Prvi zapovjednik brigade bio je Pero Katalinić a načelnik Stožera Ferdo Kožul.
Na današnji dan 1991. godine u Podcrkavlju je ustrojena 108. brigada Zbora narodne garde, odnosno Hrvatske vojske.
Tada se okupila 1. bojna (u ono vrijeme bataljun), a na naredbu ministra obrane generala Martina Špegelja. Odaziv na mobilizacijski poziv bio je čak 84,8% (1991 od 2348), pa za 1046 boraca nije bilo naoružanja i opreme. U Sibinju je formirana 2. bojna a u općinskim središtima Nova Gradiška i Požega 3. i 4. bojna. Prvi zapovjednik brigade bio je g. Pero Katalinić a načelnik Stožera g. Ferdo Kožul. Za razliku od drugih brigada Zbora Narodne Garde, 108. je odmah na početku ustrojena s 4 umjesto s 3 bojne. U rujnu 1991., 3. bataljun služi kao osnova za ustroj 121. brigade, a 4. bataljun za ustroj 123. brigade HV. Novi 3. i 4. bataljuni su osnovani početkom listopada odnosno prosinca. Četvrti bataljun se ponovno ukida u ljeto 1992. u vrijeme demobilizacije. U sastav brigade ulazi 36. samostalni motorizirani bataljun nastao ukidanjem 139. brigade. U odnosu na uobičajeni ustroj brigade ZNG-a, 108. je odmah zaživjela kao brigada s četiri bataljuna pa je njeno formacijsko stanje iznosilo 2450 ljudi.
Brigada je imala odličan odaziv dragovoljaca, ali zbog nedostatka oružja kojeg nije imala mnogi su vraćeni svojim kućama. Takav odaziv dragovoljca dobar je pokazatelj koliko su ljudi tada bili spremni braniti Hrvatsku. Od državnih izvora zatraženo je oružje i oprema za sve pripadnike brigade, a to pokazuje da nitko nije imao propisanu uniformu], već su većinom branitelji imali samo poneki maskirni detalj.
U tim prvim danima veliku ulogu odigrali su stanovnici okolnih sela koji su prihvatili branitelje i smjestili ih po svojim kućama. Kao primjer može poslužiti župnik sela Podcrkavlje Tomislav Vlaović, koji je u samo dva sata uspio po kućama smjestiti više stotina branitelja i brinuti se o njima. Inače Velečasni Vlaović je po svojoj želji postao prvi dušebrižnik brigade i ostao do 1994. godine. Tijekom mjeseca srpnja i kolovoza ustrojena je logistika brigade, pa je tako pitanje prehrane riješeno na način da je najveći dio kuhanih obroka pripreman u restoranu poduzeća "Đuro Đaković" koji je mogao zbrinuti gotovo 2000 pripadnika brigade.
Ratni put 108. brigade protekao je u znaku borbi protiv Banjalučkog i Tuzlanskog korpusa iz 1. vojne oblasti JNA, odnosno njihovih kasnijih nasljednika iz Vojske Republike Srpske: 1. krajiškog i istočnobosanskog korpusa. Najveći problem predstavljala je neujednačenost u naoružanju, jer veliki dio oružja bio je u privatnom vlasništvu nabavljan na različite načine i različitih tipova. Za prijevoz ljudi i opreme brigada je imala petnaestak kamiona i desetak osobnih automobila, uglavnom dobrovoljno predanih na upotrebu. Kasnije je brigada rekvirirala ili mobilizirala brojna druga vozila za prijevoz ljudi i opskrbu.
Krajem srpnja brigada kontrolira prijelaz preko savskog mosta koji je bio dopušten samo tijekom dana, a druge pojedine postrojbe raspodijeljene su uglavnom na ona mjesta na kojima su bile važne prometnice, industrijska postrojenja ili gdje je bila nazočna JNA (vrh Dilja, skladište u Bukovlju i Gromačniku). Do kraja mjeseca kolovoza 108. je postala prava vojna postrojba, koja je bila spremna izvršiti svaku zadaću koju pred nju postavi Glavni stožer.
13. kolovoza 1991. godine okučanski su se Srbi odcijepili od Hrvatske i pripojili takozvanoj Krajini s glavnim ciljem da nekoliko dana zadrže hrvatske policajce dok JNA ne prijeđe Savu i zatim preko Okučana, Daruvara, Virovitice izađu na Dravu.
Već 16. kolovoza, srpske snage počinju provocirati, tražeći izgovor za otvoreni napad JNA. 108. brigada tada ima prvi kontakt s neprijateljem, pobunjenicima u selu Smrtići, a našla se i pod njihovom minobacačkom vatrom. Sljedećeg dana u sukob se uključuje i JNA iz smjera Bjelovara pod zapovjedništvom zloglasnog Ćeleketića. Nekoliko stotina jugovojnika i desetine borbenih vozila otvoreno puca na hrvatske snage, a zrakoplovi iz Bosne napadaju istovremeno Staru Gradišku i most preko Save. Most na Savi nije bilo moguće uništiti, pa se grad evakuira, a nalet okupatorskih snaga zaustavlja dizanjem mosta na kanalu, čime je na nekoliko dana spriječen prijelaz banjalučkih jedinica u Okučane.
Ostala ratna djelovanja
Dijelovi 108. brigade bili su angažirani na ostalim dijelovima Posavine. Velika pažnja obratila se na aktivno čuvanje prekosavskih prijelaza kod Slavonskog Šamca i Slavonskog Broda, na kojima je brigada zapriječila prijelaz srpskim pojačanjima, koja su pod krinkom redovite smjene ljudstva JNA dovezena u krizna područja. Branitelji na mostovima dobili su zapovijedi da u slučaju pokušaja prelaska JNA iz Bosne, dignu objekte u zrak.
Rat u Sloveniji je bio gotov i sukladno dogovorima između Slovenije i JNA vojska se pod punom ratnom spremom povlačila sa slovenskog teritorija.
Kolone kamiona koje su iz Slovenije vozile tu opremu, prelazile su preko slobodnog hrvatskog teritorija uz pratnju hrvatske policije ali nisu nastavile put za Srbiju kako je bilo dogovoreno, već su se zaustavljale na pobunjenim područjima (Banovine, Korduna i Zapadne Slavonije).
Zajedničkom odlukom Kriznog štaba i vodstva 108. brigade, a zbog manjka naoružanja i opreme, odlučeno je da se neće mirno gledati kako ovo oružje ide neprijatelju u ruke.
21. kolovoza 1991.g. pripadnici 108. brigade zaustavili se jednu kompoziciju vlaka koji je prolazio kroz Slavonski Brod, te u toj akciji zaplijenili oko 50 brdskih topova, osamdesetak većih minobacača, nekoliko desetaka protuzrakoplovnih topova od 20mm, nešto granata i stotinjak protuoklopnih sredstava. Za samo nekoliko sati brigada je dobila višestruko veće količine naoružanja nego što je do tada imala.
15. rujna krenula je nova velika akcija. Nakon nekoliko dana blokade brodske vojarne, krenulo se u akciju oslobađanja. Dan prije tog događaja nakon dvodnevnog okruženja, predalo se skladište u Bukovlju i Gromačniku. Pripadnici 108. brigade odgovarali su na vatru iz prekosavskih uporišta, a samu vojarnu zauzeli su pripadnici 3. gardijske brigade i policije. Odmazda je bila u obliku zračnih napada na položaje 108. brigade. Tijekom sljedećih tjedana razoružane su skupine potencijalnih pobunjenika po selima diljskog podbrežja, kao i postaja JNA na Dilju. Tim akcijama 108. je postala jedna od rijetkih postrojbi u hrvatskim oružanim snagama s više od 10 tenkova, pa je tako odmah jedan dio poslan na vukovarsko ratište gdje je 19. rujna na kratko deblokiran Vukovar kada su u grad dovežena pojačanja.
3. siječnja nastupilo je primirje, a agresor je utvrdio granice svoje takozvane države. Sva tehnika i naoružanje usmjereno je prema Bosni i Hercegovini.
U Posavini krajem ožujka i početkom travnja situacija je postala teška. Uz veliku premoć u ljudstvu i tehnici srpski agresor probija koridor i presijeca vezu posavine sa središnjom Bosnom i Hercegovinom.
Kako bi spriječili genocid nad Hrvatima u Posavini, hrvatsko vodstvo je od legitimnog vodstva BiH tražilo koordinaciju obrambenih napora i zajednički otpor agresiji, na što Predsjedništvo BiH pristaje. Tako tijekom proljeća i ljeta 1992. godine, legalno, gotovo cijela 108. brigada uz dosta vojnika porijeklom iz tog područja sudjeluje u obrani šireg prostora Orašja i Bosanskog Broda, a osobito u naporima na odbacivanju srpskih snaga dovoljno daleko kako bi prestalo svakodnevno granatiranje Slavonskog Broda u kojem je stradalo više od 150 civila, od kojih je nažalost 28 djece.
Izvor: Braniteljski portal
PRETHODNA VIJEST
