Tko mi se zamjerio, nije smio kroz ´Crni put´

Bio je tajanstveni mrak u „Crnom putu“, tmica puna dugih, zastrašujućih sjena, jer samo su dvije sijalice škiljile i slabo osvjetljavale taj uski prolaz kroz bašče i dvorišta. No, često su i te dvije sijalice bile šlajderima razbijene, kao i bijele porculanske čašice na drvenim stupovima električnih vodova.

- Tko mi se zamjerio, nije smio kroz „Crni put“ prolaziti. Ja sam svoje osnovce, protivnike, na tom putu dočekivao i plašio, pa su neki od straha obilazili okolo, išli do Male crkve i Strossmyerovom, a bili su iz Relkovićeve ulice. Imao sam starijeg brata Marka i osjećao sam se sigurnije, nitko mi ništa ne može, – sjeća se gospodin Zlatko Suman – Cota. - Tada to još nisam znao, ali kada smo odrasli, od kolega sam saznao koji je strah od „Crnog puta“ među njima vladao. Djeca kao djeca, učas smo se potukli, svaka igra završavala je prepirkom i tučom. A popodne svi smo se opet igrali na prostranoj travnatoj ledini ispred Radničkog doma. Tu je dolazilo veliko društvo iz svih okolnih ulica. Nogomet nam je bio najmiliji, ali lopta je znala razbiti i koje okno najbližih kuća.

Kroz Karadžićevu ulicu, ispred same moje kuće, prolazila je uskotračna pruga kojom su s granika na Savi, s Vijuša, voženi balvani u drvnu industriju „Slavonija“. Pruga je na kraju Karadžićeve ulice presijecala Zrinsku i ulazila u tarabama ograđeni krug tvornice, do njihovih otvorenih skladišta. Uživali smo kriomice se popeti na vagone s trupcima i malo se provozati. Vagone su vukli teški konji belgijaneri s dugom bijelom dlakom dolje na kičici nogu. Vodili su ih kočijaši s bičevima kojima su nekada uspjeli i nas dohvatiti. To voženje trupaca nije bilo svakodnevno, ovisilo je o tome koliko je drveta Savom dovezeno u šlepovima ili doplovilo nizvodno u splavima od povezanih trupaca.

Nestali i zaboravljeni „Crni put“ bio je prolaz između Gundulićeve i Karadžićeve (Štampareve) ulice, tamo gdje je danas lijepi, široki prolaz, prava uređena šetnica kroz Gradsku tržnicu, koja istim pravcem vodi i spaja dva dijela grada. Ovih dana izvađeno je, tek prije nekoliko godina posađeno, drveće koje se već lijepo razvilo, pa su na ista mjesta usađeni bagremi loptastih krošnji. A bagremi su nekada i bili zasađeni kroz „Crni put“ da bi napravili hlada, no neodgovorni su ih često lomili.

„Crni put“ je probijen radi lakše komunikacije građana, onih iz zapadnog dijela prema bolnici i stočnom vašarištu u Zrinskoj, a onih iz istočnog dijela prema centru. Učenicima je olakšao put do osnovnih škola, „muške“ i „ženske“, a starijim učenicima do Učiteljske škole.

Gospodin Suman nije baš siguran koje je godine put napravljen, ali to je moralo biti početkom pedesete, možda pedesetdruge-treće godine prošlog stoljeća. To potvrđuje i gospodin Drago Ciglar iz Ulice Dragutina Rakovca i dodaje:

- Prije nego što je „Crni put“ napravljen, djeca s Lutvinke išla su u školu prečacem, kroz dvorište i vrt gospođe Flass (kb. 25). Samo, ona to baš nije odobravala i ljutila se na nas, pa smo rađe prolazili kroz Šimekovo. To je samo dvije kuće dalje, jer dobroćudni stolar Đuro Šimek nije nam branio.

Gospođa Flass je uzgajala i prodavala cvijeće (imala je i staklenik), a djeci vrag nije dao mira, pa su poneki i otkinuli koji cvijetak, te je razumljivo što se gospođa na njih ljutila.

Priču je dalje nastavio gospodin Suman: - Da bi se napravio taj put-prolaz, nama je oduzeto i pola dvorišta i pola bašče. Mi onda više nismo imali ulaz s ulice, „Crni put“ je bio do same naše kuće, pa smo si morali iz prolaza napraviti ulaz u dvorište. A, susjedu Rafi Rajiću su također oduzeli dio dvorišta i ostavili mu samo jedan metar od kuće da ima za pješački ulaz. Oduzeto je Šumariji još najviše, a i Koprivčevićima, pa onda onima iz Gundulićeve. Nisam siguran da li je oduzeto što zemljišta i od dvorišta Učiteljske škole. Put je nasut crnom, prašnjavom šljakom iz „Đurine“ ljevaonice, stoga je odmah nazvan „Crni put“. Prolazeći ljeti, obuća ti se dobro naprašila, a za kišnog vremena mokra se šljaka, pretvorena u blato, lijepila na obuću. „Crni put“ bio je ravan i izlazio kod bunkera u dvorištu Učiteljske škole. Taj bunker smo mi i otkrili. Često smo se igrali u dvorištu škole, dolazili gledati kako se igra košarka, tu su bili počeci tog sporta u Brodu. A bila je jedna hrpa zemlje i mi smo u njoj pronašli prvo malu rupu. Čeprkali smo, čeprkali i rupa je postajala sve veća i veća, dok se nije ukazao ulaz u bunker. U njemu smo našli oružja, šljemova, metaka, ali došli su stariji dečki, natukli nas i sve nam oduzeli.

„Crni put“ službeno je nazvan „Prolaz Nade Božić“. Ona je bila partizanka s Osječke. Moj je otac znao kazati: „Čistila je puške partizanima!“ Nije volio partizane, bio je jako religiozan. Dvaput dnevno je išao u crkvu, ujutro i navečer, a poslije mise ostajao u cintoru s grupom starijih ljudi koji su tu imali „političku scenu“.

Sumani potječu iz Zagore, od Oklaja, Drniša. Zlatkov otac Ivan još kao četrnaestogodišnjak radio je u rudniku. Rano je ostao bez majke, njegov se otac ponovno oženio i onda je Ivan otišao u Zagreb i zaposlio se na željeznici. Oženio se iz svoga kraja i suprugu Peru doveo u Zagreb. Zatim je dobio premještaj u Nijemce kod Vinkovaca. Tu se rodila kći Ružica i sin Marko. Godine 1942. Ivan je opet premješten, i to u Slavonski Brod. Stan su dobili u kući broj 13 u Karadžićevoj ulici, a tu će kuću desetak godina kasnije i otkupiti. U njoj je rođen Zlatko 1943. godine.

Propitujući i druge o „Crnom putu“, čuo sam i priče o zagonetnim napadima koji su se dogodili u mrklim noćima. Napadnuti su i pretučeni politički protivnici komunističkog režima. Govorilo se o osvetničkoj „Crnoj ruci“, no sve je to bilo izvedeno u režiji UDBE. Noću sigurno nije bilo ugodno proći tim, kako su ga zvali, „fantomskim prolazom“. „Išao je 'ko je imao jaja da prođe“, kako reče jedan suvremenik.

Velika promjena dogodit će se desetak godina nakon što je „Crni put“ otvoren. Kada je početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća odlučeno tržnicu s Trga maršala Tita preseliti, mjesto je nađeno u vrtovima između Strossmayerove, Karadžićeve i Gundulićeve ulice, baš uz „Crni put“. Zemljište je vlasnicima prisilno oduzeto i 1962. godine je počelo premještanje tržnice. Najprije je preseljena „zelena pijaca“. Tada je „Crni put“ postao ulaz u tržnicu od Gundulićeve i Karadžićeve ulice, a da bi se tržnica otvorila bar prema jednoj ulici, postupno su otkupljivane i rušene kuće u Karadžićevoj i time omogućavan lakši prilaz prodavačima i kupcima.

Dvije fotografije koje donosim uz ovu priču, prikazuju izgled Karadžićeve ulice prije ovih rušenja. U prvoj kući na crno-bijeloj fotografiji, koliko gospodin Suman pamati, stanovale su obitelji Jurišić i Čičak i još neke, a kuća je bila, reklo se, društvena imovina. U lokalu se nalazila birtija „Kod Lojze“, sjetio se gospodin Mladen Jelić. U dugoj kući bila je mesnica Polak. Bila su dva brata Polak, Drago i Jendo. Pravili su finu lovačku salamu koja je bila kao obična tanka kobasica, ali tako dobra da se mogla jesti i bez kruha. A gospodin Suman priznaje kako su išli u parnu pekaru i kruh krasti. Velika pekara nalazila se ispod „Crnog križa“, u zgradama bivše pivovare. Pekari bi naslagali kruhove na drvene police, a kako su prozore držali otvorene, a police tik do prozora bile, dečki su se lako popeli na prozor pa dohvatili kruh i to onaj od tri kile, velik kao točak. Polakovu kuću kupio je mesar Mato Jelić oko 1957. godine.

U dvorištu Polakovih bila je i konjska klaonica. Gledao sam ubijanje konja i to me se tako dojmilo, to je nešto strašno, – opisuje te scene gospodin Suman. – Konj je bio svezan na dvije strane, da se ne može pomicati. Stavljen mu je povez na oči. Za ubijanje bila je specijalna sjekira, tubasta s druge strane, kao čekić. Tom sjekirom konja bi snažno udarili u čelo i pao je kao pokošen. Čekalo se nekoliko minuta, jer ako udarac ne bi bio precizan, moglo je biti svašta, morao se udarac ponoviti, a to je tek bilo strašno za gledati.

Niska kuća do Polakovih bila je također društvena imovina i puna svakakvih stanara. Onda je bila kuća šeširdžije Habuzina. On je već bio stariji i nije više radio u zanatu. U kući do „Crnog puta“ stanovao je trgovac Rafo Rajić, a prije njega su bili Kneževići. Rafo je imao trgovinu preko pruta „Janje“ mlina u Strossmayerovoj, potom je držao trgovinu stakla i porculana u Širokoj. Zatim je bio „Crni put“, pa kuća Sumanovih, a do njih su bili Jankovići, koji su u Zagreb odselili. Stipo Janković je radio u „Brodvinu“. Sljedeća u nizu bila je kuća gospođe Katarine Flass, koja je živjela s kćerkom Ružom. Pekara Stjepana Milkovića radila je u kući do gospođe Flass, u bivšoj pekari Kisegi. Milković je tu doselio 1957., a ranije je imao pekaru preko puta Vatrenke. U staroj, visokoj „Trenkovoj kući“ stanovala je obitelj brijača Pokopčića, a na prostranom numeru do njih, u dvorišnoj kući, obitelj stolara Šimeka, koji je to kupio od lončara Kliškovića.

Za šezdeset godina sve se izmijenilo, danas tek Jelići žive na suprotnoj strani ulice, a nasljednici pekara Milkovića još su vlasnici svoje kuće i imaju dva lokala u kući gospođe Flass koju su dohranili.