Ti moraš platiti- pa pukni!

G. T. - sigurno su najčešće upisani inicijali jednoga Brođanina. Na milijunima i milijunima ispečenih kvalitetnih cigala utisnuta su velika slova G. T. – Giovanni (Đovani) Toffolini, početna slova imena i prezimena vlasnika ciglane Toffolini, koja je godišnje proizvodila oko 1,000.000 cigala i 400 tisuća komada crjepova. Pomnožimo li to s godinama proizvodnje ciglane u vlasništvu Toffolinija, a to je preko 70 godina, onda zaista dođemo do impozantne mnogomilijunske brojke. I tako je ciglar, Talijan, Giovanni Toffolini ostavio neizbrisiv trag u prošlosti Broda na Savi. Njegovom ciglom sagrađeno je, kako se kaže, pola grada Broda, pa duž ulica postavljene pješačke staze, obzidane cijevi gradske kanalizacije, obzidani bunari... A, koliko je još toga u brodskoj župi i njenoj okolici napravljeno! Toffolinijevom ciglom po selima su građeni veliki jednokatni štagljevi (sjenici) sa stajama u prizemlju, ukrašeni i različito profiliranim ciglama. Građeni su kućari, flasterovana (popločana) i mnoga avlija, također izgrađene uz kuće staze, obzidani bunari, stupovi ulaznih kapija, sazidane crkve, kapele, stupovi željeznih grobljanskih križeva i križeva krajputaša... 

Giovanni počiva na brodskom groblju sv. Lovre (umro 1905. godine), u velebnoj neorenesansnoj grobnoj kapeli s četiri vitka korintska stupa na pročelju. Kapela je građena, dakako, crvenom ciglom iz njegove ciglane. Na vrhu kapele leži veliki kameni venecijanski lav i, već vidno umoran, čuva kapelu, grob i spokoj Giovannija Toffolinija i njegovih brojnih potomaka koji također u toj kapeli počivaju. Na timpanonu reljefna su slova: SEPOLCHRO FAMIGLIARE OI GIOVANNI TOFFOLINI, a ispod je godina gradnje kapele: MDCCCCIV, to jest 1904. Luk nad vratima krasi kameni reljef s dva bijela anđela koji drže vijenac unutar kojega je monogram vlasnika - GT.

Giovanni, u dokumentima upisan Ivan, rođen je 1841. godine na sjeveru Italije u malom mjestu Coseana kod Udina, od oca Jakoba i majke Terezije Colovini. Nije točno poznato kada je došao u Brod, ali u Obrtničkom registru (nalazi se u Muzeju brodskog Posavlja), koji se vodi od 1877., ciglana Toffolini je najavljena 15. srpnja 1883. godine, pa je nepoznato zašto sva literatura navodi kao početak rada ciglane godinu 1875. 

Giovanni je bio vrlo poduzetan i uspješan tvorničar. Ali, tako uspješan u poslu, Giovanni uspjeha u brakovima nije imao. Ženio se tri puta. Prva žena, Ana Drechsler, umrla je 1895. Druga žena, Katica Damjančević, umrla je 1900. A treća žena, trideset i tri godine mlađa od njega, Terezija Dujmović iz Oriovca (rođena 1874.), ostavila ga je i namagarčila.

Ljut, razočaran, Giovanni je dao i oglas u novine, u „Posavsku Hrvatsku“ broj 29 od 22. srpnja 1912. godine, da ne priznaje zaduženja svoje bivše, razvedene žene: Pošto je moja supruga Terezija od mene otišla molim slavno obćinstvo i gg. trgovce da na moj račun ništa ne dadu, jer ovakve račune primati neću i za njih odgovarati.

Kuražna i dobrano nabrušena Terezija odgovorila mu je kontraoglasom već u sljedećem, 30. broju, od 29. srpnja 1912. godine: Odgovor mome mužu Ivanu Toffolinu. Dok sam ja tvoja žena kupovat ću na veresiju tko god me bude kreditirao, a ti moraš platiti – pa pukni. 

I, kvit! Pa, što onda i kako s takvom ženskom na kraj izaći?! Hajde, recite! Zbilja da pravo pukneš od jeda! Dok o tome razmišljate, pogledajmo kako se razvijao ciglarski obrt i industrija u Brodu na Savi.

Graničarska Slavonija bila je bogata kvalitetnim hrastovim šumama, čvrstim drvom otpornim na vlagu i stoga idealnim za gradnju. Do sredine 19. stoljeća gotovo sve je u Slavoniji bilo drvom građeno: kuće, kućari, gospodarske zgrade: žitnice - hambari, sjenici - štagljevi, pojate za marvu, svinjci i kokošinjci... crkve, škole i dućani... I grad Brod na Savi bio je sav drven: drvene brvnane kuće, drveni je bio stari franjevački samostan i crkva sv. Trojstva (podignuti poslije 1691. i služili su do izgradnje novog samostana i crkve, a prva misa u novoj crkvi služena je 1753.), drvena je i župna crkva sv. Stipana Kralja (građena od borovine 1757.- 1761., no već 1769. izgrađena je nova, zidana), drvena su bila svratišta – hoteli „Žuta kuća“, „Crvena kuća“... A koliko i koliko je još drva potrošeno za pečenje cigle koje su uzidane u bedeme brodske tvrđave koja je zamijenila staru drvenu tvrđavu na ušću Mrsunje! 

Ali i te su stoljetne slavonske šume pretjeranom sječom onda prorijeđene. Da se šume zaštite i sačuvaju, od krajiških je vlasti poticana gradnja pečenom ciglom. U Zapovidima babogredske kompanije navodi se da je 1823. godine prvi u Babinoj Gredi zidao kuću od cigle Vinko Knežević, numero 101. Carski dvor mu je poklonio u to ime kao nagradu 12 forinti u srebru. Još 1820. godine dozvolilo je Dvorsko ratno vijeće da graničari mogu kuće i druge gospodarske zgrade zidati posve od opeke.

Od sredinom 19. stoljeća, a posebno od ukinuća Vojne krajine, kvalitetna slavonska hrastovina se počela i izvoziti, posebno za izradu dužica za bačve. Transporti su išli Savom do Siska, a odatle iz Karlovca Lujzijanskom cestom do mora u Rijeku, a odatle u Trst, glavno tržište za dužice. Radi ovog izvoza cijena hrastovine je znatno porasla i bio je to još jedan razlog za manju upotrebu drva u graditeljstvu i podizanje ciglana.

A, prvi majstori ciglari došli su iz sjeverne Italije, koja je tada bila također u sastavu Habzburškog carstva (od 1815. do 1866.). Među majstorima ciglarima koji su prispjeli iz Italije, bio je i Giovanni Toffolini. U Brodu, s jedne i druge strane uz Osječki drum, kupio je velike površine zemlje s kvalitetnom ilovačom za proizvodnju cigle i podigao ciglanu. No, Giovanni je i zemlju obrađivao. A za oranje sprezao je, kažu, magarca i konja! Nečuveno i neviđeno, u Šokadiji totalno šokantno! Seljački svijet iz Bukovlja, Vranovaca, Vrbe koji je to gledao, smijao se i posprđivao Giovanniju. Tada se u Šokadiji snažnim rogatim volovima oralo, drvenim plugom na dva, četiri, šest volova, a konji su bili samo za paradu, vozili ruvo, svatove, vozili na kirvaje, babinje, u rod, pa da na njima obijesni momci o poklada jašu... Konji su timareni, paženi i maženi, šparali ih, kako bi bili na ponos kuće i gospodara. Šokci su pjevali:

Sirotinja ore na konjima, 

A ja lola na četiri vola!

Sirotinja ore na konjima, 

A bogati, na voli rogati!

A što sve nisu Šokci i radili ne bi li sreće u konjima imali, čak je mlađahnim momcima preporučivano da ožene starije cure, makar samo jedan dan, pa će „imati sreće u konjima“, Naravno, konji su bili onakvi kako su ih timarili, ali su zato starije cure sa svojim iskustvom balavim momcima znale pružiti još neotkrivene užitke... Istina, Giovanni je došao u Šokadiju kao sirotinja ali, spretan i promućuran, nije se na ismijavanje obazirao. Jednom kada je tako orao naiđe neki Alković iz Bukovlja pa mu podvikne da treba sam više da pogura, jer se magarac uzjogunio, kako to samo magarac znade. No, s vremenom, kako se bogatio, dogurao je Giovanni do toga da je pokupaovao komad po komad zemlje od tih istih koji su mu se rugali, pa i od Alkovića, i ostavio ih u sirotinji. Tako je stvorio svoje veliko ciglarsko carstvo na prilazu gradu. Mnogi iz obližnjih sela onda su bili sretni da kod njega rade kao kariolisti, blatari, štampadori i pičulini. Na ciglani kariolisti su u kolicima dovozili nakopanu, kvalitetnu zemlju ilovaču. Blatari su gazili i nogama mijesili zemlju, zalijevajući ju vodom i pripremali za proizvodnju, a štampadori su zemlju u kalupe utiskivali, nabijali i formirali cigle. Na kalupima su bili inicijali vlasnika Giovannija Toffolinija - G. T., koji su se tako lijepo, u dobro prerađenoj, mekoj i podatnoj zemlji otisnuli. A pičulini su pičulali, slagali nepečenu ciglu, nosili ciglu u peći ili ispečenu iznosili iz peći i slagali u kupove. Tako se proizvodila, onda se reklo udarala, cigla. Posao u ciglanama bio je često sezonski, od mjeseca travnja do listopada, od svanuća do zalaska sunca.

Uz proizvodnju cigle, doseljeni Talijani bavili su se zidarskim poslovima i kopanjem bunara.

Grad Brod na Savi dinamično se razvijao i potražnja za ciglarskim proizvodima bila je vrlo velika, pa je uvijek bilo posla za više ciglana. Godine 1900. podignuta je ciglana Sebastijana Lauba i kompanjona Ivana Britza. U Drugom svjetskom ratu njihova je ciglana dosta stradala, rad je poslije rata obnovila, ali je kao nerentabilna nakon nacionalizacije, 1948., prestala s radom. Nalazila se na Dombovićevoj pustari uz kanal Glogovice i željezničku prugu. Iza mosta, uz Savu, bila je stara ciglana Joce Mušickog, koja dvadesetih godina 20. stoljeća prelazi u ruke Prve hrvatske štedionice, kasnije se kao vlasnik spominje Vojo Stipančević, vlasnik „Grand hotela“ (hotel „Brod“) i zakupnik kolodvorske restauracije. Graditelj i poduzetnik Vjekoslav Tauchmann imao je s Dušanom Cekićem ciglanu u Brodskom Varošu. Ciglanu su imali i graditelji, kompanjoni Franz Heschel i Josip Mayek, no nije poznato gdje se ona nalazila.

Dvije ciglane u Bosanskom Brodu, nasuprot Broda na Savi, također su proizvodile ciglu i za slavonsko tržište. Jedna ciglana bila je od 1905. u vlasništvu Milana Čoha, a nalazila se uz put za Liješće. Osnovao ju je još 1899. godine Talijan Luigi Tessitri. Druga ciglana bila je u Donjoj Mahali, a nju su 1908. osnovali Josef Kirchoffer i Kulich. Od 1922. prešla je u ruke pokrštenog Židova Gregora Merkadića, zeta pravaša Dane Čavčića.

Poslije smrti Giovannija Toffolinija ciglarski obrt nastavili su voditi njegovi nasljednici. U Registru obrtnika u brodskom Državnom arhivu Ciglarska radnja „Braća Toffolini“ Osječka kbr. 167, vodi se od 1932. godine do 1949. na braći Toffolini, blizancima Filipu i Jakobu rođenima 1911. od oca Josipa i majke Marije Vereš, koja je, kako također bilježi Registar, prije njih upravljala ciglanom. Filip i Jakob oženili su sestre Alković iz Bukovlja, Filip Tereziju (rođenu 1914.), a Jakob Katicu (rođenu 1908.). 

Poslije Drugog svjetskog rata privatne ciglane su nacionalizirane i fuzionirane, pa je tako nastalo poduzeće „Opeka“. Kasnije je ciglana „Britz i Laub“ prestala s radom, a opstale su bivša Toffolinijeva i Stipančevićeva ciglana. Od njih je 1957. godine osnovano poduzeće za proizvodnju opekarskih proizvoda i kaljevih peći pod imenom „Mika Babić“. Proizvodilo je 11 milijuna komada opeke u dvije kružne peći i imalo 164 zaposlena. Kada je moderniziran pogon ciglane u Osječkoj ulici, napušten je pogon kraj Save na Jelasu. Poslije devedesete ciglana mijenja naziv u „Ciglana Brod“, ali je uskoro progutaše potrošački trgovački centri, i tako se u Brodu cigla više ne udara.