Braća Bresslauer- odlični nogometaši

Godine 1933. u Brodu na Savi priređen je veliki nogometni spektakl, igrana je međugradska utakmica reprezentacija Zagreba i Broda. Prigodnim letkom odštampanim u tiskari Vilima Bucka publika je pozivana: U nedjelju 18. juna o.g. Svi na igralište Marsonije! (...) Ne propustite rijetku priliku, da vidite pravu sportsku borbu izabrane jedanaestorice Vašega grada protiv reprezentacije najjačeg sportskog centra države, u kojoj nastupaju 6 igrača državne reprezentacije! Od Brođana na utakmici se najviše istaknuo igrač Leo Bresslauer. O tome piše sva zagrebačka, brodska, osječka štampa. Brojne izreske iz tadašnjih novina sačuvao je gospodin Dragan Bresslauer, kome su starija braća, vrsni nogometaši, Leopold - Leo (1913.) i Ivan – Hanzi (1914.) bili sportski uzori. Sportaši, dobri i naočiti dečki Leo i Hanzi, nakon završena četiri niža razreda Realne gimnazije u Brodu pohađali su i završili poznatu Trgovačku akademiju u Osijeku. A tri brata Bresslauer sinovi su agronoma Ernesta i kitničarke gospođe Marije - Mitzzi, koja je modni salon – birano skladište najmodernijih šešira, imala u vlastitoj kući u Ulici kralja Aleksandra I. Ujedinitelja (danas Ulica kralja Petra Krešimira IV).

Utakmica između Zagreba i Broda igrana je na novom, lijepo uređenom i ograđenom igralištu „Marsonije“ u Zrinskoj ulici (danas je tu Naselje „Marsonija“), jer je stari stadion na Vijušu „Marsonija“ morala izgradnjom velikog ribnjaka 1930. godine napustiti. Stadion u Zrinskoj podignut je iz vlastitih sredstava i uz velike napore članova uprave kluba. Podignuta je također klupska kućica za stan čuvara igrališta i prostorije za momčad. Igralište je svečano otvoreno na 5. i 6. travnja 1931. godine. Priređen je Uskrsni turnir svih brodskih klubova, a pobjednik ovog nadmetanja postala je „Marsonija“. Isto igralište koristila je i brodska „Viktorija“.

Ali, vratit ćemo se još spomenutom međugradskom dvoboju, koji je dugo očekivan i za koji je vladalo silno zanimanje publike, te ga je posjetio rekordan broj gledatelja, ikako su cijene ulaznica bile povišene. „Jutarnji list“ utakmicu Zagreb-Brod, koja je završila pobjedom Zagreba 4:2 komentira ovako: - Kod domaćih se opažaju nadčovječni napori da postignu izjednačenje. U 29. minuti nakon lijepe kombinacije cjelokupnog forvarda dolazi lopta desnom krilu Bresslaueru, koji je trkom šalje u volley i udara neobranivo u mrežu. Igra postaje nakon ovoga gola otvorenijom i konačno rezultat je po svemu u pitanju.

A lokalna štampa piše: - Brođani dali su tek u II. pol. dobru igru (...) Tako je tek tada došao do izražaja Bresslauer, koji je bio nosilac brojnih i opasnih navala i inicijator obiju lijepih golova koje je Brod dao.

Zagrepčani su pobijedili. No da pravo kažemo, bila je to utakmica malo razočarenje za nas, jer se takvoj slaboj igri Zagrepčana nismo nadali (...) Samo u prvim minutama igre predvela je ta momčad (Zagrepčani) dobru igru, no to je bilo samo dotle, dok se domaći nisu snašli donekle - navodi brodska „Jugoslavenska sloga“.

Na sva usta, ali zasluženo, hvaljeni Leo Bresslauer koji „neobranivo“ udara u mrežu, „nosilac je svih ozbiljnih napada“, „opet lijepo prodire i iskorišćuje nesporazum (protivnika)“, „izvanrednim bijegom i dribljanjem probija se kroz obranu Zagreba i daje loptu sredini“, istaknuo se kao junior u redovima Marsonije još 1931. godine.

Te godine „Marsonija“ popunjava svoje redove talentiranim mladim igračima, o čemu u Spomenici kluba piše: – Tokom prošle godine, zapravo pod konac jesenske saisone, izgubila je nogometna sekcija mnoge igrače, koji su godinama uspješno zastupali boje svojega kluba, pa je i snaga nogometne momčadi znatno i naglo opala. Klub je bio uslijed toga prisiljen, da u momčad uvede mlade sile, koje ali nisu odmah mogle zamijeniti svoje izvrsne pretšasnike i tako je klub morao nakon dugo godina prepustit prvenstvo u nogometu u Brodu drugome (BSK-u). Međutim se je tokom ove godine od ovih mladih igrača stvorila jedna vrlo dobra momčad, koja već u jesenskome prvenstvu osvaja ponovno prvo mjesto. U toj pobjedničkoj momčadi je i Leo Bresslauer.

Takva „Marsonija“ ponovno je bila izuzetno jaka, pa kada je išla na gostovanja izvan Broda, navijači se nisu kladili hoće li pobijediti ili izgubiti, nego s kojom će razlikom pobijediti. To je bilo slavno doba brodskog nogometa.

Leo igra u „Marsoniji“ do 1934./35. godine, a tada odlazi u Čakovec, gdje je njegov stric Robert Bresslauer bio vlasnik manje tvornice - „Prve međimurske tkaonice platna“. Leo se tu zaposlio, a kasnije je preuzeo i vođenje tvornice, ali je nastavio i igrati nogomet u čakovečkom ČŠK-u (Čakovečki sportski klub). Da je Leo i u ovome klubu bio više nego uspješan igrač, opet čitamo u novinskim izrescima, koje je također sačuvao njegov brat Dragan.

Čakovečki športski klub igrao je u Ljubljanskom nogometnom potsavezu. Čakovčani su tako igrali utakmice s „Mariborom“, „Hermesom“ iz Ljubljane, „Kranjem“, „Celjem“, s nogometašima Ptuja... i godine 1938. osvajaju prvenstvo potsaveza. O toj pobjedi pišu zagrebačke „Novosti“: – Cijeli Čakovec slavi pobjedu domaćeg ČŠK, koji je osvojio prvenstvo ljubljanskog potsaveza. Interesantan je slučaj igrača Bresslauera, koji je za vrijeme prvenstvenih utakmica od 27 golova polučio 13 golova, i baš je njegov trinaesti gol donio konačnu pobjedu.

Neki sitničavi sportski novinar u drugom članku napisat će i ovo: – Strijelac momčadi je „Leo“ Bresslauer, prodoran igrač i odličan pucač, ali nažalost samo desnom nogom.

Ta zar nije dovoljno što je doveo do pobjede, zar je morao još i svoju lijevu nogu mantrat?!

A, o atmosferi na nogometnim utakmicama u Čakovcu isti novinar izvještava: – U Čakovcu postoji još jedan „kamen smutnje“ za gostujuće momčadi: publika. Ona je velika potpora svojoj momčadi i za vrijeme utakmice ona bučno navija. Na žalost koji puta je i preoštra. Na posljednjoj utakmici protiv „Celja“ nekoliko kibica je uletjelo na teren i jedan je raspalio sucu Bergantu iz Maribora šamar. Takvi ispadi mogli bi izostati, jer inače će „vroča čakovska tla“ postati „še boli vroča“, kako to rado pišu ljubljanske novine.

Leo Bresslauer igrao je nogomet do pred II. svjetski rat, a kasnije je bio i nogometni sudac. No, od 1939. do 1941. radio je i u Daruvaru, kao šef računovodstva, gdje je isti bogati stric Robert držao trgovinu šivaćih i poljoprivrednih strojeva i zastupstvo automobilskih firmi Opel i Chevrolet. Stric je često dolazio poslovno u Brod kod automehaničara Maksa Samlaića, koji je isto tako imao prodaju automobila u Strossmayerovoj kbr. 2. Uz sve ovo bogatstvo, stric se naveliko bavio i proizvodnjom loznjaka za rasad. Ali, dolaskom NDH, to je sve uništeno, propalo, a on je završio u Jasnovcu. Za rata Leo je morao preseliti u Varaždin jer Čakovec je pripao Mađarskoj (kao i cijelo Međimurje), iako je njegova žena bila rodom Čakovčanka i govorila mađarski. U Varaždinu Leo je potom radio u jednoj prehrambenoj firmi koja je opskrbljivala vojsku. Poslije rata vratio se u Čakovec, gdje je s obitelji ostao živjeti do kraja života, ali je radio kao šef službe društvenog knjigovodstva u Varaždinu. Umro je prije šest godina, a imao je samo jednog sina.

Drugi brat Bresslauer, izrazito visoki, markantni Ivan - Hanzi, bio je također igrač „Marsonije“, poznati bekovski par s Ivom Božinom. Kada je „Marsonija“ oslabila, igrao je za brodsku „Viktoriju“ koja je u sezoni 1935./1936. postala prvak Broda. Hanzi je radio kao porezni činovnik (porezna uprava nalazila se tada u Starčevićevoj ulici, u Pahanijevoj kući, bivša pivnica). Hanzi je službovao kratko vrijeme na Ubu u Srbiji i u Sarajevu, a zatim došao u Brod i bio poreznik dok nije 1942. godine pozvan u vojsku. Imao je čin domobranskog rezervnog poručnika i službovao je u osječkoj Tvrđi. Neposredno pred odlazak u vojsku Hanzi je oženio Zitu Oščipšćak s Lutvinke. Stanovala je preko puta Graffovih, a radila je u gradskom fizikatu kod doktora Kajganovića.

Na Božić iste godine Hanzi je došao kući u Brod, no stigao je hitan poziv da se javi na radno mjesto i vratio se u Osijek. Njegova jedinica dobila je urgentnu naredbu da ide u Bosnu. Toga su se u ono vrijeme svi bojali, jer u Bosni su vođene velike borbe s partizanima i četnicima. Na Staru godinu popodne domobrani su doputovali u Brod na željezničku stanicu, prekrcali se u vagone na uski kolosijek, prevezli preko savskog mosta, te otputovali za Teslić. Otišli su u vojarnu da se smjeste, a u noći je bila izdaja i partizani zarobe čitavu jedinicu na spavanju. Sve su im oduzeli. Onda su obične vojnike do jednog pustili, a časnike pokupili sa sobom. I gdje su oni išli, išli su i zarobljenici. U Prijedor, Ključ... napravili su čitav krug po Bosni, do Kalinovika južno od Sarajeva, u vrletima istočne Bosne, a sve po najvećoj zimi.

- Ono što je on prošao, deset puta je bilo gorje od onoga što sam ja prošao od Bleiburga, - kaže Hanzijev brat Dragan, koji je i sve ovo o braći ispričao.

Zarobljenici su par puta htjeli pobjeći, ali im nije uspjelo. Onda su se četvorica časnika razboljela, dobili su dizenteriju, a među njima i Hanzi. Na pokušaj razmjene zarobljenika partizani nisu pristali i domobranski časnici su u Kalinoviku umrli. Bilo je to 1943. godine. Tu su i sahranjeni. Zita je odmah poslije rata dva puta išla da bi Hanzija prenijela, ali tamo su još uvijek bili četnici i nije uspjela. Tek 1951. njegovi posmrtni ostaci preneseni su u Brod i sahranjeni u obiteljskoj grobnici Bresslauerovih.

O zarobljeničkom putu i smrti sina Hanzija Bresslauerovi su naknadno čuli od njegovog vjenčanog kuma Vlade Turkovića. Zapravo su Hanzi i Vlado jedan drugome bili kumovi. Turković je također bio domobranski časnik i s Hanzijem se našao u istoj grupi partizanskih zarobljenika. Kasnije je on ipak uspio partizanima pobjeći i spasiti se.

To je ukratko sportski i životni put dvojice brodskih odličnih nogometaša koji su u dosadašnjim prikazima brodskog sporta ipak bili zanemareni.

Treći brat, Dragan Bresslauer (1927.), ponosan na svoju stariju braću, amaterski će se baviti cijelim nizom sportova: veslanje, plivanje, odbojka, rukomet, skijanje, tenis... ali ne i nogometom.