Perry Ground – strastveni američki profesionalni pripovjedač, Indijanac iz plemena Onondaga

U utorak, 20. ožujka u Likovnom salonu „Vladimir Becić“ otvoren je 3. Hrvatski festival pripovijedanja u organizaciji Udruge za promicanje kulture govorenja i kreativnog stvaralaštva „Vilinput“. Predsjednica Udruge je naša brodska bajkopričalica Sandra Vukoja.
Prije nekoliko tjedana opširnim člankom najavili smo ovaj iznimni kulturnoedukativni događaj i građanima predstavili ovaj festivalskobajkoviti program. Program nudi pregršt bajkovitih priča kako za djecu, tako i za odrasle. Ovim putem želimo predstaviti američkog profesionalnog pripovjedača, Indijanca iz plemena Onondaga s kojim smo imali čast razgovarati i saznati pokoju informaciju njegovog pripovjedačkog puta. Upravo on je nakon naše prve hrvatske profesionalne bajkopričalice Jasne Held, zatvorio prvu večer ovog Festivala.

Perry Ground je osoba koja vas na prvu osvoji svojom srdačnošću i otvorenošću. Opuštena osoba koja uživa u sadašnjem trenutku i koja se neizmjerno veseli što može ljudima prenijeti ono što najbolje umije – pripovijedati. Mnogima je poznato kako je indijanska kultura signifikantna po pripovijedanju, alegorijama, raznim pričama kojima se želi ostaviti snažna poruka za onoga koji sluša. Kada su Europljani prvi put zakoračili na američko tlo, cilj im je bio oduzeti zemlju kojom su hodila mnoga indijanska plemena. No, već duže vremena situacija se poboljšava. Iako mnogi žive u rezervatima, u svijetu u kojem i dalje njeguju svoj duhovni svijet, Amerikanci ipak žele sačuvati prvotnu kulturu svoga kontinenta. Koristeći indijansku kulturu kao onu koja uvelike može osnažiti preko šesto različitih plemena širom Amerike. Vrijeme kada su se pridošli Europljani pokušali na razne, a često i okrutne načine riješiti indijanske kulture, prolazi. Preokret se počeo događati još 70.-tih godina 20. stoljeća, dok 80.-tih i 90.-tih doživljava svoj najveći uzlet koji još uvijek traje. Traje bez obzira na prisutnu ogorčenost mnogih Indijanaca koji žive u raznim rezervatima. Perry, koji nije odrastao u rezervatu nam govori kako su ipak mnogi shvatili da je preokret pozitivna strana kojom mogu prenijeti ljudima svoje priče i time ih učiti o onome što je povijesno važno za određeno pleme.
Perry je pripadnik plemena Onondaga koje s još četiri plemena čini konfederaciju, kako legenda kaže, ujedinjenu posredstvom Velikom Mirotvorca. Tih pet plemena koja su nekoć ratovala, udružila su se i shvatila koliko imaju zajedničkih elemenata, od načina vjerovanja, jezika, običaja i odijevanja. Shvatili su kako ih priče praćene glazbom i plesom uvelike povezuju.

No, Perry se nije oduvijek bavio pripovijedanjem. Kao dijete, tipično američki, volio je i bavio se baseballom. Kako nije odrastao u rezervatu, nije imao konstantnu izloženost pričama. Nakon nekog vremena što su mu se roditelji razveli, majka se ponovno udala. Ovog puta ne za Indijanca, već za Talijana. Perry veli da je tako djetinjstvo začinjeno ne samo baseballom, već i jedenjem špageta, čestim ribolovom i boravkom u prirodi. Govori kako mu je djetinjstvo prolazilo tipično američki. No, kada bi odlazio u posjet majčinoj obitelji slušao bi priče. Vrlo zanimljiva crtica iz obiteljskog života s majčine strane je Perryjev pradjed koji je bio svećenik metodističke crkve, te ujedno i vođa plemena Onondaga. Spojivši te dvije različitosti, učinile su njegovog pradjeda odličnim pripovjedačem. Perry veli kako su njegove priče, bez obzira što bi ih usput čuo, ostajale pohranjene u njemu. Napuštajući dječji svijet i ulazeći u adolescenciju, na fakultetu susreo se s kolegom koji je bio pripovjedač. I dok mu je kolega prepričavao priče, Perry se polako prisjećao onoga što je tijekom svog djetinjstva slušao posjećujući rodbinu u rezervatu. Život je htio da se susretne s još dvoje pripovjedača. Slušajući njihove priče nanovo su otvorile one mozgovne adrese u kojima se priče pohranjuju. Polaganim načinom, život mu je pokazivao kojim putem treba hoditi i što mu je činiti.
Radeći za mnoge muzeje, konačno je mogao ostvariti ono što je dugo vremena čučalo u njemu, čekajući da priče budu odaslane slušačima, svijetu. Spoznao je da pripovijedanje priča koje su se njegovale kroz naraštaje u njegovoj konfederaciji imaju pozitivnu stranu, predstavljajući bogatstvo indijanske kulture. Perry tijekom pripovijedanja koristi jezik ljubavi. Priče koje su zabavne ujedno su i edukativne. Pozitivno prihvaćanje nakon pripovijedanja, tjerale su Perryja da što opsežnije i kvalitetnije prenese ljepotu indijanske kulture drugima. Na taj način počela se i mijenjati svijest onih koji su možda imali krivu percepciju o američkim Indijancima. Nažalost, susretao se i s onima koji bi mu nakon pripovijedanja prilazili i govorili mu kako su Indijanci loši ljudi i da bi mu bilo dobro da se vrati tamo gdje i pripada, misleći na rezervat. Ono što nisu znali jest da je Perry Newyorčanin. Ignorancija je oduvijek prisutna u ljudskom svijetu. Srećom, stvari su se za indijansku kulturu ipak počele mijenjati, na bolje.

Poučne, zabavne, duhovne priče koje krase Perryjev repertoar u ljudima izazivaju razne emocije. Od smijeha, dubokog razmišljanja i zacjeljivanja. Priče, u svojoj biti to i jesu, zar ne?! Perryjeve priče uče kako se ponašati i tko su uopće ta plemena ujedinjena od Velikog Mirotvorca. I koliko god ispričao istu priču, nikada ju ne ispriča na isti način. Nova publika, nova energija, nova situacija donose uvijek nešto novo staroj priči. Na pitanje koji je najljepši dio tijekom pripovijedanja, Perry veli oči. Kada pogleda slušatelje i njihove poglede uprte negdje gore, govore mu kako razmišljaju o izrečenom. Dovoljno je ponijeti jednu misao dalje u život, a kamoli cijelu priču.
Perry, koji je vrlo agilan tijekom pripovijedanja i koji održava odličan odnos sa slušateljima dolazeći do njih, sjedajući do njih i spontano uključujući ih u pripovijedanje, također treba svoje vrijeme „napajanja“. Respektirajući prirodu koja ga okružuje, ono što on voli je odlazak u šumu. Okružiti se stablima je ono što ga opušta i gdje najbolje osjeti povezanost s prirodom.

Za kraj, pitali smo ga ima li kakvu poruku za Hrvatsku, za naš grad. Svjestan kako Hrvatska prolazi kroz teško razdoblje, te kako su ju mnogi napustili, govori nam da samo ne zaboravimo tko smo. Ponukan primjerom iz vlastite kulture i njezine prošlosti, poručuje da si svatko postavi pitanje što je ono što ga čini Hrvatom. Njegovo pleme kada donosi odluke, donosi ih za sedam narednih generacija, želeći iza sebe ostaviti lijepo mjesto. Svatko od nas donosi odluke. Stoga, neka odluke ne budu dobre samo za pojedinca, već i za one koji tek dolaze na svijet. Ono esencijalno u Perryjevom životu je zahvalnost koju uvijek piše s velikim Z.
Slušajući njegov savjet, ne možemo, a da se ne pitamo koliko smo svjesni naše vrijednosti? Ne zaboravite, vrijedimo! Počnimo se baviti vlastitim identitetom, odbacimo ogorčenost, poslušajmo što nam pravi pripovjedači vele i na kraju dana se iskreno Zahvalimo.

Tajana Ćosić