Moj najsretniji rođendan

- Tata je bio mišljenja da malo stege za dječaka nije na odmet i ja sam poslan u konvikt u Požegu, gdje sam završio prva dva razreda gimnazije, a školske godine 1940./1941. išao sam u III.a brodske gimnazije. Bili smo sami dječaci, jer onda su bili odvojeni muški od ženskih razreda. U siječnju 1942. svi smo morali napustiti zgradu škole, a u nju je uselila njemačka vojska. Nastavu smo imali širom po gradu – priča mi gospodin Dragan Bresalauer sjećajući se svoje mladosti u ratno i poratno vrijeme.

- Bavio sam se modelarstvom u đačkom društvu „Hrvatska krila“. Bio je rat, nije se imalo šta raditi i Antun Nedeljković me je zainteresirao. Prvo sam kod kuće izrađivao modele, a poslije smo išli u Dom Ustaške mladeži u Širokoj i tamo modelirali. Dom je bio jedna dugačka kuća s haustorom (gdje su danas kbr. 40 i 42). U lijevom dijelu se nalazio Ustaški logor (upravno tijelo na razini kotara), a u desnom je bila Ustaška mladež. Nedeljković je vodio sekciju. Po završetku tečaja priređena je izložba, a na Jelasu smo s užetom i koloturom puštati jedrilice u zrak. Kako je svaki od nas bio vesel ako je jedrilica visoko poletila i što duže se održala lebdeći!

U Domu su bile i čajanke s plesom za mlade. Svirao je Remo Karakaš, Davorin Djanješić, Bela Panty... a kako sam svirao harmoniku, ponekada sam im se i ja pridružio. E, a tu su harmoniku po oslobođenju partizani „posudili“ i više je nemam. U osnovnoj školi išao sam na satove klavira kod gospođe Kolak, kćeri austrougarskog generala, čini mi se da se zvala Aurelija. Stanovali su u Starčevićevoj, u staroj kući Diettrichovih. Ali nisam ja bio za glasovir, više sam se bavio sportom. Malo prije polaska u gimnaziju otac mi je kupio harmoniku, sam sam naučio svirati, možda mi je netko nešto pokazao. Svirali smo popularne šlagere: „Ne plači majčice mila“, „Marijana“, pa i „Lili Marlen“, a u knjižari kod Barbića kupovali smo note. Za NDH pjevano je puno baš jako lijepih šlagera.

Naravno, na Savi sam bio od ranog proljeća do kasne-kasne jeseni. Veslao sam u Hrvatskom veslačkom klubu „Sava“. Kod mosta je bila klupska zgrada i spremište za čamce. Bili smo jako dobri. U Zagrebu na regati za prvenstvo Nezavisne Države Hrvatske 25. VII. 1943. godine doveslali smo u četvercu s kormilarom prvi u disciplini za pomladak do 16 godina. Veslao je Zdenko Šporer, Aleksandar Frančeski, Dušan Kos i ja. Zvonko Lazić je kormilario, a trenirao nas je Zlatko Dembić.

Kada je 1941. godine bilo prvo bombardiranje Broda, bio sam na balkonu u kinu „Apolo“. Jedan njemački avion bacio je nekoliko bombi na Tvornicu vagona i predstava je odmah prekinuta. Ali u travnju 1944. zaredala su istom prava bombardiranja. Mi, iz starijih razreda, već ranije smo po dvojica dežurali na vatrogasnom tornju i vojnoj komandi u festungu telefonski javljali dolazak aviona. Morali smo reći iz kojeg pravca dolazi i kojim smjerom leti. Onda je i na Gimnaziji formirana Narodna zaštita. Prošli smo tečaj, pa su jedni bili u jedinici prve pomoći, drugi u radnoj jedinici. Bilo je još nekih, kao kemijska, ili nekako tako se zvala, ali ne mogu se točno sjetiti. Ja sam bio u prvoj pomoći. Imali smo traku s crvenim križem oko rukava i neke male legitimacije da smo se mogli za uzbuna kretati i po noći i doći na svoje zborno mjesto. Za mene, to je bila ambulanta u podrumu zgrade gdje je danas banka „Raiffeisen“. Podrum je bio jak, solidan, poduprt stupovima.

Dobro se sjećam bombardiranja 2. ili 3. travnja 1944. Bili smo u podrumu na zbornom mjestu, a bombe su pale na sam početak današnje Cesarčeve ulice, na dvorišnu zgradu. Pošli smo odmah s nosilima do mjesta pogotka i našli teško ranjenu djevojku, ne znam točno koliko je godina imala, ali je bila baš mlada. Stavili smo ju na nosila. Onda nije bilo sanitetskih automobila, već nas je neki kamion prevezao do bolnice. Ušli smo na glavni ulaz i ostavili ranjenu na hodniku, ali je na žalost do bolnice već preminula. Govorilo se da je ona u Brodu prva civilna žrtva bombardiranja. Bila je to kći sestre Ive Božine, poznatog vrsnog igrača „Marsonije“. Moj brat Ivan-Hanzi i Ivo bili su najbolji bekovski par Broda. Nakon rata, Ivo je bio sudac savezne nogometne lige.

Poslije ovoga bombardiranja uhvatila me je trta i prebacim se na zborno mjesto u đačku polikliniku, na obali Save. To je danas kuća doktora Teskere. U taj dio grada bombe još nisu padale, ali kada su pale i kod „male crkve“, ostavio sam Narodnu zaštitu i bježao prema Poloju, na sprudove između ribnjaka i tu bih zalegao. Ali, bombe su stale pogađati i Vrazovu ulicu. E, onda se bježalo što dalje, do Ruščice, u šumu prema Gornjoj Bebrini. Jednom smo bili u Ruščici i bio je tamo jedan zatvoreni njemački kamion, koji se pred bombardiranjem sklonio iz grada, pa kada je prestala uzbuna, pitali smo ih da nas do Broda prevezu. Pristali su, ušli smo straga, kad - kamion je bio pun bačava benzina! Ipak smo se povezli, jer uzbuna je prošla.

Početkom jedanaestog mjeseca 1944. gimnazijalci VII. i VIII. razreda (oni koji su bili u Brodu, jer mnogi su s porodicama izbjegli), dobili su pozive za vojsku, odnosno da se jave u Vojno predizobrazbenu školu časničkih pripravnika oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu. Otputovao sam napakovan svega i svačega, što mi treba i što ne treba. Imali smo smještaj u učionicama na Pravnom fakultetu, preko od Kazališta. Tu smo spavali, jeli, učili teoretsku nastavu. Nije to bilo idealno, ali je bilo veselo. Remigije Karakaš je dobio slobodno da ode kući u Brod i donio je harmoniku. Predavanja su bila i u jednoj školi iza današnjeg muzeja „Mimara“. Na vojnu obuku s oružjem išli smo u Zelengaj, Ilicom prema Črnomercu. Isprva su nam uniforme bile sivo-maslinaste, kao domobranske, a onda smo dobili svjetloplave, jako lijepe, kojima se gornji dio preko glave navlačio. Navodno su bile iz Finske. Svaki drugi dan pohađali smo gimnazijsku nastavu na Gornjem gradu u Trećoj realnoj gimnaziji. Ja sam išao u VII. razred. Nedjeljom je bilo slobodno za šetnju, kino, posjete. Imao sam poznatih i često su me nedjeljom pozivali na ručak.

Zapovjednik naše „bojne škole“ bio je bojnik Ivan Noso, jako fini čovjek, a zapovjednik satnije, satnik Ivan Markulinić, isto pravi gospodin. On je bio starojugoslavenski oficir i prešao je u hrvatsku vojsku. Na čelu voda, nas deset-petnaest, nalazio se zastavnik Antun Arapović iz Broda. I on je bio gimnazijalac, ali je ranije pošao u ovu vojnu školu.

Milan Radić iz Hrastovice kod Petrinje, također đak časničke škole u Zagrebu, svoja sjećanja je opisao u „Političkom zatvoreniku“ (br. 58, siječanj 1997.), kao da je unaprijed dopunio i potvrdio priču gospodina Dragana Breslauera o njemu i drugim Brođanima:

„Zapovjednikom škole bio je bojnik Ivan Noso. U kasnu jesen 1944. godine bojnik Noso zamolio je sve satnije da se pokuša napisati pjesma o našoj bojni i da se uglazbi. Pojavilo se nekoliko napisanih pjesama koje su predane pitomcu Remi Karakašu da odabere što bi mogao uglazbiti. Ubrzo me je obavijestio kako je uzeo moju pjesmu i kako ju je uglazbio. Nedugo iza toga naša se bojna sastala na Tehničkom fakultetu, a prije toga je pjevački zbor već znao pjevati tu skladbu. Jedan odličan recitator-potomac pred svima je nama i pred zapovjednikom bojne Ivanom Nosom recitirao pjesmu, a onda je i prvi put i otpjevana. Primljena je vrlo lijepo i nju je svaka satnija pjevala u stroju na ulicama Zagreba. Evo te pjesme.

Ponosno stupa jurišna bojna

u borbu osvetiti rod,

okićen barjak sad nebom se vije,

od radosti drhti sav svod.

Borba nas čeka i žrtve mnoge

u obrani doma svog,

pođimo dalje u redove nove

čuva nas pravedni Bog.

Svaki je od nas za našu slobodu

na žrtve spreman i mrijet,

nad nama visoko vijek će se viti

hrvatski barjak svet.“

- Početkom mjeseca maja 1945. bližio se kraj rata, slom NDH, i jednog dana nas su postrojili i pala je naredba: Ponesite svu opremu, škola napušta Zagreb. Mislim da je to bilo 6. maja. Krenuli smo „cufus“ prema Podsusedu, pa za Celje i Dravograd. To je pješačenje trajalo nekoliko dana. Spavali smo u nekim školama, ali i na otvorenom - prisjeća se gospodin Dragan Breslauer u nastavku našeg razgovora, a Milan Radić iz Hrastovice kod Petrinje, pitomac iste časničke škole, piše ovako: „(...) Počelo je naše pješačenje prema Sloveniji, i to doista vedro i mladenački, kao da stvarno idemo na đački izlet. Bio sam sasvim blizu dvadesetoj godini života. I svi su ostali pitomci bili, po prilici, istih godina. U pravcu Slovenije kretalo se mnogo drugih vojnih jedinica, kamiona, auta, motorkotača, seljačkih kola, civila – starijih ljudi, žena i djece. Vojnička su lica bila vojnički ozbiljna, koji put nasmiješena, a lica civila puno zamišljenija i uplašena. Kad smo prešli granicu hrvatske države kod Sutle, vjerovali smo da ćemo se mi brzo vratiti natrag.“

- Pred Dravogradom vođene su borbe, desno od nas bili su partizani i otvorili su topovsku paljbu na kolonu vojske, mnoštva civila, tu je bilo puno konjskih zaprega. Vojska iz kolone se kao organizirala i pošla u borbu s partizanima, a mi smo se lijevo razbježali u šumu i penjali uz neko brdo da zaobiđemo Dravograd - nastavlja priču gospodin Drago. - Više nije bilo našega zapovjednika, svatko se snalazio sam. Ja i kolega Šporer držali smo se skupa. Išli smo na zapad i došli do Blajburškog polja, a malo po malo i drugi su pristizali. Nismo imali što je jesti. U blizini je bio napušteni mali njemački kamion, popeli smo u njega i našli suhog povrća u paketićima i time smo utažili glad. Spustila se već i noć, bilo je jako hladno, obronci Alpa bili su pod snijegom, ali smo unatoč hladnoći od umora zaspali. Ujutro 15. maja osvanuo je sunčan dan. Naš zapovjednik Markulinić valjda je čuo za pregovore o predaji i rekao nam je da ćemo se i mi predati. Od oružja imali smo male talijanske puške i po deset metaka, kako smo dobili na polasku iz Zagreba. Još nas je on podučavao kako se kod predaje salutira. Kao da će nam to trebati. Poslije 14 sati krenuli smo, došli smo blizu partizana, tamo smo svi bacili puške, a oko 200 metara dalje bili su engleski tenkovi i mi smo mislili sada se idemo predati Englezima. Ali, nas su na desno okrenuli, ponovno prema Dravogradu.

Kao da ga dopunjuje, Milan Radić zapisuje: „Oko 15 ili 16 sati počelo je predavanje cjelokupna našeg oružja. Svi smo se, zaprepašteni, pogledavali. Na obližnjem brežuljku vidio se jadan hrvatski general koji je rukom pozivao svoju postrojbu i oni se nisu predavali. Krenuli su u pravcu planine.“

A Breslauer pripovijeda: - Zapovjednik više nije bio među nama, njega su odvojili. To je još uvijek bio austrijski teritorij i još nije bilo ubijanja, ali pred mrak, kada smo prešli granicu, onda je bilo svašta. Neki su pokušali pobjeći preko Drave, bilo je pucanja, no tko je ubijen i koliko je bilo ubijenih, to u mraku nismo vidjeli. Hodali smo cijelu noć i ujutro došli pred Maribor, u žicom ograđeni logor na jednoj livadi. Odredili su nas u lijevi dio logora. Igrom slučaja, na ulazu u logor prepoznao nas je školski kolega Branko Birsa. Bio je u partizanskoj uniformi. Znam da je začuđeno rekao: „Gdje ste vi došli?!“ Remo Karakaš, koji je kao stariji i snažniji, slovio kao naš predvodnik, stupio je s njime u razgovor i, zahvaljujući Birsi, premješteni smo u desni dio logora. Kasnije smo čuli da su oni iz lijevog dijela logora bili određeni za likvidaciju.

Birsa živi u Sloveniji, s njim sam nedavno razgovarao. On je zapravo bio partizanski ratni dopisnik i pred logorom se zatekao nadajući se da će među zarobljenicima ugledati svećenika Gunčevića, direktora brodske gimnazije, koji ga je kao skojevca 1944. isključio iz škole. Možda mu se htio osvetiti, ali nije ga našao. Srećom, ugledao je nas i spasio. Remo i Birsa išli su u isti razred, ali i njihove porodice bile su povezane. Kada su Birsini, protjerani iz Slovenije došli u Brod, Remin otac ih je prihvatio i smjestio u Mađarsku školu, a i kasnije im je našao stan u gradu.

U mariborskom logoru ostali smo cijeli dan. Predvečer su nas otjerali na kolodvor u G-kola. Nismo znali kuda nas voze. Mučila nas je glad. Birsa je Remi dao malo kruha, ali to nije bilo dosta za sve. Cijelu noć smo se vozili i ujutro došli u Zagreb. Pod pratnjom, opet smo otjerani u logor, u Prečko.

Milan Radić kaže: „Išli smo pod pratnjom u logor u Prečko. Sav je logor bio ograđen visokim žicama uz koje su stajali do zuba naoružani stražari. Mnogi su naši ljudi imali dizenteriju i svaki se čas netko nalazio nad jamom.“

- Naša brodska grupa još je uvijek bila na okupu. Tu sam bio ja, Remo Karakaš, Pero Markovac – sin mesara, Ljubinko Šmit, Zorko Mahovne, Duško Vavrica, Zdenko Šporer – sin brusača, Franjo Havelka, Nikola Begović, Ante Nedeljković, Ante Ruhek, Đuro Bartek, Stjepan Rajić, Hrvoje Pečuvčić, Mirko Puškarić, Antun Štefančić iz Gornjih Andrijevaca, Petar Soha, Dragan Jelenc, Zvonimir Alduk, Dragutin Crnković, Davorin Djanješić, Zvonimir Tiljak.

Prečko je bio veliki logor. Kad se pročulo da smo tu, mnogi su građani dolazili tražiti svoje. Poznati su dolazili do žice i donosili i nam hranu. Nije se smjelo, ali ipak se nekako uspijevalo prošvercati, ili prebaciti preko žice da stražari ne vide. Hranu smo dijelili. Bili smo puni uši. Srećom, bilo je toplo vrijeme. Nisu nas premlaćivali, ispitivali, ta znali su oni dobro tko smo. Jednog dana došla je naredba: Pakuj se! - veli naš sugovornik, dok nastavak priče čitamo kod Radića: „Za nekoliko dana, onako iscrpljene i izmučene, potjerali su nas iz logora u nove patnje i stradanja. Išli smo kroz Zagreb, Draškovićevom, Maksimirskom, pa sve tamo prema Sesvetama, Dugom Selu i dalje, dalje u noć u kojoj je nevrijeme tutnjalo. S ceste su nas natjerali na put kroz šumu prema Čazmi. Blato, lokve vode, pa sve više i češće lokve krvi. Križni put je odzvanjao tupim udarcima kundaka i strašnim psovkama... Kada su se pojavile prve sunčane zrake, izletio je pred nas Remo Karakaš. Zavikao je: Onaj koji je sve ovo preživio, živjet će sigurno dalje! Sjećam se da nam se kasnije približavala tijelovska procesija s nešto žena. A odmah dalje, iz seljačkih su nam kola ljudi davali malo kukuruznog brašna (…)“

Kraj priče doznajemo od Dragana Breslauera: - Krenuli smo u dugoj koloni Maksimirskom cestom prema Sesvetama i Dugom Selu, pješke, bosi. Držali smo se po trojica, iscrpljeni, umorni i hodali naizmjence spavajući. Neki su ozlijedili noge, a partizani su im rekli neka ostanu, pa će im biti pružena pomoć. Samo, tko je stao, taj nije ostao živ. Mučila nas je žeđ. Nisu nam dali da pijemo. Ja i Šporer krišom smo se napili vode iz kanala kraj ceste. Da su nas vidjeli, ubili nas. Prije Čazme počelo je strašno nevrijeme s grmljavinom, prokisli smo, noge su upadale u duboko blato, ali morali smo ići dalje. Prošli smo Čazmu, pa u Bjelovaru opet utjerani u logor, u barake. Za dan-dva pošli smo još dalje na istok. Kad smo došli do uskotračne Gutmannove željeznice dozvoli su nam da se vozimo na tim malim vagonetima, sjedili smo kao na platformama i tako smo se dovezli do Osijeka. Opet smo otjerani u jednu staru školu, ali režim je popustio, tu smo bili gotovo bez nadzora. Ostali smo dva-tri dana, izlazili smo i prošetati, nitko nas nije čuvao. Znam da je bio 9. lipnja kad su nam rekli da možemo kućama, te da se svaki javi u svoj vojni odsjek. Otišli smo na stanicu i vlakom se vozili do Vrpolja, a onda gledaj kada će vlak iz pravca Beograda za Zagreb. Došao je jedan teretni vlak, no bio je prepun svijeta, pa smo se od Vrpolja do Broda vozili sjedeći na krovu vagona. Vlak je mogao ići samo jednim istom osposobljenim kolosijekom, jer dugi je još imao sve pragove prerezane, kako su Nijemci uništili prugu.

Sišavši s vlaka u Brodu, sad sam tek vidio grad sav u ruševinama. Moji su najžešća bombardiranja preživjeli u Klakaru kod Jakoba i Franje Pitlovića, gdje sam i ja bio do odlaska u vojnu školu u Zagreb. Nakon sloma NDH moji nisu znali ni gdje sam ni što sam, jesam li živ. Moj brat Ivan, domobanski rezervni poručnik, umro je u partizanskom zarobljeništvu u Bosni 1943., jer ga nisu htjeli razmijeniti. Možete mislit' kako im je bilo kada im je netko javio da sam i ja u partizanskom logoru u Prečkom, i još kada dalje nisu imali nikakve vijesti o meni dok se nisam pojavio.

Došao sam kući 10. lipnja. Točno na svoj osamnaesti rođendan. Moj najsretniji dan. Jedva sam čekao da se dobro okupam i ošišam kod našeg brice. Raspitao sam se gdje je vojni odsjek, bio je u kući advokata Stefanovića, u njegovoj kancelariji koja je bila u Gajevoj, pa sam se otišao prijaviti. Rečeno mi je da ću za mjesec dana biti pozvan na odsluženje vojnog roka. No, ja se nisam dobro osjećao i morao sam u bolnicu. Ustanovili su da imam tifus. Dobio ga je i moj kolega Šporer. A to je bilo od one vode koju smo iz kanala pili. Točno nakon sedam dana inkubacije pojavili su se znaci oboljenja, visoka temperatura, malaksalost... Bolnica je bila u Radničkom domu, a sala puna kreveta. Odležali smo preko mjesec dana u toj pretrpanoj bolnici. Jedva su nas spasili. Po izlasku, opet sam se otišao javiti u vojni odsjek. Rekli su da samo nastavim školu, a vojsku ću služiti poslije svršene gimnazije. U jesen sam tako upisao ponovno VII. razred, jer nikome od nas školovanje u Zagrebu nije priznato, iako je to bila normalna, civilna gimnazijska nastava.

Ali što je jedna izgubljena školska godina prema živoj glavi na ramenu! Mnogi nisu bili te sreće da se s Križnog puta vrate svojim kućama i najmilijima. Dan 10. lipnja 1945. godine bio je za Dragana Breslauera dan ponovnog rođenja. S uspjehom je potom položio VII. razred gimnazije, a kao svestrani sportaš ušao u anale brodskoga sporta, o čemu ćemo također napisati veliku priču.

(Posavska Hrvatska, 21. i 28. veljače 2014.)