Život

Parobrodarski kapetan Nikola Bobinac

Autor: 035portal Datum objave: 24.12.2024. u 20:00

Naočit, snažna ljudina, skoro orijaškog tijela, podsjećao je na tipove starih Hrvatah, izrazito junačkih crtah, neslomiva i čvrsta zdravlja, to je bio parobrodarski kapetan Nikola Bobinac, piše o njemu u nekrologu „Posavska Hrvatska“ 1895. godine. Fotografija Nikole Bobinca nađena u jednom albumu Brlićevih to i potvrđuje.

Godinama ploveći rijekom Savom, održavajući istovremeno putnički i robni promet, pristajao je na redovitim linijama (Sisak-Zemun, Zemun-Sisak) u brodskom pristaništu – „agenciji“ kod Male pijace, upoznao Brod i Brođane, pa je tu zagledao i dražesnu gospođicu Magdalenu Mandu Spitzmüller, srcu si vjerenicu, s kojom se zaručio i oženio. Tu je svio obiteljsko gnijezdo i tako je postao Brođaninom. Bilo je to 1880. godine.

A Nikola Bobinac rodio se je u Boviću mjestancu gornje Krajine (na Baniji, na rječici Trepča, pritoci Kupe, u okolici Vrginmosta) god. 1842. od dosta siromašnih roditeljah. U školi pribavio si je jedva najnuždnije elementarno znanje čitanja i pisanja, ali kano sin kršne Like (zapravo Banije, kako je već rečeno) imao je veoma bistar um, otvorenu glavu, a nadasve nepokvareno srce. Već za ranog djetinjstva odputio se je iz roditeljskog doma, te kako je težio za širjim svietom, stupi u službu dunavskog parobrodarskog družtva kod kojega je do punih 15 godinah proboravio, ploveći gotovo svim riekami i vodami ciele monarkije, a i velikog diela crnoga morja.

Radom i trudom, poštenjem i uzornim ponašanjem, od dječaka potrčkala na brodovima, kojemu ništa nije bilo teško, uznapredovao je u brodskog kormilara i na kraju do kapetana riječnih parobroda – damfšida, koji su loženi drvima, kasnije i ugljenom, pa se pogonska snaga parostroja prenosila na kotače s lopaticama koje su snažno grabile vodu i pokretale brod, pjeneći i stvarajući valove za sobom.

Kao kapetan, Bobinac je radio za sisačke parobrodarske poduzetnike, hrvatsku kompaniju „Šipuš i Morović“. U to doba nabavila si je tada u Sisku koncesionirana hrvatska kuća „Šipuš i Morović“ vlastitu ladju zvanu „Paul“ koja zadobi od novih vlastnikah ime „Slavjan“. Sreća je valjda htjela, te su tražeć uz strukovnu naobrazbu i čestita Hrvata, namjerili se upravo na Nikolu, koga prihvate za kapetana novog broda. Kasnije je ista kompanija nabavila još veći brod, imenom „Hrvat“ (1870.), kojim je također upravljao i plovio kapetan Nikola Bobinac. Kada je sisačka tvrtka obje lađe prodala bosanskoj vladi, Bobinac je preselio u službu potonje.

Nikola je postao imućan i ugledni građanin Broda. Kako savjestan bijaše službenik svoje naporne službe, tako isto bojaše i neumoran, štedljiv, ustrajan i razuman gospodar svojega imetka. Radio je pošteno i plemenito, a posljedak njegova rada i njegove štednje bio je očitim dokazima, kako se iz sirotinje stiče, kako u imućtvu uzdržava pošteno zarađena para. On je znao da se neuzpe na vrh gore Maslinove tko se ne zaputi preko Kalvarije, pak je tako za mladjih danah mnogu želju zagušio dok si je osigurao ovaj neovisni položaj, koji mu je kod njegovih predpostavljenih pribavio zamjerno štovanje, a medju brodskim gradjanstvom glas neslomivog hrvatskog otačbenika.

Bobinčevi su imali dvije kuće u gradu, u Starčevićevoj ulici na broju 24 (danas je to impozantna stara kuća Dittrichovih, s velikim podrumom, a donedavno je u njemu bila pivnica „Buldog“) i katnicu u Mesićevoj ulici na broju 16 (preko puta Hrvatskog doma, kuća Duždagić). Obje kuće su primjer stare brodske arhitekture, gdje je na zidanom temelju osnovna konstrukcija kuće drvena, a ispuni zidova su od brvana ili od cigle. Bobinčevi su posjedovali i prostrani majur od 53 jutra plodne zemlje i livada, lijevo uz Vinogradsku cestu, odmah iza majura Brlićevih, pa sve do „Križa“, pod Brodsko brdo. I naravno, kao svaki bogati Brođani, obrađivali su veliki vinograd i voćnjak u Rozinki, u kojem je bila i ladanjska kuća ugodna za odmor.

Prekaljeni riječni vuk, kapetan Nikola Bobinac bio je žestoki Hrvat i pravaš – član tada najutjecajnije stranke u Brodu, Starčevićeve stranke prava, čije je glasilo bila „Posavska Hrvatska“, ujedno i prve brodske novine, koje su pridonijele širenju nacionalne svijesti i otporu mađarskoj politici.

Stranka prava uživala je velike simpatije brodskog građanstva, a prišli su joj svi koji su mislili da treba uraditi da podčinjenost zamijeni jedinstvo i sloboda svih Hrvatah, uzpostavom države Hrvatske u granicah ove monarhije.

Bobinčevi su imali petero djece, sinove Marka i Vladu, kćeri Martu (koja je kao trinaestogodišnjakinja umrla od meningitisa), te Cirilu - Metodu i Ivanu - Luciju, prve brodske krasotice.

A vrla Hrvatica, gospođa Magdalena, bila je potpredsjednica Hrvatskog dobrovoljnog gospojinskog društva 1897.- 1899., pa predsjednica 1899.- 1903. godine.

Onda, u naponu snage, sve je krenulo nizbrdo. U 51. godini života Bobinac je zimi upao u Savu i teško se prehladio. U prenapornom i prerevnom vršenju težkog svog zvanja, pribavio si je koncem god. 1893. ljutu nahladu da je jedva stigao u „brodsko zimnje pristanište“ t.zv. „Poloj“. Promrznut, legao je u krevet i u njemu bolovao cijelu zimu. U proljeće, kao da mu se stanje poboljšalo, vratio se na brod i svom teškom poslu. U ljeto, za niskog vodostaja, parobrod je mirovao u pristaništu i to vrijeme proveo je u krugu obitelji u brodskim vinogradima, ali čim je voda poskočila pohitao je i on na svoj parobrod, da u radu zaboravi netom minulu bolest. Onda se bolest povratila i pogoršala, a u prosincu je udaren srčanom kapi. Dogodilo se to na putu, u Zemunu. Prevezen je u Brod, ali otad je vidno kopnio i svaki čas se očekivao kraj. No, on se još hrabro hrvao s bolešću. Nije htio ležati, već bi svaki dan pomalo prošetao. I na sam dan smrti, 27. travnja 1895., izašao je na svježi zrak, koji mu je godio i olakšavao disanje, razgledao vinograde, razgovarao je sa suprugom, u naslonjaču zaklopio oči i - izdahnuo.

Na posljednji počinak ispratio ga je cijeli Brod, građani svih staleža, bez razlike na vjeroispovijest i uz velike počasti sahranjen je na brodskom groblju sv. Lovre, gdje mu visoki crni obelisk od kvalitetnog mramora i danas krasi grob. Hrvatsko pjevačko društvo „Davor“ otpjevao je nad grobom dvije tužaljke.

Gospođa Manda ostala je udovica s četvero malodobne djece. Nije se predala tuzi. Prodala je pustaru i podigla djecu. Umrla je 1909. godine.

Djevojke, Cirila i Lucija izrasle su u umilne, otmjene i udvorne gospođice, te završile Djevojačku stručnu školu u Brodu. Bile su vrlo angažirane u društvenom životu. One su na svim zabavama, koncertima, veselicama i vašarima u ljetnim baščama, kod Cviića, u Jankomiru, na promenadnim koncertima pleh muzike u Klasiji... Kavaliri su se za njih upravo otimali i našle su dobre partije, te su otišle iz Broda. Cirila (rođena 1885.) udala se u „carski Beč“ za k.u.k. satnika Alfonsa Süchera koji je službovao u brodskom festungu, a Lucija (rođena 1887.) udala se u „zlatni Prag na Vltavi“ za Roku Bradanovića. Marko Bobinac (1881. - 1915.) studirao je medicinu u Beču i u Brodu je radio kao liječnik i zubar. Ordinaciju je imao u porodičnoj kući u Starčevićevoj. Aktivan je u pjevačkom društvu „Davor“, 1909. godine izabran je za potpredsjednika. Kada je 1904. osnivano sokolsko društvo, on je među osnivačima, kasnije će biti i starješina „Hrvatskog sokola“. Umro je u mlad, u 34. godini, za vrijeme Prvog svjetskog rata. Luka Lukić, učitelj u Klakaru, zapisao je 1915. godine: Umro je od tifusa Dr. M. Bobinac dole u Sremu, a brat mu ranit u ruku, pa mu odrezali i poludio od teškoće i žalosti. Brodske novine „Hrvatski glas“ 1927. pišu o prijenosu posmrtnih ostataka dr. Marka Bobinca u Brod, na brodsko groblje, jer je bio sahranjen u Vrdniku na Fruškoj gori u Srijemu 17. III. 1915. godine.

Iste 1927. godine „Hrvatski glas“ piše i o smrti Vlade Bobinca (1883.-1927.), bankovnog činovnika i posjednika u Brodu. I on je umro mlad, u 44. godini života. Kao i brat mu, i Vlado je bio aktivan u sokolskom društvu , ali u „Jugosokolu“. Pod vodstvom brata Vlade provedena je 1922. akcija da se osigura materijal i novac za renoviranje i proširenje gombaone – gimnastičke dvorane uz Gimnaziju u kojoj su vježbali i sokolaši. Stvar je dobro uspjela, sav se je materijal sakupio. Cijela gradjevna svota, koja je proračunata na oko 250 000 K osigurana je, u gradjevnom materijalu je sakupljeno 180 000 K, a gradska je općina sada zaključila, da će ona doprinijeti za izvadjanje gradnje 70.000 K - pisala je „Hrvatska zajednica“.

Vlado je bio filatelist. Kada je 1919. godine u Brodu na Savi osnovan Filatelistički klub podružnice Hrvatskog filatelističkog saveza za Brod na Savi i Bosanski Brod, za predsjednika kluba izabran je Vlado Bobinac. Oba su brata bila politički vrlo aktivna, ali su im pogledi bili potpuno suprotni očevima. Godine 1924. Vlado je izabran za predsjednika mjesne organizacije Demokratske stranke u Brodu na Savi. I tako su Bobinčevi gotovo pedeset godina bili prisutni u političkom i društvenom životu Broda.

Preranom smrću braće Bobinac, Marka i Vlade, u Brodu na Savi je nestala ugledna obitelj parobrodarskog kapetana Nikole Bobinca, jednog od najviđenijih i najpoznatijih Brođana svoga vremena, a koji je bio uzor i ponos brodskih Hrvata.