Gospodin Mato i čika Stipo

Jednoga su svi, i profesori i učenici i roditelji učenika, uvijek zvali gospodin Mato, a drugoga svi i uvijek, samo čika Stipo. Učenici su čak i profesore zvali samo po imenu, prezimenu, po nadimku, podrugljivom pogotovo i s uživanjem. Gospodin Mato bio je stalni služitelj brodske Državne realne Gimnazije u Brodu na Savi, a čika Stipo Balaić pomoćni služitelj, „dnevničar“ te iste škole. Gospodin Mato je u službi služitelja od 1905. godine, kada škola još nije gimnazija bila, a čika Stipo od 1923. Služitelje bilježe redovito po godinama „Izvještaji“ škole, nakon što su nabrojani svi profesori.

Gospodin Mato bio je sitan, mali, s naočalama, a čika Stipo krupniji s markantnim gustim brkovima. Ali, gospodin Mato, iako mali, bio je autoritet, on je na hodniku, stojeći kraj prozora ispod sata, zvonio odmore, kraj nastave, prodavao pecivo učenicima, za dinar tri kifle, za pol dinara kiflu i pol, koju je s pravom preciznošću nožem prepolovio na točno dva jednaka djela. On je s debelom šibom pravio reda i ne daj Bože trčati po hodniku, stepenicama škole, glasno se smijati, pocikivati, tuliti, majmunisati se, naguravati se... šiba te je tada zakvačila po leđima ili nogama. Čika Stipo je meo, ali i išao na poštu po pisma i dijelio ih pod odmorom. Kolike je zaljubljene učenike on obradovao uručivši im pismo simpatije i voljene! Često je jedino on znao tajne učeničke ljubavi, prvi je znao kada su veze raskinute, sklopljene nove, tješio ostavljene...

Stalno mjesto podvornika Gimnazije čika Stipo je dobio tek 1940., nakon što je gospodin Mato otišao u mirovinu. A, onda se čika Stipo prihvatio šibe, pa kao i čika Mato opleti po učenicima divlje i nemirne naravi. Postao je još veći autoritet, ne samo učenicima nego i profesorima, roditeljima. Za njega su rekli: „Jači je od direktora!“. U poslu bio je izuzetno savjestan i odan.

Unatoč ponekim nesuglasicama između služitelja i učenika, generacijama đaka brodske Gimnazije služitelji su ostali u jako dobrom sjećanju, sa služiteljima su se rado na kraju godine fotografirali, a kod proslava godišnjica mature i njih su pozivali i uz bok profesora ih smještali.

Gospodin Mato Nunković, sin Stjepana i majke Marije Šimić, je Brođanin, rođen 1880. godine. U mladosti bio je sokolaš, spretan i nabildan. Uživao je opće poštovanje profesora, a suplenti (profesori bez završnog ispita), kažu, svi su mu bili dužni, sve ih je financirao, jer svi su od njega posuđivali novac. Nisu to bile velike svote, ali za cigare, za koju čašicu dobrog pića, jauznicu kod Joce Sremca u Lackovićevoj kući, ili „Kod lovca“ na ćošku Široke ulice... Početničke profesorske plaće bile su tada mizerne, manje od 1.000 dinara. Dok su platili podstanarstvo i koštu, nije im ostalo gotovo ništa. Da pređu u drugi platni razred i dobiju bolju plaću, trebali su pofajn počekati. Gospodin Mato Nunković bio je oženjen Katicom Udvary iz Županje, a kad je ona umrla oženio je Mariju Gross. S prvom suprugom imao je kći Mariju.

Dalmatinac Stipan Balaić – čika Stipo, sin Ivana i Stane Šute, rođen je 1892. godine u selu Obrovcu, župa Bajagići, srez Sinj, a u Brod na Savi natjerala ga je neimaština. Došao je 1919., poslije Prvog svjetskog rata u kojem je bio od 1915. do 1918. godine, služeći kod vozarskog eskadrona. Tražeći posao, svratio je u gostionicu Franje Pozveka i on ga je odveo kod poštovane obitelji Brlić koja ga prima na mjesto sobara, ali Sipo je njima bio „Katica za sve“ - vrtlar, kočijaš, podrumar... Fijaker i štajervagen Brlićevih stalno su bili u pokretu i Stipo je vozio: do velikog majura lijevo od Vinogradskog puta, do vinograda i vile „Brlićevac“, do groblja sv. Lovre... Kočijaš Stipo, mlad, zgodan, naočit, dobroćudan, bio je svima omiljen.

- On je njima bio jako odan i beskrajno ih poštivao, ali i oni njega, a sam je bio pošten i čestit čovjek, - kaže baka Julka Vuković (1919. godište) iz Tomice. – On je meni bio tetak, oženio je sestru moje majke, Mariju Marijanović. Tetka je jako mlada došla u Brod služiti gospodu. Kada se udala za Stipu, mislim da je to bilo 1926. godine, bila je kod trgovca Fanje Rudolfa, kuću je imao u Filipovićevoj ulici, iza samostana. Na svadbi je kumovao Brlićev zet Aleksandar Milčić, a Ivana Brlić im je poklonila sobu namještaja.

Stipo je tada već radio kao podvornik - služitelj na brodskoj Gimnaziji. Naime, muž Ivane Brlić, advokat dr. Vatroslav Brlić, umire 1923. godine. Gospođa Ivana morala je smanjiti troškove kućanstva, nisu više držali konje, morala je i Stipu otpustiti. No, ona se za njega pobrinula, zamolila je direktora Gimnazije da ga prime za služitelja.

- Ja sam svoje djetinjstvo provela u Brodu kod tetke i teka, koji su stanovali u dvorištu Gimnazije. Oni su mene jako volili, htjeli su me posvojiti, jer djece nisu imali, ali sam ja više volila bit' u Tomici i krave čuvat' - sjeća se opet baka Marija Bošnjaković iz Podvinja, mlađa sestra bake Julke iz Tomice.

- Teta je poslije radila i kod Benčevića, - nastavila je baka Julka. - Prala je i peglala veš za milostivu Jettu i Ninušku, pomagala u kući kad su dobili goste, jer teta je bila vrsna kuharica. Godinama je još nastavila ići kod Brlićevih i Milčićevih. Isto je prala veš i posluživala kada su imali kakve proslave i veće društvo. Veškujna bila je kraj gimnazijske sokolane, veš se lužio pepelom, a ispiralo se na Savi. U veškujni smo se i kupali u buretu. Predvečer sam s tetkom u veškorpi raznašala oprani i opeglani veš. Tetak i tetka jako su se slagali. A tetka ga je držala urednog, on je bio uvijek popeglan, uštirkane kragne, njega se po robi među gospodom nije razlikovalo. Tetak Stipo volio je otići na kuglanu u Zrinjsku ulicu, to mu je bila sva razonoda, jer stalno je bio u Gimnaziji. Znam, volio je kolače i tetka je uvijek imala pečenih. On dotrči, uzme dva–tri i odmah natrag. U ljeto, kada su ferje, odlazili su u Dalmaciju, pa donesu smilja i kovilja da se mi kitimo. Smilje za coklove i iza ušiju, a kovilje u vazu. Volili su k nama u Tomicu doć', pomagat' nam u poslovima, kad je žetva, svinjokolja... Poslije rata tetak Stipo je i našega ujaka Đuru Marijanovića zaposlio za podvornika u Gimnaziji. Đuro je prvo bio konobar kod Menovića, u njegovoj kavani u „Prvoj hrvatskoj“.

Kad je tetak Stipo otišao u mirovinu kupili su kuću u Zajčevoj ulici. A kad više nisu mogli sami i kad se teta razbolila, uzeli su k sebi u kuću našu sestru Jelu Majnarić (majku doktorice Ružice Bešlić), da ih dohrani i služi do smrti. Tetka je umrla 1970., u 72. godini. Tetak je onda jako tugovao za njom. Za četiri godine, 1974., umro je i tetak Stipo. Umro je, kao se kaže, blaženom smrću pravednika, na spavanju, našli ga u krevetu.

Gospođa Ružica Majnarić-Bešlić iz Gunduliće ulice ima metalnu kutiju punu fotografija i dokumenata čika Stipe i njegove supruge Marije, koju čuva kao dragu uspomenu na svoje bliske rođake, dobre ljude kod kojih je za vrijeme školovanja stanovala i provela dio života, a kojih će se rado sjetiti i mnogi Brođani.

Dobri čovjek, čika Stipo, ostao je u sjećanju još mnogih i mnogih, učenika Gimnazije posebno. Upravo nadahnuto sjećanje na čika Stipu napisala je gospođa Neda Brlić, koju je i on izuzetno poštivao.

- Stipo je proživio život, a da nikoga nikada nije prevario, nikoga oštetio, nikome nanio nepravdu. Pomagao je svakome komu je mogao pomoći, bez da bi pri tome tražio protuuslugu, a ako mu je netko nešto i priznao, takvu pažnju Stipo nikada nije zaboravljao. Punih četrdeset godina on je gimnazijalcima predavao jedan jedini predmet: audiovizuelnu metodu poštenja.

Stipo je bio taj kome se moglo povjeriti da nosi i isplaćuje profesorske plaće, da čuva najvažnije dokumente – u ratu, potresu, nevolji. Đaci su prolazili, profesori dolazili i odlazili, direktori se mijenjali, države smjenjivale – a Stipo je ostajao, jer u poštenje se ne dira (...)

(Posavska Hrvatska, 12. travnja 2013.)