, jako smo bili dobri, sa njom sam se znao iz Zagreba. Čuli smo se, pita ona "Šta radiš?", "Pa ništa", čak nisam ni svirao. "Slušaj, ti se znaš sa Dariom Ottavianijem iz „Uragana“, njima ide orguljašica u Švicarsku i pitali su bi li ti htio doć." Kad, kroz par dana zovu i oni mene neka dođem na audiciju. Menadžer „Uragana“ bio prvi muž Radojke Šverko, Franjo, a pjevao je Dalibor Brun. Došo ja kod Franje, kad sam sjeo za klavir, zasvirao, on odmah: „Primljen si!“ I ostao sam dvije godine u Rijeci. Turneje smo imali po Češkoj, Slovačkoj, sve kulturna razmjena na državnom nivou. Pratili smo Radojku Šverko, Lidiju Percan, starog Cetinskog, Tonija Kljakovića... Onda je bila turneja po Poljskoj. Svirali smo u Opatiji u „Kvarneru“, pa u riječkom "Neboderu"…i razišli smo se, ali sam ostao još u Rijeci i svirao u grupi „777“.

E, potom je došlo vrijeme da se ide u vojsku, imao sam 27 godina, ali sam se skompao s doktorima i izmisle oni neku infekciju koljena, da je to možda TBC. Bio sam suh, visok 183, a težak 62 kile. U Rovinju čekam odgovor od vojne komisije, ali je došao u Brod. Tata javio, no nije rekao što piše. Ja nervozan - ako idem u Skoplje, ubit ću se. Onda, tata kaže: „Piše, ne ideš u vojsku!“ I savjetuje on: „Vrati se u Brod!“, to je bilo koncem 1970. godine. Kaže: „Situacija je sada povoljnija, Baja Borevković, naš čovjek, je predsjednik općine!“ Tako se ja vratim, nagovorim starog i u našem podrumu otvorim disco club. Stvorić Željko je napravio nacrte, a sve smo sami radili, ja sam vidio slično u Rovinju. Otvorenje je bilo 21. veljače 1971. Klub je nazvan „Disco 6“, jer sve je bilo u znaku broja šest. No, svi su govorili „Kod Tvrtka“. Bila su tri velika šesterostrana light-showa koja su imala svjetla ispod podrezanih flaša. Svi su stolovi bili šesterostrani, kao i taburei. Postavljeni su veliki reflektori, miks-pult. Radili smo od 19 do 24 sata. Za miks pultom puštao ploče Grban Grbić, prvi brodski disc jockey. Bio je to, ja kažem, i prvi disco na Balkanu. U Osijeku, Beogradu... još nije bilo takvih klubova, tek dvije-tri godine kasnije su otvoreni. A prvi se otvaraju u Zagrebu oko 1970. ("Saloon") i na moru. U Brodu su već ranije bili plesnjaci uz ploče, u Partizanu, u Zrinjskoj gdje je bila menza, malo se zamračilo, upalila dva reflektora i to je sve, ali nije bilo te sinhronizirane mašinerije. Par mjeseci poslije mene otvorena je „Rupa“ u podrumu Schwendemannove kuće. Taj disco držao je Emil Kos.

Ploče su nabavljane direktno iz Londona, prema top-listi, naruči se i dođe pošiljka, plati carina. A išao sam i u Trst. Sjednem u auto, kupim ploče, pojedem pizzu i navečer sam kući s novim pločama. Puno je u klub dolazilo poznatih, svi smo se mi znali i atmosfera je bila ugodna. To je bio prostor gdje su roditelji dozvoljavali djevojkama da izađu. Čekali su ih sakriveni u Kozarčevoj ili u Bjegojevićevoj, iza ćoška. U „Rupu“ ih već nisu puštali. Da publiku zabavimo, Toni Bartek je predložio da radimo večeri poezije. Tu su gostovali pjesnici iz Osijeka, Đakova, Zagreba, svirane su šansone. Mladi Kemal Monteno je gostovao. Svaki četvrtak čitana je poezija i igrane društvene igre: kako pojesti šampitu bez pomoći ruku, zagristi obješenu jabuku, ples parova s jabukom na čelu… Čak je bila tabla, pa se na zadani pojam moralo odgovarajuće nacrtati….

Disco je radio pune tri godine, onda je nastala frka. U novinama je pisano da su disco klubovi previše prozapadni, antijugoslavenski, kvare socijalističku omladinu, da privatnici puno zarađuju... Bila je racija i na šanku je nađena boca šampanjaca, a smjelo se točiti samo pivo, sokovi i kava. Onda je Tvrtko porazgovarao s ocem da od toga prostora napravi restoran i 1974. godine otvorio je „Slavonski podrum“ koji je bio uređen u slavonskom stilu, u kojem je radio do 1980., a potom ga je dao u najam. Za rata restoran nije radio, onda je 1995. opet otvoren, pa 2007. opet iznajmljen... Ovih dana ponovno je iznajmljen popularnom ugostitelju Dragecu i već je na restoranu natpis „Slavonski podrum kod Drageca“, ali siguran sam da će svi i dalje govoriti: - Idemo „kod Tvrtka“ , odnosno „Dragecu kod Tvrtka“.