Matino kupalište

Kad upitate Brođane koji su pedesetih i na početku šezdesetih godina prošlog stoljeća bili omladinci koja su im najmilija mjesta zabave u mladosti bila, svi će redom reći: Korzo, kino, plesnjak „Partizan“, „Matino kupalište“…

Legendarni čika Mata Marković (1912.-1989.), markantni, mišićavi, prekaljeni savski vuk, zaposlen još na Repićevom kupalištu prije Drugog svjetskog rata, nastavio je i poslije rata voditi savsko kupalište, sada kao trudbenik gradskog komunalnog poduzeća. Kupalište, to čudo drvene arhitekture od masivnih balvana, greda, dasaka i letava, registrirano je pod imenom „Dubrovnik“, ali svi su ga po čika Mati zvali „Matino kupalište“, jer Mata je na kupalištu bio sve i za sve. Kupalište je plutalo na praznim željeznim buradima uz obalu Save gotovo ispred samog franjevačkog samostana. Tako su pobožni fratri s prozora svojih soba imali pogled na kupalište, kupače i kupačice, kao na dlanu, a koliko ih je to izlagalo kušnjama i napastima i imalo upliva na njihove zavjete čistoće i nevinosti, sam Bog zna!

Razgovarao sam s gospodinom Zlatkom Sumanom, koji je radio na ulazu u Matino kupalište, kupačima naplaćivao ulaznice, ključeve kabina izdavao...

- Počeo sam dolaziti na kupalište sa desetak godina, oko 1953. i svakodnevno sam bio na Savi, osim što sam išao kući ručati, a nekada ni nisam išao. U početku roditelji su mi branili, jer oni nisu znali plivati i bojali su se. U mom je društvu najčešće bio Krunoslav - Baja Barbarić, pa Vili Čaldarević, Bakić - Gambo, Jagodić - Zec... Firma Komunalac je držala kupalište, ali svi smo govorili „Matino kupalište“, jer on je na njemu bio i po ljeti i po zimi. Pomagala mu je supruga Katica, jedna divna žena, kojoj je on bio jako privržen, a i ona njemu. Teta Katica je u sezoni na kupalištu prodavala sendviče, perece, „coctu“, „kraher“, pića koja su se u to vrijeme pila za osvježenje. U Badalićevoj ulici bila je neka sodara preko puta „muške škole“ i od tamo su nabavljali piće. Znam da smo i mi, ako smo se mogli dokopati kojeg dinara, išli u sodaru kupiti taj kraher. A kraher popiti, to je onda bilo nešto, danas nepojmljivo koliko nam je značilo.

Mi smo kao dečki, momci, studenti na „Matinom kupalištu“ proživljavali cijelu svoju mladost. Bila nas je jedna grupa koja je uživala povjerenje čika Mate. Tu smo se stalno motali, pomogli mu kada je što trebalo i nismo plaćali ulaz. Po danu smo se kupali, navečer hofirali. Po noći smo se također išli kupati na Savu. Naravno, koji je imao djevojku i ona se pridružila. Kupalište nije imalo radno vrijeme. Službeno je bilo od 8 do 8, ali mi smo imali tu privilegiju da smo mogli ostajati i poslije. Mata otiđe kući, a nama kaže: „Dečki, vodite računa! Nemojte da vas bude previše i nemojte skakati da nešto ne pokidate! Nemojte praviti nered!“ Mi smo sve obećali, a čim je čika Mata zamakao, kupalište je bilo naše, za sve ono što je on branio! Tko bi nas zaustavio.

Ujutro je on sve pomno pregledavao. Naravno, nikakvih tragova mi nismo ostavljali. Mata je uza se uvijek imao neku kožnu futrolu s ključevima s koje je visio kajišičić s jednom željeznom nitnom na kraju. Od toga se nije odvajao. Ujutro mu prilazite, ni ne nadate se, a on oplete po turu s tim kajiškom, ili po ramenu lupi, da nitna ostavi crveni trag koji još danima peče. „Ovo ti je za ono što ćeš tek u toku dana napraviti“, znao je reći. Isto bi bilo kada smo odlazili kući, dobili smo „predujam“ za sutra. Sve je rješavao tim kajiškom. Tako je pravio reda. Nismo se zbog toga na njega ljutili, on je to napravio kao u šali. Ali i nije bila šala.

Imao je Mata i jedan bambusov štap od oko metar i pol dužine, koji je isto često bio u „prometu“. Mladi su se u igri znali zanijeti, trčali su duž kupališta, naguravali se, vrištali, skakali u bazen, sve okolo špricali, ometali druge kupače... e, te je onda dočekao bambusov štap. Isto se događalo onima koji su se u bazenu igrali „vatanja“, pri čemu su ronili, a otiskivali se o letve sa strane ili o podne daske bazena. Mata je takve igre strogo zabranjivao, jer se bazen oštećivao. Stoga je neposlušne igrače, kada izrone, dočekivao i nenadano bi dobili bambusovim štapom po glavi.

Mata je otvarao sezonu prvog svibnja. Prije toga spustio je drvene bazene u vodu. To smo mu mi pomagali, krpali smo s njim daske, mijenjali letve sa strane velikog i malog bazena, učvršćivali ograde na sunčalištu, ogradu prema Savi, popravljali stepeništa... da netko ne nastrada. Nekada je trebalo i koje bure zamijeniti ako ga je hrđa nagrizla. Iz Komunalca su poslali sav potrebni materijal za popravke. Onda bi on skuhao ogroman lonac fišpaprikaša. Pozvani su gosti uglednici, oni koji su bili cijelo ljeto na kupalištu. Morao im je titrati. Naravno, počastili smo se i mi. Od tada pa do prvog devetog, kupalište je svakodnevno posjećivalo i više tisuća ljudi željnih osvježenja i uživanja na suncu i u čistoj Savi. Nekada je pod težinom kupača stalo kupalište i tonuti, pa smo žurno skakali u Savu da se odtereti.

Mata je lovio klade, panjeve, deblje grane koje je Sava nosila i izvlačio na obalu. U tome smo i mi sudjelovali. Kada se drvo na suncu osušilo, mi smo ga cijepali, pilili, sve izrezali i onda napunili vreće koje smo nosili teti Katici. Oni su imali kuću u Ulici Branka Radičevića (danas Mačekovoj) do kuće Pantyjevih. Čak su kroz njihovo dvorište ulazili u svoje. A kuća im je bila skromna, uvučena od ulice. Za nagradu smo dobili besplatno čamac da se vozimo po Savi. Onda smo se pravili važni pred djevojkama, jer znali smo ih odvesti gdje još nikada nisu bile. I, nismo ih razočarali.

Na kupalištu je prodavano i pivo. Mata bi nas poslao motornim čamcem u Bosanski Brod da kupimo koju gajbu, jer bilo je jeftinije. Imao je jedno drveno bure, pa bismo u amperima s njegovoga bunara donijeli hladnu vodu i napunili ga. Odnekud je on i led nabavio i pivo se lijepo hladilo. Kartaroši su bili najbolji konzumenti. Pamtim i kako je teta Katica u dunstflaši od pet litara na suncu kiselila ribe bjelice. Stavljala je red ribe, posolila, pa red luka i mrkve, posolila, pa opet ribe i tako do vrha flaše. Ta slana riba, reklo se „rusle“, kartarošima je uz pivo bila prava delikatesa.

Ja sam dvije godine, 1962. i 1963., preko studentskog servisa i radio na kupalištu, na ulazu naplaćivao ulaznice. Drugih obaveza nisam imao. Dnevni utržak sutradan sam odnosio u Komunalac, koji je tada imao upravu na obali Save, odmah kada se s Korza krene. Bila je jedna dvorišna zgrada s kancelarijama, a u istom dvorištu su skladištili rasklopive drvene klupe s pijace koja je srijedom i subotom bila na Korzu.

Kupalište kao da sada gledam. Kada ste s obale, preko debele i široke daske ušli, desno sam ja iz jedne kabine naplaćivao ulaz, sljedeća je bila Matina i na nju se nastavljao niz kabina uz veliki i mali bazen sve do „špica“ – sunčališta na zapadnom dijelu. Posljednja kabina u tom nizu bila je duplo veća i zvali smo ju „studentska“. A njima je bila i namijenjena. Kabina broj sedam bila je za dečke, a devetka za djevojke. Neki ugledni građani imali su cijele kupališne sezone u zakupu svoju kabinu - gospodin Koprivčević, stolar Hofman, doktor Stefanović… Kabina se mogla i samo za jedan dan unajmiti. Širinom „špica“ bio je još jedna manji niz kabina. Mislim da su ukupno bile 43 kabine. U istu je išlo više korisnika. Ključevi kabina imali su na špagi vezan pluto da ne potonu ako padnu u vodu. Lijevo od ulaza bile su Matine prostorije i tu je teta Katica prodavala. Tu, unutra, bila je i jedna kabina sa spuštenim dnom, kao malim zatvorenim bazenom. Koristili su ju specijalni kupači, koji se nisu htjeli izlagati pogledima. Okupali bi se, ručnikom osušili i zadovoljno obukli, sve u zatvorenoj kabini. Onda su bile dvije velike kolektivne dječje svlačionice, muška i ženska. Nad ovim svlačionicama i Matinim dijelom bio je ravni krov – sunčalište, na koje se penjalo stepenicama s prihvatima. Okolo je bila ograda. Sunčalište je uvijek bilo do zadnjeg centimetra popunjeno.

Veliki bazen imao je veću dubinu u nizvodnom dijelu, a uzvodno je bio plići. Dubina se postupno povećavala. Kroz rešetke bazena savska je voda bez zastoja neprestano protjecala.

Odvažni su se penjali na visoku trambulinu i s nje skakali u otvorenu Savu. Za skokove bila je i elastična, odskočna daska, koja je skakača odbacila u zrak, a on se morao okrenuti i elegantno pasti i zaroniti u vodu. Iskusni skakači skočili bi salto naprijed i salto nazad, ali „šrauba“ skočiti i u letu se oko svoje osi okrenuti, takvih je malo bilo...

Čika Mata se bavio i ribolovom i imao je sav potrebni pribor, štapove, vrške, mreže... Nisam siguran da je to sve bilo legalno, jer on jer Savu smatrao svojom. Tu smo mu također pomagali, skupljali gliste, mrmke, letice... a onda je čamac cijeli dan bio naš. Slušao je radio i bilježio vodostaj, ne samo u Brodu, već i u mjestima nizvodno i uzvodno, te kako je voda rasla i opadala, on je znao na kojem vodostaju riba najbolje grize. Tri puta na dan bilježio je temperaturu zraka i vode, pa su se kupači po tome ravnali.

No, uskoro dolazi i kraj Matinog kupališta. Od 1960. godine počinje se uređivati i forsirati Poloj. Sava je u gradu sve zagađenija, u kupalište se više ne ulaže i ono postupno sve jače propada, trune i raspada se. Mata sam spašava i održava koliko se još može, ali to je bio uzaludan napor. Do sedamdesete, od kupališta ostaje samo jedna manja splav s dvije kabine na kojoj je svakodnevno prebivao usamljeni savski vuk čika Mata, vjeran Savi sve do svoje smrti 1989. godine.