U Mucvanju k'o u malom Beču

Netočna je tvrdnja brodskog kroničara Josipa Joze Koprivčevića da ulice Mucvanja nastaju poslije 1787. godine. O tome on piše u brodskim novinama „Istina“ broj 112 iz 1938. Međutim, na planovima Broda iz 18. stoljeća vidimo da je to bilo znatno ranije.

Istočni bedem grada, iza franjevačkog samostana, porušen je već prije 1732. godine, ali na pašnjacima (što odgovara današnjem Mucvanju) još nije bila sagrađena niti jedna kuća, no na planu 1738. grad se proširio izvan zidina te su Srednji sokak (današnja Starčevićeva ulica), pa Rasolski sokak (današnja Mesićeva ulica) izgrađeni do kraja, do Ulice sv. Florijana, a također su formirane i dvije južnije ulice (današnja Mačekova i Filipovićeva). Dakle, Mucvanj je ipak naseljen pedeset godina prije.

A zašto naziv Mucvanj, to već možemo vjerovati Koprivčeviću. U spomenutoj „Istini“ zapisao je:

U to je doba stajala negdje na prostoru, gdje je danas kip sv. Florijana ili sv. Ivana (još postoji prazna niša u Florijanovoj ulici na kući kb.7, gdje je bio kip ovoga sveca), mala drvena kuća, slamom pokrita, u kojoj je držao gostionu brodski građanin Moca Alasić. On je bio član stare brodske familije još iz turskih vremena, a porodica se još uvijek bavila ribarenjem, pa i riječ „alas“ znači turski ribar. U njegovu gostionu zalazili su većinom ribari, te oni brođani, koji su čuvali goveda po Vijušu i Palatinu (pašnjak Balatin na kojem je nastala današnja Ulica dr. Andrije Štampara).

Kada se je počeo mjeriti teren istočno od samostana za gradnju novih kuća, parcelaciju čestica, tehničke radove i zidanje vršili su sve sami vojni funkcioneri Nijemci, koji su pri takvim radovima znali češće zaći u gostionu kod Moce Alasića, da se tu malo odmore i da popiju tamo vino. Ti Nijemci znali su u razgovoru i spominjati, da su pili vino kod Moce i prozvaše njegovo vino Mocawein. Tako su znali govoriti: „Ich habe Mocawein getrunken“ („Pio sam Mocino vino“) ili „ Der Mann ist lustig, weil er bei Moca Wein getrunken“ („Čovjek je vesel, kada kod Moce popije vino“).

Stari brođani, kojima njemački jezik nije išao lako u glavu, a željni, da imitiraju ono, što je tada bilo moderno, pretvoriše brzo, „Mocawein“ u „Mocwein“, jer im je to ime nekako čudno i veselo zvučilo, dok se nije konačno prepričavanjem i iz šale pretvorilo „Mocwein“ u „Mucwanj“.

Kako je gostiona Moce Alasića stajala još dugo, a iza toga događaja, dadoše ostali brođani, novosazidanom dijelu grada, koji je graničio sa Mocinom gostionom od šale ime „Mucvanj“, isto kao što su od njemačke riječi „Lebcelter“ načinili ime „licitar“.

Gostiona Moce Alasića izgorila je godine 1803. prigodom velikog požara u Brodu, a živući tada Alasići počeše se nazivati pod utjecajem germanizacije, koja je tad u Brodu jako cvala, imenom „Fišer“, što znači isto ribar, kao i Alasić.

Još prije 40 godina živio je u Mucanju uvaženi brođanin Tomo Fišer, bačvarski obrtnik, gradski vijećnik i meštar drvarskog ceha, kao potomak gornjih Alasića koji mi je ovu zgodu pripovijedao. S njime su izgleda brodski Alasići ili Fišeri izumrli, ali se ime „Mucvanj“ zadržalo do danas.

Mucvanj su naselili Brođani ratari, mali obrtnici, kirijaši, ribari... a Ignjat Alojzije Brlić u „Uspomenama na stari Brod“ piše: Oba Mucvanjska sokaka naselili su ciglari… Žene su timarile marvu, prodavale mlijeko i sir, a iz vrtova povrće, jer uz svaku mucvanjsku kućicu bila je i mala baščica. Na planovima se ulice u Mucvanju nazivaju Gornji i Donji mucvanjski sokak (Ober Mucwany Gasse i Unter Mucwany Gasse). Kako su ta dva sokaka bila malo po strani u odnosu na ostali dio grada, Bogu iza leđa, kako se kaže, straga iza samostana, na kraju ondašnjeg Broda, posprdno su Gornji mucvanjski sokak zvali i Šaragljice. A šarage su stražnji dio zaprežnih kola, pa tko sjedi u šaragama najviše se nadrnda na neravnom putu i neugodno nabije debelo meso, najneudobnije mu je putovanje.

Šaragljice i Mucvanj često su od gradske uprave bili i zaboravljeni. U Mucvanju je bilo više blata, manje plinskih svjetiljki, najduže se održale ciglom izgrađene staze kraj kuća. „Posavska Hrvatska“ 1894. godine piše:

Ni jedna od ulicah valjda nije tako zapuštena kao „Mucvanj“ i „Šaragljice“, te historičke starine grada Broda, koje danas paradiraju okrštene pod zvučnim imenom ulice Filipovića i Branka Radičevića. Svaki od ovih znamenitih muževah zahvalio bi se patronom ovog blata. Mislio bi čovjek da onuda ni nema prometa, il da tamo prestaje grad Brod. Tako žalosno izgledaju onuda i cesta i pločnici. A ipak kroz „Šaragljice“ prolazi valjda više kolah nego kojom drugom (doli možda Širokom) ulicom. Cieli istočni kraj Brodskog zaleđa, pa svaki koji po sol dolazi, prolazi bilo „Šaragljicom“ bilo kroz „Mucvanj“, pa bi bilo u redu da se to uzme dužna obzira, ako već ne radi drugoga, a ono radi uredah, koji su tamo smješteni (u kontumacu).

U drugoj polovini 19. stoljeća drugačije se već i zabavljao Brod iz centra, s Jelačića placa, iz Banske ulice (Starčevićeve), Mesićeve... od Broda u „florijanskom i mucvanjskom kraju“. Tada gospodski, otmjeni Brod nalazi zabavu u plesnim dvoranama „Žute kuće“, „Kasinu“, ljeti u bašči „Jankomir“, u Klasiji „Kod Cviića“, a u Mucvanju kolo je još uvijek igralo na sokaku ili na gumnu iza franjevačkog samostana, da je sve orilo. U jesen na blatnjavo krstopuće nabacali bi kukuružnjaka da može kolo igrati, pa i da se može prijeći preko druma, radi blata, morao se opet kukuružnjak prostrti. Kao u Donjoj Bebrini. Stoga se u kolu čula ova podrugljiva pjesmica:

U Mucvanju ko u malom Beču,

Preko druma kukuružnak meću!

Mucvanjski sokaci službeno su imenovani 1886. godine na skupštini gradskog zastupstva pod presjedavanjem gradonačelnika Vasilja Bratelja. Šaragljice su nazvane Ulica Branka Radičevića, Donji mucvanjski sokak Ulica Ivana Filipovića, a Florijanova je zadržala stari naziv. Tako je bilo do 1941., kada je Ulici Branka Radičevića promijenjeno ime u Ulica Marka Hranilovića. Hranilović je kao pripadnik pravaške mladeži nakon atentata na Tonija Schlegela, režimskog novinara, vlasnika „Jugoštampe“ i pouzdanika kralja Aleksandra Karađorđevića, uhapšen i obješen 1931. godine, zajedno s Matijom Soldinom, po kojem je pak u isto vrijeme nazvana ulica na Lutvinki. Poslije sloma NDH, 1945. vraćen je naziv ulici Branka Radićevića, da bi 1991. opet bio ukinut i ta ulica nazvana po dr. Vladku Mačeku. A, Filipovićeva ulica nosila je to ime do 1945. godine, onda je dobila naziv Masarikova, po češkom „ocu domovine“, političaru Tomašu Masaryku. Danas se opet zove Filipovićeva.

Mucvanj se do početka 20. stoljeća nije mnogo izmijenio, duž njegova dva sokaka nizale su se jednake drvene kućice s dva pendžerka. Građene još u 18. stoljeću, od čvrste hrastovine, dugo su odolijevale zubu vremena. Isticale su se tek dvije veće kuće, također drvenjare, ona gradonačelnika Dragutina Piskura (koja je prvobitno bila „turska kavana“ i prenoćište bosanskih trgovaca) i kuća bogate trgovačke obitelji Mihajlović. Zidanice koje su poslije 1900. godine tu sagrađene, kao da nisu tamo niti pripadale. Gradski blagajnik Eduard Zeich zida veću prizemnu kuću historicističkog pročelja 1905. (danas Mačekova kb. 37), kuća Petronele Senko udove poštanskog savjetnika podignuta je 1904., a Emilije Mihajlović 1900. (danas kuća Panty, Mačekova kb. 47)...

No, mnoge stare kuće u Mucvanju dokrajčilo je bombardiranje u Drugom svjetskom ratu i građevinski bum šezdesetih, kao i nebriga grada za kulturnu baštinu. Na kraju, ostao je samo jedan niz od pet drvenih kućica pri kraju Filipovićeve ulice, čest motiv brodskih slikara Golla, Kerna i drugih. Ondašnji turistički djelatnici isticali su Mucvanj u prospektima kao „znamenitost“ koju u Brodu treba vidjeti, ali ništa nije rađeno na zaštiti te stare brodske arhitekture pa su, zaslugom nesavjesnih arhitekata i zaštitara, vlasnici dokrajčili i taj ostatak ostataka drvenog Mucvanja, historičkih brodskih starina. Jedina sličnost današnjeg Mucvanja sa starim Mucvanjem zadržala se u prometu. Samo, prije više od sto godina to su bila brojna zaprežna kola, a danas Šaragljicama tutnji rijeka automobila i nekada je pravi poduhvat prijeći preko ceste.