260 dana pakla na velikom platnu – nakon svjetske premijere, spektakl godine stiže u Slavonski Brod!

U kavani hotela Park, bez velike pompe i bez stvaranja distance između „filmske ekipe“ i publike kojoj se obraćaju, razgovaramo s redateljem Jakovom Sedlarom i producentom Draženom Majstrovićem, uoči projekcija filma 260 dana u Slavonskom Brodu. Nakon svjetske premijere 2. studenoga u Osijeku, film u Brod dolazi 4. studenoga u 19 sati i 5. studenoga u 20 sati — u punoj tehničkoj opremi, bez smanjenih verzija i kompromisa u prikazu.

Film je snimljen prema autobiografskoj knjizi Marijana Gubine, koji je kao desetogodišnje dijete s obitelji proveo 260 dana u zatočeništvu. U glavnim ulogama su Tim Roth i Armand Assante, a jezik filma je engleski kako bi priča bila međunarodno čitljiva.

Razgovor počinje tiho, gotovo nenametljivo, ali brzo postaje jasno: ovdje se nije radilo „još jedan ratni film“. Ovo je film o djetetu, obitelji, preživljavanju i onome što se događa nakon svega — u godinama kada život treba nastaviti.

Film nije u redovnoj kino-distribuciji. Do gledatelja dolazi drugačijim putem.

Tu riječ preuzima producent i voditelj projekta, Dražen Majstrović.

— U početku smo i sami računali da će film ići kroz standardne kino lance. Međutim, vrlo brzo smo shvatili da to neće biti moguće. Ne zato što film nema publiku – nego zato što je jako teško ući u sustav kino dvorana ako nemate unaprijed osigurane termine. U trenutku kada smo tražili termine, oni jednostavno nisu postojali. I kada smo vidjeli da će publika ostati bez mogućnosti gledanja, odlučili smo sve voditi sami. Dakle, distribucija i projekcija su u potpunosti u našoj organizaciji. I to je ogroman posao — rekao je Majstrović.

U Slavonskom Brodu situacija je bila dodatno složena.

— Dvorana je bila u rekonstrukciji i nitko nije znao kada će biti gotova. U međuvremenu smo već imali dogovorenu premijeru u Osijeku, kompletan sustav projekcije, ozvučenja i velikog platna. I onda je bilo pitanje – čekati i izgubiti zamah ili napraviti ono što znamo da možemo. Zato smo odlučili da se cijela oprema i sustav iz Osijeka prebacuju u Slavonski Brod, u dvoranu Vijuš. To znači da će gledatelji u Brodu vidjeti film u istoj tehničkoj izvedbi kao i publika na premijeri — objašnjava Majstrović.

Zašto je film snimljen na engleskom jeziku?

Ovo pitanje postavlja se često i pretvara se u raspravu prije nego što se film uopće pogleda.

Jakov Sedlar daje jasnu, i dugačku, bez uvijanja:

— Film smo snimili na engleskom jeziku iz nekoliko razloga. Najvažniji je da hrvatska priča bude dostupna svijetu. Ako se film snimi na hrvatskom jeziku, on ostaje u Hrvatskoj. To nije stvar procjene, to je praksa. Filmovi na švedskom, portugalskom ili talijanskom jeziku također se ne gledaju u svijetu, gledaju se samo u tim državama. Engleski je, htjeli mi to ili ne, jedini operativni globalni jezik. Druga stvar su glumci. Ako želite da se film gleda vani, morate imati glumce koje publika vani poznaje. U suprotnom, nema prolaza. I treća stvar – za ove vrlo složene uloge u ovom trenutku nemamo dovoljno domaćih glumaca koji bi ih mogli iznijeti. To nije kritika nikome osobno. To govorim kao čovjek koji je radio 23 godine u kazalištu i vrlo dobro poznajem stanje. Za ovaj film jednostavno je bilo potrebno glumačko iskustvo koje se u Hrvatskoj ne može dobiti preko noći — rekao je Sedlar.

U filmu glume Tim Roth i Armand Assante.

— Uvijek je ista stvar kod takvih glumaca. Prvo moraju vidjeti da je scenarij dobar. Ako scenarij nije dovoljno jak, razgovor ne postoji. Ono što nas je iznimno ohrabrilo je to da su vrlo brzo razumjeli o čemu je ovo film. Patnja djeteta u ratu je univerzalna. To nije nešto što je razumljivo samo ovdje. To je jednako razumljivo bilo u Prvom svjetskom ratu, u Ruandi, u Ukrajini danas. Oni nisu došli igrati političku priču. Došli su igrati ljudsku priču — kaže Sedlar.

Film 260 dana nastao je iz istoimene knjige Marijana Gubine. Riječ je o autobiografskom svjedočanstvu, napisanim jednostavno, ali bez zadrške. Film je, u tom smislu, morao pronaći ravnotežu između dokumentarnog i emocionalnog.

Sedlar pojašnjava:

— Scenarij je radio moj sin Dominik. Naravno, polazna točka je knjiga, to je temelj. Ništa od ključnog nije izmišljeno niti preoblikovano s namjerom da se „pojača“. Ali film je druga vrsta medija i neke stvari se moraju prevesti u sliku, u ritam, u kompoziciju. U knjizi imate mjesta gdje nešto traje dvije stranice, a u filmu to traje deset sekundi i kaže sve. Ili obrnuto. Postoje točke koje knjiga preleti, a film mora otvoriti prostor da ih osjetimo. Ali ključ – ništa nije dirano. Priča je ostala priča čovjeka koji se zove Marijan Gubina, s imenima, s odnosima, s onim što se zaista dogodilo — objašnjava Sedlar.

Na scenariju je, uz njega, radio i tim mladih scenarista koji surađuju s Barryjem Morrowom.

— Dominik i ta grupa mladih scenarista rade s Berijem već dulje vrijeme. To nije situacija u kojoj netko „popravlja“ scenarij izvana. To je proces supervizije. Oni rade, on pogleda i kaže gdje ritam može biti bolji, gdje rečenica može biti ekonomičnija, gdje emocija treba disati. Ja u početku nisam znao da je Dominik napisao tu verziju scenarija. Kad sam kasnije vidio da jest, postalo mi je jasno zašto ona ima tu mjeru i tu jednostavnost. On je odrastao uz te razgovore, on pripada generaciji koja je rat gledala kao dijete. I to se vidi — rekao je Sedlar.

Najteže scene 

Središnja trauma knjige i života autora — seksualno nasilje — jedna je od najosjetljivijih tema u filmu. Ovdje nije bilo mogućnosti neutralnog pristupa: morao se pronaći način da se ne izda ni istina ni dostojanstvo.

Sedlar to izgovara bez stilskih obrana:

— U stvarnosti, scena silovanja bila je brutalna. To je činjenica. To je ono što je Marijan ispričao. To je ono što je živio kao dijete. To nije nešto što se može prikazati u filmu a da publika to „gleda“ kao prizor. To bi bilo pogrešno. U filmu ta scena traje deset sekundi. To je mjera. Zna se što se dogodilo. Vidi se što je bilo prije i vidi se što je bilo poslije. Sam čin ne bi dodao ništa. On bi samo pretvorio tuđu traumu u vizualni efekt. A to je već eksploatacija. A ovo nije taj film — kaže Sedlar.

I onda dodaje ono što je možda ključ za razumijevanje cijelog projekta:

— Ovo je film o obitelji. O djetetu. O tome kako netko preživi nešto što po svim pravilima ne može preživjeti. Ovo nije film o tome da gledatelj bude šokiran. Ovo je film o tome da se vidi što se dogodilo. A da se pritom nikoga ne ponizi drugi put — govori mirno, jasno.

Slavonija kao filmski prostor 

Snimanje velikog dijela filma odvijalo se na slavonskim lokacijama – Osijeku, Đakovu, Vukovaru i okolnim naseljima. To nije bila samo produkcijska odluka, nego i promišljanje filmskog pejzaža. Sedlar govori vrlo jasno, gotovo programski:

— Slavonija je filmski neiskorišten prostor. Dalmacija, Istra i Zagreb su već vizualno „potrošeni“. Snimani su godinama, u tolikoj mjeri da više nema kadrova koji djeluju svježe. Slavonija ima prostor, ima širinu, ima ritam. I ono što je meni bilo važno – ima tišinu. Ona nije prazan prostor, ona je prostor koji nosi značenja. Drago mi je da smo prikazali Slavoniju kakva je bila tada i kakva je danas — kaže Sedlar.

Snimanje na terenu nije bilo samo tehnički postupak. Bilo je to i susret s ljudima, podnebljem, sjećanjima. Filmska ekipa nije dolazila kao strano tijelo, nego kao netko tko sluša.

— Ljudi su nam donosili kave, kolače, stolice, sve što treba. Ne formalno, nego stvarno. To nije protokol, to je znak da ljudi razumiju što se radi i da to poštuju. I to se ne može glumiti niti naručiti — dodaje.

U filmu se Slavonija ne prikazuje kao kulisa, nego kao okvir identiteta. Ona nije samo „mjesto radnje“, nego prostor koji govori bez riječi.

Montaža, ritam i trajanje

Film traje oko dva sata i dvadeset minuta, što je iznad prosjeka suvremene igrane produkcije, no Sedlar kaže da tu odluku nisu donijeli „po osjećaju“, nego po arhitekturi priče.

— Imamo dovoljno materijala da napravimo seriju. Mogli bismo napraviti šest epizoda, bez problema. Ali film mora imati ritam. Film nije knjiga. Film nije niz epizoda. Ako scena ne služi priči – koliko god bila lijepa, emotivna ili vizualno zanimljiva – ona mora van. To je dramaturgija. I zato neke scene koje bi se možda publici mogle svidjeti jednostavno nisu u finalnoj verziji. Ne zato što im nešto fali, nego zato što film kao cjelina mora disati. A ovo trajanje je mjera priče — kaže Sedlar.

Montaža je, u ovom slučaju, ujedno bila proces „odricanja“.

— Postoje scene koje svi volimo, koje su bile dobro odigrane i dobro snimljene, ali film bi njima postao predug bez dobivanja na snazi. I onda se pitaš: što služi filmu? I to je jedino pitanje koje ima smisla — dodaje.

O Gubini i završnoj poruci filma 

Film završava tiho, gotovo nenametljivo. Umjesto zaključka, ostavlja prostor promatraču. Razlog je jednostavan, ali ne i banalan.

— Marijan Gubina je mogao završiti s mržnjom. Imao je sve razloge. Ono što je on prošao nije nešto što se može „staviti u stranu“. Ali on se bavi promicanjem mira. Održao je više od 1500 predavanja. Radi s djecom, s mladima, sa zajednicama. To nije simbolika. To je njegov život. I zato film završava tako kako završava. Ne lekcijom. Ne sloganom. Nego životom — kaže Sedlar.

Ovdje se, zapravo, povlači najdublja linija filma: ne radi se o „povijesnom prikazu“, nego o pitanju što čovjek postane nakon onoga što ga je gotovo uništilo.

Distribucija, oprema i projekcijsko iskustvo

Kad se razgovor približio temi međunarodne distribucije i festivalskog puta, Sedlar nije imao potrebu stvarati dojam „velike najave“. Govori jednostavno, ali vrlo jasno o tome gdje film ide dalje.

— Film ide u svijet. To je već sigurno. Nije stvar u tome hoće li ga netko „primijetiti“ ili ne. Već sada postoji interes iz više od sto zemalja. To znači da će ga gledati i publika koja nema nikakvu predodžbu o Slavoniji, niti o Vukovaru, niti o Hrvatskoj, niti o ratovima devedesetih. Ali ljudska priča — gubitak, stradanje, odgovornost, mir — to razumije svatko, bez obzira odakle dolazi — govori Sedlar.

O festivalima, kaže, ne razmišlja kao o cilju samom po sebi:

— Sigurno će film ići na festivale. Koliko i gdje, to ne znam. To više ni nije toliko presudno. Najvažnije je gledanje. Da ljudi film vide. Ako se nekome svidi — dobro. Ako izazove razgovor, još bolje. Nagrade su druga priča. Znate kako je s „nagradama“. To su već druge dinamike. Ali meni to nije ni cilj ni motiv. Osnovno je da ljudi pogledaju film, da puste da im sjedne, i da sami donesu osjećaj — kaže.

Producent Dražen Majstrović na ovu temu nadovezuje se iz praktičnog, logističkog kuta, razlažući ono što publika često ne vidi:

— Mi radimo kompletnu distribuciju sami. To znači svaka dvorana, svaki termin, svaka tehnika, sve. Projekcije su tehnički vrlo zahtjevne — ista oprema koja će se koristiti za svjetsku premijeru u Osijeku dolazi i u Slavonski Brod. To je oprema koja se koristila na velikim festivalima na otvorenim arenama. To nije standardna kino-projekcija. To je sustav koji se prenosi kamionima, postavlja satima, kalibrira u milimetar. I sve to radimo bez distributera. Zato kažem — nije ovo samo prikazivanje filma. Ovo je organizacija, odgovornost i vjerovanje da publika razumije zbog čega se to radi — kaže Majstrović.

Onda dodaje ono što se u razgovoru više puta provlači kao tiha konstanta:

— Povjerenje publike je najveći izazov. Ljudi trideset godina nisu imali priliku vidjeti ovakvu vrstu filma iz Hrvatske, s ovakvom produkcijom, glumačkom postavom i ovakvom temom. Zato je normalno da dio ljudi sumnja. Ali kad dođu — sve sjedne. Zato nam je važno da Brod bude pun. Jer kad to publika vidi — onda to više nije „priča“ nego iskustvo — govori.

Što publika zapravo dolazi gledati ?

Na kraju razgovora izgovaraju možda najjednostavniju rečenicu dana.

— Mi ne tražimo da se itko složi s nama. Samo želimo da ljudi dođu i pogledaju film otvorenog srca. Ovo nije film protiv nekoga. Ovo je film za čovjeka — kaže Sedlar mirno.

Majstrović dodaje:

— I da se vidi da hrvatska priča može biti ispričana filmski, snažno, jasno i bez opravdavanja. To je važno.