Srbija je napadnuta s dvije strane, sa sjevera preko Save i sa zapada iz Bosne preko Drine. Zapovjednik austrougarske 5. armije, general Potiorek, krenuo je u napad 12. kolovoza 1914. godine, a istovremeno je i 2. armija nadirala iz Srijema. Kada su Srbi uočili da glavni napad dolazi od 5. armije, sve su snage usmjerili u tom pravcu i za samo četiri dana u bitci na Ceru razbili su austrougarsku vojsku i odbacili ju preko Drine. Do 24. kolovoza morale su se povući i snage 2. armije preko Save, a srpske trupe su prodrli 30 kilometara u Srijem. Tako je neslavno završio napad K.u.K. monarhije na Srbiju, a Cerska bitka bila je u ovome, prvome, velikome svjetskom ratu prva pobjeda sila Antante nad Centralnim silama.
No, general Potiorek započeo je iz Bosne novu i još žešću ofenzivu na Srbiju. Snage Srbije bile su sada prisiljene na povlačenje u dubinu, gradovi su napuštani. Kada je već slavljena pobjeda nad Srbima, oni su 3. prosinca prešli u silovitu protuofenzivu i u Kolubarskoj bitci opet razbili austrougarske snage, te ih za trinaest dana ponovo izbacili iz Srbije.
O početku rata na srpskom frontu 1914. godine, u Kronici brodskog Franjevačkog samostana zapisano je:
- “Vojska naše Monarhije prodrla je u Srbiju te je lijepi komad Srbije zaposjela, akoprem uz velike i teške gubitke, jer su Srbi bili dobro ušamčeni tako da su imali i betonske šamce, koje je ipak naša hrabra vojska, osobito Hrvati, Slovenci, Dalmatinci, Bosanci upravo su se odlikovali svojom skoro nadnaravnom hrabrošću. Naša je vojska zauzela od Šabca do Valjeva i samo Valjevo, kao i Beograd, dapače išla je vojska dalje i dalje od Valjeva prema Kragujevcu i Nišu. Kod Arandjelovca uspjelo je Srbima probiti našu frontu te se cijela naša vojska povukla iz Srbije van. Bilo je teških gubitaka na ljudima, na konjima, municiji i hrani. Koji je pravi uzrok takovu strašnom uzmaku nezna se. Bacaju krivnju na Vojskovodju “Potioreka” da je odviše forsirao, vojska premorena, putevi loši itd.
I tako se je naša vojska povukla po svema iz Srbije te prešla na našu stranu i čuva granice. Beograd, Šabac, Požarevac, Valjevo i ostala osvojena mjesta pala su opet u ruke Srbima.”
A i učitelj u Klakaru, Luka Lukić, revno je bilježio sva ova zbivanja, ali i njihov utjecaj na život mještana klakarske župe, ali i šire, te nam mnogi zapisi govore i o onome što se u Brodu na Savi zbivalo.
Vojska je mobilizirala i na stotine zaprežnih kola, koja su morala poći u Bosnu i Srbiju, pa prevoziti soldate, oružje, opremu, hranu i svu drugu opskrbu. To je država plaćala, ali ne pravedno, a neki su i na tome i profitirali. Imućniji su pojedinci, opet, platili, pa su ih drugi u koloni zamijenili.
- Brodski kovači potkivaju naši ljudi konje, sve će to ić u Bosnu i dol u Srbiju, vozit ranu i soldate, dok ne bude sve gotovo š njima.
- Ošlo je 700 kola s ranom i svačim u Srbiju, svi su ošli, koji imaju bolje konje, a čiji su lošiji, ti su u Bosne, ritko će koji doć doma.
- Idu mloga kolija dol u Srbiju, sad će naši doć, a drugi će ić, koji nisu bili.
- Kolija će njeka zimovat u Srbije (…) a dobivaju dupla zimska ćepeta za kola, po tom se zna šta će bit.
- Pet kola klakarački nestalo, ne zna se za nje, valjda su ubiti.
- Neće kolija doć, dok ne bude gotovo, ići će njeki dečki svoje oce prominit.
- Ošo je Đuro oca zaminit, a Franja svog oca, tamo u Brčkoj, ge li su u Bjeline.
S ratišta je dolazila sila ranjenika u brodske bolnice. Stižu obavijesti o ranjenicima, nestalim i poginulima. Puni se vojničko groblje.
- U Brodu je opet dosta ranjenika, pa je smještaju u školu na placu, a ima ih i mrtvih, ti će k svetom Lovri.
- Anke brat, regrut, istom išo u Srbiju, pa je već ranit, piso je, al ne znaju gdje je i ge je ranit.
- Stefanovića sin lajtnan, ubit, dobili su mat i sestra odielo i sablju, pa plaču, oće se utušit. Oni su nuz kotar, pa se čuje.
- U Brodu su bila u četvrtak, 1 oficira i 3 vojnička sprovoda u isto vrime, toliko i' umire i sila dodi raniti u Brod.
Na zbrinjavanju ranjenih aktivan je Crveni križ, ali žene su se i same organizirale u pomoći.
- Žene iz Podvinja popekle dosta pita i kolača, pa ji je doktor pušćo i nosile su okolo po sobama meso, pite i kolače, nek jede, tko šta oće.
- Išle su danas 4 frajle po selu kupit za crljeni križ u Brodu, a kupile su sve i sva, pa i novce, brašno, kupus, mast, odjeću i sve ostalo, što je tko htio dat, a odvezle su puna kola s vrhom.
Uspjesi Srba kod srpskog su stanovništva u Austro-Ugarskoj izazivali euforiju, a kod našeg paniku. Kao i u svakom ratu, informacije i poluinformacije koje su procurile davale su mjesta komentarima, pa je svaka baba "znala" što je bilo, što će biti i kako bi to trebalo Srbe dočekat i pobit.
- Cure dol u Zemunu dočikale srpske soldate, pa je ljubile po sokaci i na nje vješale peškire. Bilo je koji je imo po 5 peškira na seb. Ošlo je sa srpskim soldatima polak svita iz Zemuna u Srbiju, sve naši Vlasi.
- Srbi navaljuju širom na naš Srem i na Bosnu. Bili su već 20 km. blizu Sarajeva, a i dol u Sremu. Još bi mogli doć blizu nas.
- Iz Sarajeva su (svit) iseljili, tamo će Srbe dočekat, pa će je s reda pobit.
- Kaže T. da se Sarajevo ispaznuje. Naši će pušćat Srbe unutra u stupicu, pa je s reda pobit, ako to bude išlo.
- Doće Srbi koji dan u Vrpolje, a sutra preksutra eto i' i u Brod, šta ćemo, kud ćemo, ako to bude.
- Doć će Vlasi iz Bosne, isjeć će naše kukuruze u polju, kad dojdu Srbi, da im niš ne smeta.
Godine 1915. Centralne sile pridobivaju na svoju stranu Bugarsku, koja je na početku rata proglasila neutralnost. Njoj je obećano proširenje na račun Srbije, kao i Makedonija. Srbiju početkom listopada napada Bugarska s juga, a njemačka i austrougarska vojska iz Banata i Srijema. Pred tako moćnim neprijateljima srpska se vojska povlači na Kosovo, pa preko vrleti Albanije, uz ogromna stradanja od hladnoće, gladi i iscrpljenosti, na obalu Jadranskog mora. Tu srpsku vojsku prihvaćaju saveznički brodovi i u siječnju 1916. prevoze na grčki otok Krf. Nakon što je pregažena Srbija, slomljena je potom i Crna Gora.
O tim velikim bitkama u Kronici čitamo:
- “Predaja Crne Gore. Rat traje. Sriećno smo zauzeli “Lovčen” kod Boke Kotorske. Crna Gora se predala kada je Lovčen pao. U Cetinje je ušla naša Vojska bez boja te je i Skadar zauzela bez boja. Nikita Crnogorski Knjaz i Kralj sa svojom Obitelji pribjegao je u Italiju, a odande u Francesku.
Osvajanje Srbije. Isto tako je naša vojska Austrougarska i Hrvatska, uz pomoć Njemačke vojske, Berlinske, osvojila cijelu Srbiju uz osobitu pomoć Bugarah, koji su osvojili Macedoniju od Srba i dio Srbije. Bugari su Srbe progonili. Srbska je vojska oko 100.000 umakla, i ciela vlada sa svojim srbskim kraljem Petrom Karadjordjedvićem prieko Crne Gore i Albanije, ali uz velike i prevelike potežkoće. Mnogi su od vojske, a osobito od srbskog naroda na tom težkom biegu i putu poginuli, što od glada, a što od prehlade. Srbska vlada je naše zarobljenike odposlala u Italiju, a svoju vojsku je izkrcala na otoku Krfu. Sama vlada sa svojim kraljem Petrom pobjegla je u Italiju.”
Lukić piše o kolonama kola koja su i te godine išla u Srbiju i Bosnu. Mnogi austrougarski vojnici, među kojima su, dakako bili i mladići i ljudi iz Broda i okolice, pogibaju na bojnom polju. Stotine vojnika je dospijevalo u ropstvo ili pogibalo na frontovima.
- Naši pošli u Serviju, pa su je skroz pobili Srbi, jer su je zgodno dočekali.
- Oko 300 officira naši bit će striljano. Prošli su povezani na cugu u Garčinu, sami cug njih. Idu u Peštu, pa će je striljat rad izdaje Srbom.
- Danas se u općine daju cedule, pa će ić po novce svit, što je uzela država sebi kola i konje, sad nije davno. Ima ih dosta, a najviše će dobit Stevo Damičević 1023 fr. Za vole dobio 800 fr., eto njemu novaca ko balata.
- Sirotinja baš propada, a ni ljudi, koji su već 14/8 1914. dali kola i konje, a nisu dobili ni krajcara do sada.
- Kum Franja Peić kb 66 dobio 600 fr. za konja, a Vinko 21 (kb) baš ništa, a zajedno su im ošli konji i sprezali u jedna kola. To nije pravo.
A kako u se neki naši spasili od srpskog ropstva, to graniči s fantastikom, ako je i spomenuti Stipa govorio istinu:
- Klara veli: Stipa Lakušić uteko, iz roblja, a to bilo vako: Bio vlaški svetac, pa su oni pozvali i naše oficire seb na večeru. Došli su svi, bilo i' je mlogo, pa su jeli i pili, a kad su se napili, poklali su srpske oficire sve do jednog. Onda su zvali zarobljenike, nek idu napolje i nek idu svojim trupama. Tako je Stipa Lakušić otišo svojima.
Snalažljivi su se izvlačili i od vojne obaveze. Bilo ih je dosta, pa Lukić zaključuje:
- Da ima tko pisat i kom u Osik, da sve ove naše lince potjeraju na vojsku, što se badavad klate po selu, a ništa im nije.
Uspjesi srpske vojske nekim su domaćim Srbima davali krila, pa su usred Hrvatske otvoreno provocirali.
- 7-8 Vlaha iz Klokočevika su odvedeni u rešt u Brodu, jer su u Trnjani (valjda kod Weissa) pjevali ovo:
Oj, ti Franjo ćelavi,
Al te Srbo prevari!
Pustio te do pol Niša,
Da te bolje šiša!
To se javilo serežanima, pa su je povatali i odveli u lad, gadove jedne.
Ta su to i zaslužili, ali bilo je i antisrpske histerije. Srbi su okrivljavani za sve ratne neuspjehe. Politički protivnici “spakirali” su i brodskom gradonačelniku, okivivši ga za špijunažu u korist Srbije, što se kasnije pokazalo netočnim.
- U Brodu je zatvoren načelnik Benčević (brico Stjepan-Štefa), javni bilježnik Elegović, major Klarić i još jedan pisar grad. poglavarstzva. Svi su u festungu, a svaki je za se u sobi i imaje po soldata pred vratima. Kažu da će doći unutra i veliki župan, biti će zatvoren. To je radi špijunstva, a da je odao Vidaković.
Kronika Franjevačkog samostana 1915. godinu zaključuje:
- “Guverner Srbije postao je General Salis Sevis, ne hrvatski general. Ciela uprava u Srbiji je vojnička. Ciela Srbija potpala je Austrougarskoj, Makedonija Bugarskoj. U Albaniji je Bugarska i Austrougarska vojska (…). I tako se je barem donjekle riešilo pitanje Balkansko, barem na vrieme.”
Da, ali samo na neko vrijeme, jer 1916. otvoren je Solunski front...
(nastavlja se)
