Blatna Lutvinka

- Razumljivo, da je 150-godišnje tursko gospodstvo u Brodu moralo ostaviti traga. Ali unatoč tome ostaje samo pretpostavka da je Lutvinka dobila ime po spahiji koji je, navodno, imao svoje posjede na tom području, a zvao se Lutvan-beg, - napisao je Vladimir Rem. Turci su u Brodu vladali od 1536. do 1691. godine.

Također je pretpostavka da naziv Lutvinka dolazi od latinske riječi lutum, što znači blato, mulj, možda i podvodne čaere – blatni pašnjak. A Lutvinka je i bila veliki brodski pašnjak na istočnom prilazu gradu koji se nastavljao na pašnjak Balatin, na mjestu kojega je nastala Balatinska ulica (kasnije nazvana Srpska, pa Vuka Karadžića, a danas dr. Andrije Štampara). Početkom 19. stoljeća, prokopavanjem kanala Glogovice, pašnjak Lutvinka postupno je isušen. Glogovica je regulirana i njen tok skrenut izvan područja grada u kanal dug 3,8 km, iskopan 1810. godine, pa oni Brodjani koji su za Glogovački kanal ustupili zemlje na malih nizinah dobili su odštetu na pašnjaku Lutvinki, piše Ignjat Alojzije Brlić u „Uspomenama na stari Brod“, koje je zabilježio oko godine 1838. Time je Glogovica u velikom luku zaobišla tvrđavu i grad i više ih nije mogla ugrožavati poplavama.

Kronika Franjevačkog samostana bilježi o ovim radovima: Glogovica je pak od gornjeg mlina iznad pivovare uz groblje sprovedena u Savu preko samostanske livade imenom Aleksinka, od koje je za oblikovanje riječnog korita oduzeto nekoliko rali zemlje. Mjesto nje, slavna je Krajina pridodala spomenutoj livadi isto toliko rali od polja Vijuš, a cijelu je livadu okružila opkopom i opasala kolcima. Svaki je dan bilo 4.000 radnika (na gradnji savskih nasipa i iskopu Glogovice) iz svih dijelova Krajine.

I godine 1811. Kronika piše: Lanjske je godine rijeka Glogovica skrenuta drugim tijekom te u dubinu i širinu povećana.

O Lutvinki Brlić još spominje: Na pašnjaku Lutvinki smieštali su (Brođani) sieno i vršaje, te su samovlastno ogradama taj pašnjak suzili.

Tako je bilo još sljedećih više od sto godina. Na zelenom pašnjaku Lutvinke marva je mirno pasla sočnu travu, a trava je i košena, sušena, prevrtana pa još sušena, potom slagana u stogove te je mirisno sijeno spremano stoci kao krma za zimu.

U Zapisnicima gradskog poglavarstva može se pročitati da je pašnjak davan i u zakup.

Tako 27. travnja 1915. za zakup prava napasivanja marve i konja na pašnjaku Lutvinki prihvaćena ponuda Antuna Magdića za 105 kruna.

No, stanje se poslije Prvog svjetskog rata mijenja i Lutvinka je dio Broda koji je tada doživio pravi građevinski bum, grade se desetine kuća, nastaju nove ulice, niče nova stambena četvrt.

„Hrvatska zajednica“ 1922. piše: Izgradnja Lutvinke. Kako smo javili parcelacija je Lutvinke obavljena i na sjednici odbora obdržavanoj 21. o. m. provedena je individualna podjela čestica moliteljima.

Budući da su 42 molitelja zamolili doprinos nužnih nacrta gradjevne dozvole izaći će tijekom buduće nedjelje gradjevno povjerenstvo na lice mjesta i moliteljima će se podijeliti gradjevne dozvole. Tako ima izgleda da će se tijekom ove godine Lutvinka zbilja izgraditi, tj. da će se ondje podići nova četvrt sa radničkim kućama.

Iste godine, 1922., nešto kasnije, „Hrvatska zajednica“ opet piše: Lutvinka, koja je kako je poznato parcelirana za radničke stanove, na 43 parcele, pokazuje novo lice – na njoj se dižu kuće, nekoje su već posve dovršene i u njima se već i stanuje, dok se velik dio kuća nalazi u gradnji.

K tome, kao što je uz Vinogradsku cestu, u predjelu Čaplja, planski izgrađeno radničko naselje Prve jugoslavenske tvornice vagona (Kolonija), slično je planirano i na Lutvinki, ali radničko naselje tvornice za preradu drveta „Slavonija“. Uz Glogovicu podignute su dvije kuće katnice, svaka sa po osam skromnih, ali funkcionalnih stanova, prema istim nacrtima kao i one na Koloniji. Jedna od ovih zgrada srušena je u bombardiranjima za vrijeme Drugog svjetskog rata, a druga i danas postoji. Kuće je gradila brodska građevinska tvrtka Adama Tilla i Đure Šimića, koja je gradila i Koloniju. O tome čitamo u „Hrvatskoj zajednici“ 1922. godine: Radnički stanovi tvornice vagona i tvornice „Slavonija“ (gradi ih tvrtka Šimić i Till) se dovršavaju. Kroz izgradnju ovih stanova biće oko 100 radničkih familija smješteno u lijepe, zdrave stanove, što je obzirom na stanarsku nevolju u Brodu velika dobit.

Osnovu za parcelaciju Lutvinke izradio je gradski nadinženjer Dragutin Žugaj, silno angažiran, iskusan, savjestan, koji je sve svoje snage stavio na dobrobit i procvat Broda. Izradio je Regulacionu osnovu za sjeverozapadni dio grada (Zverinac, danas Plavo polje), gdje je kasnije podignuta četvrt modernih obiteljskih vila. Pod njegovim nadzorom podignut je drugi kat na Realnoj gimnaziji, građena je velika suvremena pučka škola (Osnovna dječačka škola u Badalićevoj), ali i planirani cijeli stambeni blokovi i prometnice na mjestu tvrđavskih bedema. Samo, ing. Žugaj umire početkom 1923., u 47 godini života, skrhan dugotrajnom akutnom bolešću.

Došavši prije 16 godina kao mladi inženjer u Brod nastojao je ing. Žugaj, da doprinese razvoju i procvatu Broda. Za njegovog djelovanja načinjena je sva sila osnova koje da su se izvele, grad Brod bi danas bio jedan od najmodernijih gradova u državi (klaonica, kanalizacija, ribnjak na Vijušu, realka i.t.d.).

Za vrijeme rata (Prvog svjetskog) bio je zarobljen i kao zarobljenik prošao je albanske gore. Njegov organizam nije sve strahote i oskudice mogao da podnese. Povratio se iz ropstva pa malo se oporavljao, no nikako nije mogao da dodje do potpunog zdravlja, teške boli, teška oskudica ostavila je na njemu tragove i evo on tima podliježe, mlad, u naponu muževne snage, iskusan i savjestan i pošten čovjek.

Iza rata nastoji, da se grad razvije iako bolest ga muči, on ipak ustrajno radi – čitamo u „Hrvatskoj zajednici“.

Žugajeva vizija razvoja Broda tek dijelom se ostvaruje nakon njegove smrti. Na prostoru između rijeke Save, Jelačićevog trga, Trga kralja Petra (Trga pobjede), Trumbićeve ulice (Široke) i Florijanove, razvija se trgovačko-obrtnička četvrt. Mirna četvrt vila na Zverincu (južno od Željezničkog kolodvora) počela se izgrađivati i predviđeno je da se širi uz Vinogradsku cestu sve do Brodskog Brda. A Lutvinka je određena za radničku četvrt, jer bi bila najbliža tvorničkom dijelu, koji bi niknuo preko Glogovice (na mjestu današnjega Naselja Andrije Hebranga).

Nove ulice na Lutvinki nastaju istočno od Bolničke ulice (od 1933. nazvana po filologu Vatroslavu Jagiću). Na planu grada iz 1924. ova ulica već postoji u cijeloj svojoj dužini, od Relkovićeve do Zrinske. Također i Relkovićeva ulica proteže se do Lutvinske (Ulice Jurja Dobrile – dobila je ime biskupa, dobročinitelja i preporoditelja istarskih Hrvata). Lutvinskoj ulici tada je pripadala i današnja Supilova (Frano Supilo - novinar, političar, publicist). Sadašnja Nazorova od Ulice Vuka Karadžića (Štampareve) do Bolničke nosila je naziv Herdijeva sve do kraja Drugog svjetskog rata.

Do 1922. godine sav prostor do Glogovice nije bio nastanjen. Samo je usred Lutvinke, na osami, sva u zelenilu, okružena poljima i pašnjakom, bila jedna lijepa secesijska prizemna vila zemljoposjednika, gradskog zastupnika i prijevoznika Franje Graffa, sagrađena još 1911. godine.

U Zapisnicima gradskog zastupstva u brodskom Državnom arhivu možemo naći podatke kada su nove ulice na Lutvinki dobivale imena. Tako 7. prosinca 1928. godine pod točkom 269. raspravljalo se o Pokrštavanju bezimenih trgova i ulica. Zaključeno je te je Bregovita ulica na Šalati od „Janje mlina“ desno, krštena je Supilova. Ulica uzduž Glogovice dobi ime književnika Ksavera Šandora Gjalskog. Ulica iz Strossmayerove, paralelna s Gjalskog nazvana je Ulica Marka Marulića (književnika), a ona se spajala s Ulicom Ivana Kukuljevića Sakcinskog (povjesničara, književnika, političara). Ulica od vile Graff prema sjeveru krštena je Gupčeva (danas Ulica Dragutina Rakovca, književnika i hrvatskog narodnog preporoditelja). Ulica od Zrinske na jug, paralelna s Ulicom Ksavera Šandora Gjalskog, prozvana je 1933. godine Ulica Ivana viteza Trnskog (književnik), a Lutvinskoj ulici ime je promijenjeno u Ulicu Vjekoslava Spinčića (političar, pisac, svećenik). Današnja ulica Vatroslava Lisinskog zvala se Štrigina (Alberto Ognjen pl. Štriga, operni pjevač).

Godine 1941., za Nezavisne Države Hrvatske, mijenjaju se nazivi ulica, jer neki su bili nepoćudni novoj vlasti. Ulica Vjekoslava Spinčića nazvana je Jurja Dobrile, Ulica Vatroslava Jagića dobila je ime Matije Soldina (pripadnik pravaške omladine, obješen 1931.), a Strossmayerova je postala Ulica kralja Zvonimira. Poslije Drugog svjetskog rata opet su vraćeni stari nazivi.

Danas je Lutvinka sva urbanizirana i nema više niti traga zelenom pašnjaku i blatu, a potomcima Lutvan-bega ako jednom padne na um da bi tražili povrat prađedovske, pra-pra-bábine imovine, kazat ćemo im: - Jok valaj! Razumjet će oni, jer to je na turski - Nema ništa!

Možemo i ovo dodati: - Brus! Proš'o rok žalbe!

A, popustimo li i Lutvinku damo, javit će se i potomci drugih begova, jer sve je begovsko oko Broda bilo, i eto nam velikog belaja.