Dodik je čovjek koji je utjelovio Putina, Miloševića i Đukanovića

 Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske (also known as „manji entitet u BiH“), nekada premijer RS-a, danas predsjednik, sutra tko zna što, po Putinovom modelu suvereno vlada jednom polovicom Bosne i Hercegovine kao vlastitim imanjem. Republiku Srpsku danas jedini definiraju kao genocidnu tvorevinu, drugi kao produkt težnje srpskog naroda za svojom autonomijom u BiH, treći kao dejtonsku realnost i tko zna kako sve ne. Međutim sve te definicije su nevažne s obzirom stanja na terenu: Republika Srpska je teritorij gotovo etnički homogen, pust, besperspektivan, opljačkan, ruralan (RS ima tri grada – Banja Luku, Doboj i Bijeljinu) i doslovno prćija Milorada Dodika. Sve iole bitno što se događa u Republici Srpskoj ne može proći bez Dodikovog amenovanja, zbog čega je Dodik i zaradio nadimak „šerif iz Laktaša“.

Dodik je opet ušao u fokus regionalnih zbivanja nakon protesta i kontra-protesta koji se odvijaju u Banjoj Luci koji neodoljivo podsjećaju na „događanja naroda“ i bezgranična mitingovanja s kraja 80-ih. Nezadovoljni su liječnici, nezadovoljni su prosvjetni radnici, nezadovoljni su poduzetnici, nezadovoljni su umirovljenici – ali Dodik još uvijek vlada RS čvrstom pesnicom baš kao i njegov uzor Vladimir Vladimirovič Putin.

Kako je počela priča zvana Milorad Dodik? Kao i gotovo sve političke priče na Balkanu moramo se vratiti na početak 90-ih. Milorad Dodik je ušao u politiku prvo tada još uvijek SR BiH, a potom i Srpske Republike Bosne i Hercegovine (kasnije preimenovane u Republiku Srpsku) kao zastupnik Markovićevih reformista, čime je bio oporba SDS-u koji je, po istom receptu kao i u Hrvatskoj, bila, pa možemo reći teroristička stranka ili još bolje – stranka terora, jer kako drugačije opisati stranku kojom su vladali Karadžić, Kojević, Plavšićka, Krajišnik i ostali kasniji haški uznici. Biti oporba tada u RS-u bilo je jednako tome da ste bili oporba Savezu Komunista prije samo nekoliko godina u Jugoslaviji. No kako su Markovićeve reforme propale, a poznati reformisti poput Kusturice, Jankovića (dr. Karajlića) prešli preko Drine, Dodik je ostao sam kao Pale sam na svijetu. Trebalo bi istaći da je Dodik tada bio anti-miloševićevski raspoložen i da nije bio pobornik rata u BiH, ali kao da se tada Dodika pitalo za nešto. Tako se Dodik umjesto politike morao prihvatiti srodne unosne privredne grane u svakom ratu – švercu. Tada je Dodik zaradio nadimak „Mile Ronhill“, jer kažu da je gotova svaka šteka cigareta u srpski kontrolirani dio BiH ušla preko Dodika, čime je Dodik bio lokalni kralj duhana, kao što je Mile Đukanović bio regionalni kralj u istoj djelatnosti. Laktaši, rodno mjesto Milorada Dodika, inače diplomanta političkih nauka univerziteta u Beogradu, danas vam je najbolje opisati kao Široki Brijeg Republike Srpske. Malo mjesto prepuno zastupništva i firmi, Dodikovo je naslijeđe.

Dodik je iz političke anonimnosti izašao nakon rata kada se Plavšićka posvađala s Karadžićem, pa se Dodik kao „socijaldemokrat“ i progresivan čovjek našao kao odličan čovjek za koaliranje koji je odgovarao i međunarodnoj zajednici i pojedinim strukturama iz susjedne Federacije BiH… i tako postade Mile (prvi put) premijer Republike Srpske.

Nakon toga se Dodik, mic-po-mic penjao po strukturama Republike Srpske dok se nije putnizirao za svemogućeg vladara iz Banja Luke. U poslijeratno vrijeme se politički centar bosanskih Srba s Pala, malog prijeratnog sarajevskog vikend-naselja na obroncima Jahorine, preselio u Banju Luku mnogo bliže Laktašima i centru Milinih Ronhilla. I danas tako postoji određena „podijeljenost“ između istočne i zapadne RS, odnosno između Podrinjsko-romanijskog djela RS i ovog drugog dijela „od Semberije do Krajine“ pošto na istoku Dodikov SNSD nema veliku prođu, barem ne na lokalnoj razini. To se vidi i danas, jer Romanija i Podrinje izgledaju kao da je rat završio jučer, dok je od Banja Luke Dodik sebi napravio pravi mali Kremlj. I dok se na „zapadu“ grade autoceste i brze ceste, istok ostaje izoliran kao u Titovo vrijeme jer su se namjerno pasivizirali krajevi s jakim četničkim „uporištima“ (kao uostalom što je bio slučaj i sa zapadnom Hercegovinom do Džemala Bijedića i njegove de-pasivizacije zapadne Hercegovine). Ipak, i na istoku i na zapadu, svaka marka, kao kuća velika, koja se zavrti pod budnim je okom „šerifa iz Laktaša“.

A kako je Dodik od anti-miloševićevca postao mali Milošević? Milorad Dodik nije nacionalist, kao što to nije bio ni Milošević. Milošević nije pretjerano vjerovao u velike nacionalističke priče, nego je bio komunist koji je igrao na kartu nacionalizma pa preko raznih Draškovića, Šešelja i ostalih stvarao krnju Jugoslaviju aka Veliku Srbiju aka ličnu prćiju od Đerdapa do Korane. Dodik, čini se, na tu kartu igra još bolje nego Milošević. Nema iza njega cvetokose baba Jule (JUL – partija Mire Marković, žene Slobodana Milošević, bila je opskurna zrcalna partija Miloševićeve socijalističke partije, a izrasla je na oficirskoj staljinističkoj partiji „SKJ – Pokret za Jugoslaviju“), niti raznih koalicija i čestite oporbe – Dodiku ne treba nitko. Dodiku je do srpstva i Srpske stalo isto vjerojatno kao i do Bosne i bosanstva – ali išlo bi mu na ruku kada bi RS raskinula sve veze sa Sarajevom, iako mu sigurno ne bi odgovaralo „sjedinjenje“ s „maticom Srbijom“ jer bi tako izgubio svoj vlastiti entitet. Svejedno će Dodik uvijek igrati na kartu Rusa, opsovati Teheran podno Trebevića i naoružavati policiju dugim cijevima jer u „zemlji“ gdje mirovina iznosi petstotinjak kuna, strast se lako uzburka zveckanjem oružja i referendumima.

Dodiku se ipak mora priznati da ima, oprostite na izrazu, muda. Prvo je pažljivo izbjegavao sva nastojanja da se što više entitetskih nadležnosti stavi pod državu, a kada je vidio da je međunarodna zajednica nemoćna, a kako će biti moćna kada je sastavljena od trećerazrednih europskih birokrata poslanih u Bosnu da ne smetaju kod kuće, Dodik je jednostavno stopirao sve što bi jačalo BiH kao zemlju i vodilo je na put nekakve normalne države. Zanimljiva je anegdota kada iz vremena pregovora o oformljavaju jedinstvenih policijskih snaga u BiH. Dodiku to logično nije odgovaralo, ne toliko zbog toga što bi Banja Luka izgubila MUP, nego zato što bi on osobno izgubio svoju pretorijansku gardu. I tako tijekom pregovora koji su se odvijali u Brčkom, Dodik je decidirano odbijao ikakvu mogućnost stvaranja jedinstvene bosanske policije. Cijelo vrijeme jedan američki pregovarač je vrištao na Dodika govoreći kako su SAD uložile preko 2 milijuna američkih dolara na razvoj ovog plana. Dodika je to u jednom trenutku toliko razljutilo da je Amerikancu rekao: „Pa dobro više, daj broj računa da ti prebacim 2 milijuna dolara da me više s tim ne pilaš!“. Tu je završila priča o jedinstvenoj bosanskoj policiji.

I tako… danas prosvjed, sutra kontra-prosvjed. Dodik će se i dalje grčevito boriti za vlast, a kako i ne bi kad ima polovicu BiH i policijski aparat samo za sebe.
I mi onda mislimo da se s Banjom Lukom može riješiti naš problem s rafinerijom. Tko za, možda Dodik ponudi 2 milijuna dolara za odštetu samo da ga više s tim ne pilamo.