Bila jednom jedna Sandra...I pokazala nam da bajke nisu samo za djecu!

U svijetu u kojem se pažnja mjeri u sekundama, a priče se svode na sadržaje od 15 sekundi, Sandra Vukoja iz Slavonskog Broda kreće suprotnim smjerom. Ona je pripovjedačica bajki – zanimanje koje danas zvuči gotovo nestvarno, a postaje sve potrebnije. Godinama obilazi škole, vrtiće, knjižnice i festivale, donoseći priče koje ne traže ekran ni glazbenu podlogu – već tišinu i glas.

Poznata pod nazivom bajkopričalica, Sandra je jedna od osnivačica udruge Vilinput koja je svojedobno djelovala na promicanju bajki, usmene književnosti i pripovjedne umjetnosti, a kroz svoj rad sudjeluje i na domaćim i međunarodnim festivalima pripovijedanja. Osim već spomenute udruge, Sandra je i jedna od utemeljiteljica Prvog hrvatskog festivala pripovijedanja u Slavonskom Brodu ( od 2015.-2020.) Njezin rad prepoznat je i kroz projekte koji spajaju književnost, osobni razvoj i terapijski pristup pripovijedanju.

Sandra bajke ne čita, već ih pripovijeda – po sjećanju, osjećaju i ritmu publike. Svojim glasom, mimikom i prisutnošću vodi slušatelje kroz arhetipske motive, simboliku i unutarnja putovanja, naglašavajući da bajka nije bijeg od stvarnosti, nego alat za njezino razumijevanje.

No što to bajka uistinu radi slušatelju? Kako se događa taj nevidljivi prijenos značenja, emocije i unutarnjeg pomaka? U vremenu kada su mnogi emocionalno otuđeni i preopterećeni vanjskim sadržajem, zanimalo nas je – kakvu to tišinu nosi bajka, i gdje ona vodi?

– Dok slušamo bajku, ne osjećamo izravno ozdravljenje. Mi putujemo. To putovanje ima svoju strukturu: odlazak, izazovi, pomagači, povratak i promjena. Junak u bajci se mijenja, a mijenjamo se i mi dok ga pratimo. Kao da se u nama pokreće nešto drevno, neizgovoreno, ali duboko poznato. Često tek danima kasnije shvatimo koliko nas je priča dotaknula. To je ono što volim kod bajki – djeluju tiho, ali temeljito. Nisu brza rješenja, nego pozivi na osobnu promjenu. Ponekad osvijestimo promjenu tek kad se već dogodi. I to je njihova snaga – sposobnost da bez prisile potaknu unutarnji rast.

Za Sandru bajke nisu isključivo alat za razonodu – one su prostor za zrcaljenje stvarnosti, za obradu osjećaja i traženje smisla. U tom smislu, bajka postaje i prostor osobnog rada – pogotovo kod odraslih.

– U tišini između riječi rađaju se najdublji odgovori. Djeci je potrebna dinamika, ali odraslima... njima treba vremena da se utišaju. Danas su ljudi napeti kao opruge. A priča traži vrijeme i prisutnost. Prvo moramo stišati unutarnji šum – tek tada možemo čuti priču u punom značenju. Tišina nije samo prijelaz – ona je prostor u kojem riječi dobivaju snagu. Često mi ljudi kažu: „Tvoje pauze su najmoćniji dijelovi priče.“ I uistinu, tada se događa prava povezanost.

Na naš upit o reakcijama publike, Sandra bez razmišljanja otkriva neočekivano – djeca se možda smiju i skaču, ali suze dolaze od odraslih. I to ne rijetko.

– Zna mi se dogoditi da roditelj dovede dijete koje je premalo da bi slušalo bajku. A zapravo, on je taj koji želi slušati. I onda, dok pričam, zaplače. I to je u redu. Priča ne bira kome će se obratiti. Dođe tamo gdje treba. Nekad do djeteta, nekad do odraslog koji to nije očekivao. Tada shvatim koliko su i odrasli gladni smisla, topline i povezanosti – nečega što nije površno, nego pažljivo, tiho i duboko.

Pričanje bajki nije samo izvedba. To je složen proces povezivanja, prepoznavanja i povjerenja. A povjerenje, kaže Sandra, posebno je važno u radu s djecom koja dolaze iz ranjivih sredina. Priča je tada i štit i most.

– Odrasli često pokušavaju tumačiti bajke djeci. A to je pogrešno. Djeca ih osjete, prožive i zapamte. Nema potrebe sve im objašnjavati. Bajka djeluje sama. Važno je da je dobro odabrana i ispričana s punom prisutnošću. Ne smijemo je pretvoriti u pouku – bajka nije lekcija, nego prostor u kojem dijete pronađe ono što mu treba. Naša je uloga imati povjerenje u taj proces.

Sandra ne pripovijeda samo drugima – ona se i sama, kada je iscrpljena i bez uporišta, okreće bajkama.

– Kad mi je najteže, otvorim knjigu bajki nasumce i pročitam priču. I zaspim s njom. To djeluje. I na mene. Bajka nije nešto što dajem drugima – i mene oblikuje, umiruje i podsjeća tko sam. Ponekad osjećam da me nitko ne može utješiti, ali onda otvorim priču i nešto se u meni poravna. Kao da se, makar nakratko, vraća ravnoteža.

Pripovijedanje, kao i sve živo, ima svoje uspone i padove. Sandra iskreno progovara i o trenucima kada priča ne ide. Kada zastane. Kada glas ne može dalje.

– Glas zastane, srce ne može, umor me svlada. Tada pustim da priča dođe meni. I uvijek dođe. Naučila sam slušati sebe. To me naučilo i pripovijedanje – poštovati vlastiti ritam, unutarnji glas i tihu mudrost. Ne tjeram se. Ako nisam dobro, bajka to zna. Tada stanem. To je vještina koju sam stekla kroz godine – osluškivanje duše.

Među brojnim bajkama, jedna joj se posebno urezala u pamćenje – ona o Mihi Sanjalu, dječaku iz Kraljevstva Snova. To nije priča koju često pripovijeda – ali je često živi.

– Vjerujem da nas bajke pronalaze. Neke ne razumijemo odmah. Ali kad se u životu nešto dogodi, sjetimo se te priče i kažemo: sada znam zašto sam je čula. Svaka ima svoje vrijeme. Miha Sanjalo mi je blizak jer pokazuje da svijet koji drugi ne vide – može biti tvoj pravi svijet. I da ono što se drugima čini kao san, može postati stvarnost.

U vremenu u kojem se roditelji često osjećaju bespomoćno, pretrpani savjetima i bez jasnog osjećaja prisutnosti, pitali smo Sandru ima li bajka svoje mjesto i u obiteljskom domu.

– Kada roditelj uzme dijete u naručje, otvori knjigu i čita mu naglas, događa se povezivanje. To je priča koju će dijete pamtiti cijeli život. Glas roditelja u djetinjstvu postaje unutarnji glas koji nas kasnije vodi. To nije mala stvar. Bajka ne treba puno – samo vrijeme, prisutnost i glas. A učinak može biti golem. Roditelji često ne znaju koliko ih njihova djeca slušaju – i koliko se oni sami mijenjaju kad zajedno uđu u svijet priče.

Na kraju, kad izgovori „Bilo jednom...“, Sandra zna da započinje putovanje koje nije rezervirano samo za djecu. To je put kroz simboliku, tišinu i osobno doživljavanje. A negdje usput, netko će, možda prvi put nakon dugo vremena, prepoznati sebe u priči.

foto: I. Matković/I. Vukoja