Politika

Petero djece, jedna kuća i otac koji ih je sam podizao: Jedan od njih danas želi voditi cijeli grad

Autor: 035portal Datum objave: 07.09.2026. u 01:00

Bruno Bušić odrastao je uz dvojicu braće i dvije sestre - petero djece, jedna kuća na Bedemu u Novoj Gradiški i otac koji je, nakon odlaska njihove majke, preuzeo brigu o cijeloj obitelji. Najmlađa sestra je tada imala samo tri godine.

Bilo je to djetinjstvo u kojem se odrastalo brže nego što bi djeca trebala. Obitelj Bušić živjela je u kući na Bedemu, u vrijeme kada ondje još nije bilo ni asfalta. Nisu imali puno, ali imali su obitelj, zajedništvo i oca koji nije odustajao.

Željko Bušić, skromni stolar i vlasnik obrta za proizvodnju namještaja, preuzeo je brigu o petero djece. Nije imao luksuz birati okolnosti, ali je imao odgovornost koju je prihvatio; podići djecu i omogućiti im da jednog dana sami izgrade svoje živote. Majčin odlazak promijenio je obiteljsku svakodnevicu. Djeca su nastavila odrastati bez nje, oslonjena jedni na druge i na oca koji je, uz posao i svakodnevne obveze, morao biti i roditelj i oslonac cijeloj obitelji. Nije uvijek bilo lako. Bilo je trenutaka kada bi bilo jednostavnije odustati. No upravo su u takvom okruženju djeca učila ono što se ne može naučiti iz knjiga – da se život ne dobiva uvijek s najboljim kartama, ali da se s onima koje imaš može napraviti puno.

Danas je priča obitelji Bušić potpuno drugačija. Najstariji Brunin brat oženjen je i otac je dvoje djece, a nastavio je i obiteljsku tradiciju dok je mlađi brat apsolvent na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Jedna sestra je magistrica ekonomije, a najmlađa je završila za stolara čime prkosi predrasudama o muškim i ženskim zanimanjima.

Petero djece iz jedne kuće na Bedemu tako je krenulo svatko svojim putem. Jedan od njih danas se nalazi pred potpuno novim izazovom – mogućnošću da od čovjeka koji je odrastao u skromnom kvartu gdje pred kućom nije imao afalta postane čovjek koji će voditi cijeli grad. Bruno Bušić, magistar ekonomije, oženjen i otac dvoje djece, svoju životnu priču nastavlja kreirajući svijet u kojem je moguće biti bolji i uspješniji i kad je najteže.

Upravo ga je takvo odrastanje, kaže, naučilo jednoj važnoj stvari – tim je uvijek jači od pojedinca. U obitelji s petero djece rano je shvatio da se život lakše nosi kada se ljudi drže zajedno, pomažu jedni drugima i svatko preuzme svoj dio odgovornosti.

Zato se, kada je odlučio krenuti u političku utakmicu i kandidirati se za gradonačelnika, nije odlučio stati sam. Okupio je tim ljudi za koje vjeruje da svojim znanjem, iskustvom i različitim pogledima mogu napraviti više nego što bi mogao bilo tko od njih pojedinačno.

Lekcija koju je ponio iz obitelji danas je postala i njegova politička poruka: grad ne može mijenjati jedan čovjek – mogu ga mijenjati ljudi koji znaju raditi zajedno!

Možda upravo zato što je i sam rano upoznao odgovornost, Bruno Bušić posebno je osjetljiv na pitanje mladih ljudi i obitelji. Odrastanje u obitelji u kojoj se nije živjelo lako, ali se znalo da svatko mora dati svoj doprinos, kaže, naučilo ga je da se budućnost ne čeka – za nju se stvaraju uvjeti. U njegovu programu jedno od središnjih mjesta zato zauzimaju mladi, stanovanje, posao i obitelj.

Ostanak mladih obitelji vidi kao jedan od najvećih razvojnih izazova Nove Gradiške, a dostupno i priuštivo stanovanje kao jedan od ključnih preduvjeta njihova ostanka i doseljavanja. Predlaže uključivanje grada u programe izgradnje priuštivih stanova u suradnji s Vladom Republike Hrvatske, osiguravanje građevinskog zemljišta za mlade obitelji te model stanovanja po principu „najam za vlasništvo”, prema kojem bi se plaćena najamnina uračunavala u otplatu nekretnine. Plan uključuje i pripremu novih stambenih naselja s unaprijed riješenom komunalnom infrastrukturom.

No, za ostanak mladih, smatra Bušić, nije dovoljan samo krov nad glavom. Potrebno je imati i posao. Nova Gradiška već ima Elektrotehničku i ekonomsku školu te Industrijsko-obrtničku školu, dok lokalne tvrtke istodobno traže radnike. Upravo tu vidi prostor za snažnije povezivanje obrazovanja i gospodarstva. Prema njegovu programu, Grad, škole i tvrtke trebali bi zajedno utvrđivati koja su zanimanja doista potrebna na tržištu rada, a prema tim potrebama planirale bi se i upisne kvote.

Predlaže i novi model stipendiranja kroz tripartitne ugovore između studenta, Grada i tvrtke. Gradska stipendija za deficitarna zanimanja od 200 eura mjesečno, prema tom bi modelu, uz sufinanciranje tvrtke mogla dosegnuti 400 eura. U programu je i plaćena praksa za učenike završnih razreda strukovnih škola u lokalnim tvrtkama.

Za mlade roditelje posebno je osjetljivo pitanje cijene vrtića. Bušićev tim predlaže smanjenje cijene vrtića za 50 posto od 2027., a potpuno besplatne vrtiće od 2028. godine. Prema njihovoj procjeni, za to bi Gradu trebalo oko 350.000 eura godišnje, što planiraju osigurati preraspodjelom i racionalizacijom postojećih rashoda, bez novih nameta građanima. Program predviđa i potpuno subvencioniranje potrebne školske opreme, radnih bilježnica, likovnih mapa i drugog obveznog pribora.

Za obitelji s više djece predviđene su i naknade od 550 eura za prvo, 700 eura za drugo te 1.000 eura za treće i svako sljedeće dijete. Sve te mjere povezuje ista ideja – da mlada obitelj u Novoj Gradiški može dobiti posao, riješiti stambeno pitanje, imati dostupniji vrtić i školovanje djece te ovdje planirati svoju budućnost. A to je, zapravo, i osobna priča čovjeka koji danas traži povjerenje građana. Bruno Bušić ne govori samo o mladim obiteljima kao demografskoj statistici. On je suprug i otac dvoje djece i pripada generaciji koja će, ako ostane u svom gradu, u njemu odgajati novu generaciju Novogradiščana.

Bruno Bušić svoju priču o mladima ne odvaja od priče o starijim generacijama. Jer, kako i sam kaže, „i moj otac stari” te upravo zato smatra da grad mora imati odgovor i za ljude koji su svoje najbolje godine utkali u njegov razvoj. Briga o starijima za njega ne znači samo jednokratnu pomoć, nego stvaranje uvjeta za dostojanstven i aktivan život.

Jedan od ključnih projekata koji predlaže jest Centar za starije i naselje za umirovljenike na prostoru bivše vojarne. Zamišljen je kao moderan i funkcionalan prostor koji bi, uz klasični dom za starije, ponudio i priuštivo stanovanje za one umirovljenike koji su još samostalni, ali im je sadašnji stan možda prevelik, preskup ili neprilagođen njihovim potrebama.

Istodobno, Bušić najavljuje razvoj mreže izvaninstitucionalnih usluga kako bi starije osobe što dulje mogle ostati u vlastitom domu. To uključuje pomoć u kući, dostavu obroka, organizirani prijevoz, zdravstvenu i socijalnu podršku te dnevni boravak. Projekt bi se, prema programu, razvijao u suradnji sa Županijom i Vladom Republike Hrvatske, po modelu koji se već primjenjuje u Sisačko-moslavačkoj županiji. Briga o starijima, međutim, ne završava smještajem. U programu su i besplatni programi vođene rekreacije, od hodanja do vježbi za očuvanje pokretljivosti, u suradnji s udrugama umirovljenika i Domom zdravlja. Predviđeno je i uređenje staza za šetnju s klupama i rasvjetom.

Posebnu pažnju privlači kartica „Zlatne godine”, kojom bi Grad subvencionirao pogodnosti koje izravno smanjuju svakodnevne troškove umirovljenika – od javnog prijevoza koji bi povezivao Dom zdravlja, tržnicu, groblje i druge važne gradske lokacije, preko subvencija za lječilišta, toplice i ortopedska pomagala, do pogodnosti kod lokalnih trgovaca i pružatelja usluga. Program predviđa i besplatne jutarnje termine u gradskim sportskim objektima, uz jednostavan postupak dobivanja kartice i bez nepotrebne administracije.

A tu je i mjera koju će umirovljenici vjerojatno najbrže osjetiti – božićnica i uskrsnica za sve umirovljenike u Novoj Gradiški. Bušić to ne želi nazvati tek socijalnom mjerom. Govori o znaku poštovanja prema generaciji koja je svojim radom gradila Novu Gradišku. Jer grad, smatra, ne smije biti mjesto samo za one koji tek dolaze. Mora biti dobar i prema onima koji su ga već izgradili.

Možda se odgovor na pitanje zašto su Bruni Bušiću toliko važni mladi, obitelji i stariji zapravo ne nalazi u njegovu političkom programu. Nalazi se u njegovoj obiteljskoj priči, u kući na Bedemu, u petero djece i ocu koji ih je sam podizao. U onome što je kao dječak gledao i iz čega je učio. Zato smo i željeli ispričati upravo taj dio priče – odakle dolazi ta njegova posebna osjetljivost prema obitelji, mladima i starijima i zašto ih vidi kao pitanje budućnosti grada. Ovu priču ostavljamo tamo gdje je i počela – u jednoj kući na Bedemu, s petero djece od kojih će izgledno jedno uskoro voditi grad Novu Gradišku.