Brodski i oriovački plemeniti Horvati

- Naše je srodstvo sa Stjepanom pl. Horvatom (1844.-1927.) nedvojbeno, budući da nam je porodični grb identičan. Pouzdano znamo na temelju sačuvanih dokumenata da je originalna slika toga grba svojevremeno bila u posjedu Ivana Horvata, koji je živio u Mađarskoj (Nagy Bajom). On je imao pet sinova: Ivana (1789.), Josipa (1792.), Stjepana (1793.), Mihovila (1801.) i Antuna (1805.). Uz njihova imena naveo sam godine njihovog krštenja. Također pouzdano znamo da je jedan od njih (a ne zna se sa sigurnošću koji) bio otac (ili možda djed) moga pra-pradjeda Petra Horvata (1840.- 1902.), koji je živio u Oriovcu i tamo imao trgovinu mješovite robe. Moj otac pretpostavlja da je Petrov otac bio Mihovil (1801.), te da je po njemu nazvan Petrov sin Mihovil (Milan) Horvat (1871.-1934.), koji se oko 1912. doselio u Brod na Savi - napisao je u pismu potomak plemenitih Horvata, Vladimir Horvat, sveučilišni profesor iz Texasa, koji je doktorirao fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.

Vladimirov otac Stanko-Stanislav (s kojim sam se ranije dopisivao) smatrao je da rod Horvata potječe iz zapadne Ugarske, kamo su, povlačeći se pred Turcima, vjerojatno doselili iz Bosne. Originalnu plemićku diplomu ne posjeduju, ali imaju spis s konca 18. stoljeća kojim je, nakon provedenog službenog postupka, potvrđeno pravo na plemstvo, plemićke privilegije i grb. To je provedeno u Županiji Šopron u korist nasljednika Stjepana pl. Horvatha, koji je 26. travnja 1684. godine plemstvo dobio od cara Leopolda II. za zasluge u ratu s Turcima.

Plemićki grb Horvata znan je s nadgrobnog spomenika gradonačelnika Stjepana pl. Horvata na brodskom groblju uz kapelu sv. Lovre. Grb je također naslikao Josip Muravić na plemićkoj povelji Stjepana pl. Horvata, a ponosni nositelj plemstva, Stjepan pl. Horvat, stavio je grb i na svoju palaču sagrađenu 1896. godine u Starčevićevoj ulici na broju 8. Iznad dva balkonska prozora, među kitnjastim štuko ukrasima fasade u stilu historicizma, ističu se grbovi s pozlaćenim krunama.

U plemićkom grbu Horvatovih je zlatna kruna, nad njom raširena crna gavranova krila, a između krila ruka savijena u laktu drži povijenu sablju (kao u grbu Bosne). Na sablju je obješen pobjednički zeleni vijenac.

Stjepan pl. Horvat, mesarski obrtnik, načelnikovao je u Brodu samo jednu godinu, 1894., te je morao dati ostavku, a povod je bila tučnjava na mađarskom balu između brodskih momaka i mađarskih oficira. Potomaka Stjepan pl. Horvat nije imao. Umro je 1927. godine i sav imetak, prostranu kuću, pustaru iza groblja, vinograde, ostavio je Brodu za pomoć gradskoj sirotinji.

Oriovačka grana plemenitih Horvata bila je, naprotiv, plodonosna, pa njenih potomaka i danas ima živih.

Oriovčanin Milan pl. Horvat kupio je u Brodu netom sazidanu kuću (1911.) graditelja Vjekoslava Tauchmanna - Lojzeka u Širokoj ulici na broju 32. Tauchman je ovu raskošnu secesijsku katnicu vjerojatno gradio za sebe, ali ju je iz nepoznatih razloga odmah prodao.

Mihovil - Milan Horvat sin je trgovca Petra (1840.- 1902.) i Julijane Ferić (1841.- 1912.), rođen u Oriovcu 1871. godine. Bio je oženjen Marijom Maričević iz Broda na Savi. Živjeli su u Oriovcu, gdje je Milan u svojoj kući, također kao i otac, imao trgovinu mješovite robe, a uz to bio vlasnik i velikog posjeda. Pred Prvi svjetski rat zatvorio je dućan i doselio u Brod, kako je već rečeno. Ugledni građanin Broda, gradski zastupnik, osnovao u Brodu prvu industrijsku pecaru i bio njen direktor. Bio je prvi predsjednik organizacije JNS (Jugoslavenske narodne stranke) u gradu i vodio je dugotrajnu i energičnu borbu protiv ljudi, koji se prije u najteže doba nikada nisu u jugoslavenskim redovima nalazili. Veliki rodoljub Milan Horvat bio je poznat i cijenjen kao valjan i čestit čovjek. Već prije rata stajao je u prvim redovima boraca protiv madjarske najezde i zloglasne nagodbe. Došavši u naš grad produžio je svoj patriotski rad i brojio medju one Jugoslavene, koji se altruistčki za svaku poštenu stvar oduševljavaju. Tek kada ga je bolest sve više prisilila, da se sa javnog poprišta povuče, napustio je ovu borbu - piše o njemu „Jugoslavenska sloga“. Umro je u Brodu 1934., a pokopan u obiteljsku grobnicu u Oriovcu. Milan i Marija imali su dva sina, Petra i Stjepana – Slavka.

Petar pl. Horvat (1896.-1969.) rodio se u Oriovcu. Završio je trgovačku akademiju u Zagrebu (srednju školu trgovačkog smjera). Radio je Brodu u Prvoj hrvatskoj štedionici, sve dok nije propala. Nakon toga je radio u Osiguravajućem društvu Feniks, ali je i tu izgubio mjesto zbog lošeg poslovanja firme. Nakon što mu je umro otac Milan (1934.), naslijedio je porodično imanje u Oriovcu, na koje je otišao živjeti i o kojem se brinuo do smrti. Bio je oženjen učiteljicom Ljerkom rođenom Tomić (1900.- 1980.), s kojom je imao kći Mirnu, koja je završila farmaciju i radila u struci. Bila je udana za pravnika Marcela Kuševića, potomka stare plemićke obitelji iz Turopolja. Njihov sin Aurel, također pravnik, zamjenik državnog pravobranitelja Republike Hrvatske, umro je 1996. u 46. godini od srčanog udara. Mirna i Marcel imaju i kći Liviju koja je udana za liječnika Dragana Dujmovića, potomka stare oriovačke obitelji.

Stjepan - Slavko pl. Horvat (1898.-1945.) također je rođen u Oriovcu. Završio je Klasičnu gimnaziju u Požegi. Godine 1916. je mobiliziran i odlazi na topničku obuku u Mađarsku, a 1917., u činu zastavnika, biva raspoređen na talijanski front, na Soči. Sudjelovao je u bitkama na Piavi i Tagliamentu. Za zasluge i hrabrost u ratu dobio je dva austrijska odličja. Nakon rata odlazi u Prag i završava studij kemije. Godine 1924. oženio se s Olgom Kovačić (1903.- 1983.), kćerkom brodskog gradskog fizika dr. Emanuela Kovačića (koji je prešao na kršćanstvo i kroatizirao svoje židovsko prezime Kohn) i gradonačelnika Broda 1935.-1939. godine. Potom mladi par seli u Osijek gdje se Slavko zaposlio u „Prvom hrvatsko-slavonskom dioničkom društvu za industriju šećera“ (skraćeno „OŠ“ ili „Osječka šećerana“). U poslu je napredovao, te je 1939. postao tehnički direktor tvornice. Za građanske zasluge dobio je dva jugoslavenska ordena: Svetoga Save IV. reda i Jugoslavenske zastave III. reda. Za vrijeme Drugog svjetskog rata Slavko je kao nadsatnik bio zapovjednik takozvane „Veleobrtne zaštite“ šećerane, u sastavu hrvatskog domobranstva. Nosio je revolver i uniformu, a istovremeno obavljao svoje redovite dužnosti u tvornici. Godine 1944., ili čak i prije, povezao se s partizanima i radio je na formiranju grupe inženjera i radnika, koji bi u momentu povlačenja ustaša i Nijemaca iz Osijeka spriječila uništenje šećerane miniranjem ili odvlačenjem postrojenja. U tom je poslu bio otkriven, te je 20. rujna 1944. uhićen i odveden u Zagreb u zatvor, u kojem je u travnju 1945. ubijen.

Prvo dijete Slavka i Olge, Marija - Branka rođena 1926., umrla je od tetanusa nakon nekoliko tjedana života. Infekcija ja navodno nastala kada je babica prerezala pupčanu vrpcu. Drugo njihovo dijete bio je sin Stanko, rođen u Osijeku 1927. godine. Pučku školu i sedam razreda Muške realne gimnazije završio je u Osijeku. Od svibnja do prosinca 1945. proveo je na odsluženju vojnog roka u JNA. Gimnaziju je završio u Zagrebu 1946. Studij je započeo na Ekonomsko-komercijalnoj visokoj školi, koja je tijekom njegovog studija prerasla u Ekonomski fakultet. Stanko je diplomirao 1950. godine. S diplomom inženjera ekonomije, Ministarstvo prosvjete raspoređuje ga na radno mjesto profesora na Ekonomskom tehnikumu u Splitu, gdje je radio do jeseni 1950.

Mijenjao je radna mjesta: šef računovodstva u Narodnom magazinu u Splitu, šef uvozno-izvozne poslovnice u Poljoproduktu, komercijalni direktor u tvornici Vinilplastika u Zadru, generalni direktor Chemotransa (kasnije preimenovan u Kepol)... Odlično je vladao engleskim jezikom, njemačkim i talijanskim, a služio se ruskim, češkim, španjolskim, poljskim, mađarskim, grčkim, iranskim i kineskim. Godine 1950. vjenčao se s Blaženkom Kostelnik, rodom iz Petrovaca kraj Vukovara. S njom ima dva sina: Jaroslava (1951.) i Vladimira (1958.), te kćer Jasenku (1962.). Jaroslav je doktorirao na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, te radi na Institutu Ruđer Bošković u Odjelu za organsku kemiju i biokemiju (OKB). Oženjen je, ima dvoje djece. Vladimir je otišao na post-doktorsku specijalizaciju na Sveučilište Texas A&M u College Stationu, gdje je tri godine kasnije dobio stalno radno mjesto. Oženjen je i također ima dvoje djece. Jasenka živi u Zadru.

Tako muški potomci plemenitih Horvata danas žive u Zagrebu i Texasu, a u Brodu su ostale samo njihove dvije palače, ona neostilska u Starčevićevoj Stjepana pl. Horvata na broju 8 i secesijska Milana pl. Horvata u Širokoj na broju 24. U njoj je Marija Horvat, supruga Milana, živjela do svoje smrti. Palača Horvat u Starčevićevoj sjedište je kulturnih ustanova, Galerije umjetnina grada Slavonskog Broda sa Spomen-domom Dragutina Tadijanovića, te HIP – Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Jednako lijepa i stilski vrijedna palača u Širokoj vapi za obnovom, pa da povrati stari sjaj.