Život

Provjereno otkrilo potresnu priču iz Male Kopanice: Zoltan živi bez vode i struje, ali ne traži ničiju milost

Autor: 035portal Datum objave: 01.08.2026. u 20:00

Većina stanovnika Male Kopanice poznaje ga jednostavno kao Mađara. Za jedne je susjed koji će bez puno razmišljanja priskočiti u pomoć kada treba nacijepati drva, pokositi travu ili urediti dvorište, za druge čovjek kojeg gotovo svakodnevno mogu sresti u mjesnom kafiću, uvijek urednog, nasmijanog i spremnog na razgovor. Malo je, međutim, onih koji su do prije nekoliko dana znali kakav se život krije iza tog osmijeha.

Tek nakon što je prekjučer Nova TV u emisiji Provjereno ispričala njegovu životnu priču, mnogi su prvi put čuli da je Zoltan Križan, danas 70-godišnjak, u Hrvatsku stigao još 1989. godine s putujućim lunaparkom, da je godinama radio bez prijave, bez plaće i bez ikakvih prava te da danas živi u trošnoj kući bez vode, bez električne energije i bez mirovine.

I dok bi mnogi nakon takvog života govorili o nepravdi, Zoltan gotovo cijeli razgovor priča o radu, ljudima koji su mu pomogli i želji da nikome ne bude na teret.

Rođen je u Novom Sadu, od oca Mađara i majke Hrvatice. Roditelje je izgubio još kao petogodišnjak pa ga je odgojila baka. U Hrvatsku je došao radeći u putujućem lunaparku, no kada je vlasnik otišao, ostao je bez dokumenata, bez prijavljenog boravka i bez mogućnosti da se vrati. Sljedećih dvadesetak godina radio je gdje god je mogao – na farmama, poljima i poljoprivrednim gospodarstvima u Našicama, Novoj Gradiški i Slavoniji, često vjerujući ljudima koji su mu obećavali da će mu riješiti papire.

Ta su obećanja nerijetko ostajala samo obećanja.

- Kod njega sam godinu i pol radio bez dinara. Rekao je da će mi srediti papire. Radio sam i čekao. Poslije sam od policajca doznao da me nije ni prijavio. Nisam mogao vjerovati, ali što sam mogao... radio sam dalje kako bih preživio.

Unatoč svemu što je prošao, oni koji ga poznaju kažu da ga nikada nisu čuli da se žali.

Jedan od mještana u prilogu možda ga je najbolje opisao.

- On je jedna vedra osoba, uvijek ususretljiv, uvijek pozdravi i pita kako si. Kad sam ga upoznao, svi su znali za Zoltana. Ljudi ga vide u kafiću, uvijek je uredan i nasmijan pa misle da živi u dobrim životnim uvjetima. A zapravo to nije baš tako. Život ga nije mazio, trebaju mu osnovne stvari i doslovno je završio kao beskućnik.

Zoltan danas živi u kući koja prokišnjava. Električne energije nema, vodovod nema, a jedini izvor topline stari je štednjak na drva. Hladnjak stoji prazan jer ga nema gdje uključiti, perilica rublja odavno ne radi, a kada mu ponestane vode, zna da će mu pomoći ljudi iz sela.

Jedni od njih su članovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva Velika Kopanica.

Predsjednik DVD-a Mato Kovačević kaže kako je dovoz vode postao nešto sasvim uobičajeno.

- Nazove načelnik i pita možemo li čovjeku odvesti vodu. To nam nikada nije bio problem. On ima spremnik u koji istresamo vodu, a dok se voda puni, malo popričamo sa Zoltanom, malo se našalimo. Drago nam je što smo barem na neki način mogli pomoći čovjeku.

Da nije sam, pokazuju i policijski službenici Policijske postaje Slavonski Šamac. Među njima je i Mislav Munjoza, koji priznaje kako je Zoltan jedan od onih ljudi koje jednostavno ne možete zaboraviti.

- Nema hladnjak, nema struju pa ne može skladištiti hranu. Zato mu najčešće donosimo konzerviranu hranu ili suhomesnate proizvode koji mogu stajati. Ono što je zanimljivo jest da on nikad nije tražio pomoć, nikad nije rekao da mu je teško ili da mu nešto fali. Pomoć ne traži, ali je ne odbija. Uvijek je vedar, uvijek pozdravi i uvijek je spreman popričati.

Upravo zato su Munjoza i njegove kolege, nakon emitiranja priloga, odlučili učiniti još jedan korak. Pokrenuli su humanitarnu akciju kako bi Zoltanu prikupili sredstva i barem malo olakšali svakodnevicu. Ne zato što ih je tražio, nego upravo zato što nikada nije znao tražiti.

Koliko je njegov položaj složen pokazuje i činjenica da Općina Velika Kopanica godinama pokušava pronaći rješenje za kuću u kojoj živi, no prepreku predstavljaju neriješeni imovinsko-pravni odnosi.

Načelnik Ivan Meteš objasnio je kako kuća još uvijek nije u vlasništvu Općine.

- Ova kuća nije dostojna življenja. Uvjeti su jako loši. Problem je što se još uvijek vodi na nekadašnju Općinu Slavonski Brod. Pravo upravljanja njome trenutačno nema ni Općina Velika Kopanica, a to otežava i obnovu i uvođenje električne energije.

Nakon više od tri desetljeća života u Hrvatskoj Zoltan je prije dva mjeseca napokon dobio rješenje o stalnom boravku. To znači da će prvi put moći ostvariti zdravstveno osiguranje i socijalna prava koja do sada nije imao. Za većinu ljudi to je tek administrativni dokument, no za njega predstavlja nadu da će starost ipak dočekati nešto mirnije.

Najemotivniji trenutak cijelog razgovora dogodio se kada ga je novinarka pitala za kćer koja živi u Srbiji.

Godinama nisu u kontaktu.

- U jednu ruku bih volio biti u kontaktu, u drugu ne bih. Ne želim joj biti teret. Samo neka je ona meni živa i zdrava. Ako je živa... Ne znam ništa o njoj. Pokušavam o tome ne razmišljati jer kad bih znao gdje je, opet joj ne bih želio biti teret.

Na samom kraju priloga Zoltan je izgovorio rečenice koje možda najbolje objašnjavaju zašto je njegova priča dirnula toliko ljudi.

Ne govori o onima koji su ga prevarili. Ne govori o godinama koje je izgubio. Ne govori ni o neimaštini.

Govori o ljudima koji su ostali uz njega.

- Ja ne volim tražiti. Oni su dobri ljudi, pomognu meni, a ja njima isto pomažem. Rekli su mi: "Kad god budeš imao pet eura, počastit ćeš nas kavom." Hoću. To je obavezno. Ja nisam nikad za kruh. Zadnji dinar ću dati.

Možda upravo zato priča Zoltana Križana nije samo priča o čovjeku koji živi bez vode, struje i mirovine. Ona je priča o tome koliko jedan čovjek može izgubiti, a da pritom ne izgubi ono najvrjednije – poštenje, dostojanstvo i vjeru u ljude. Upravo su zato policajci, vatrogasci, susjedi i cijela Mala Kopanica odlučili da čovjek kojeg svi znaju kao Mađara više nikada neće biti prepušten sam sebi.