Od ´Dubrovnika´ do Poloja

Krenimo sada nizvodno Savom, računajući od gradskog kupališta zvučnog imena „Dubrovnik“. Doduše, njega su svi „Matino kupalište“ zvali, a službenog imena „Dubrovnik“ čak se nitko niti ne sjeća. Mata je bio dugogodišnji kupališni pazitelj, čuvar reda i učitelj plivanja.

Najbliže kupalištu, na Malom Vijušu, ispred bivšeg marvinskog sajmišta (otvoreno 1907. godine, pa na tome mjestu bilo do iza Drugog svjetskog rata, kada je preseljeno na prostor izgorjele „vatrenke“ u Štamparevoj) kupalo se kod rampe (danas prije „Brođanke“). Bio je tu kao mali zaton i do vode se postupno dolazilo, stoga i naziv rampa. Savsko dno bilo je fino šljunkovito. Zaton je napravljen kako bi se stoka dotjerana na prodaju mogla u Savi okupati i oprati. Seljaci bi se i kolima dovezli do vode, pa prali kola, prali i pojili žedne konje. Kada sajmište više nije bilo na Vijušu, ova mala plaža vrvjela je kupačima, posebno onima s malom djecom kojoj sitni šljunak na sprudu nije mogao ozlijediti nježne nožice.

Dalje nizvodno korito Save je bilo učvršćeno i osigurano gromadama nabacanog lomljenog kamenja, a također ispred granika i još malo iza njega. Tu je bilo nespretno silaziti u vodu, trebalo je oprezno stajati na oštro kamenje da se noge ne posijeku, ali neki su baš izabrali to mjesto za kupanje i govorili da se kupaju na kamenu, jer smetala im je prevelika gužva i bučnost na Matinom kupalištu, ili nisu imali novaca da svaki dan plate ulaz, a Poloj im je bio predaleko.

Najizazovniji je ipak bio granik, poput kule visok šest metara, zidan ciglom, s platformom na na vrhu gdje je nekada bila rotirajuća parna dizalica za istovar balvana koji su šlepovima dovezeni Savom ili su doplovili povezani u splavi.

Odvažne je granik mamio da s njega skoče u rijeku. To nije bilo bezazleno, trebalo se zaletjeti i što dalje od granika strmoglaviti u Savu gdje je voda veće dubine. Međuzim, nisu svi koji su se kupali podno granika i skakali s njega. Uvijek je bilo više onih koji su dolazili samo da se dive skakačima, a dobri skakači onda su bili ponosni, jer bili su junaci u svojoj sredini.

U knjizi „Iz mladih dana“, profesor Josip Berka opisuje svoj skok s granika, koji ga nije proslavo. To je bilo još dvadesetih godina prošlog stoljeća: No, u mojoj ugrijanoj glavi i u srcu javila se neka luda želja da prkosim svima. Mladenački ponos, samosvijest i težnja da se pokažem pred drugima – kako to obično biva kod mladih – sve je to prostrujilo kroz moju glavu i potisnulo u stranu svaki strah, oprez i razbor... I dok su mi oni odozdo još uvijek vikali nastojeći me odvratiti od opasnog nauma, ja gore nagonski raširih ruke, pružih ih naprijed i otisnuh se nogama... Moje tijelo poleti najprije u luku, a zatim strmoglavce..., ali – u letu se najednom, još uvijek u zraku, naglo trgne, ispruži i u horizontalnom položaju pljusne u vodu. Zaronivši malo u vodu, pokazah se opet na površini, no nisam plivao dalje, nego se odmah okrenuh i zaplivah k obali... Strašno sam se osjećao... Zbog silnog udarca ploštimice u trbuh, taj ga je podvig stajao boli i pet-šest dana ležanja u krevetu, ali mogao ga je stajati i glave! On je, kako piše, padajući dolje opazio u vodi veliki kamen i stoga je naglo podigao gornji dio tijela uvis, ali je zato snažno trbuhom pljusnuo po vodi.

A gospodin Zlatko Suman - Cota, danas svakodnevni kupač na „Bajicinoj splavi“ koja pluta prije granika, upamtio je kao dobrog skakača Jozu Juharta iz Karadžićeve, a to je bilo pedesetih godina prošlog stoljeća. Pokušao je i njegov brat Markica Suman s granika skočiti, ali se uplašio visine pa odustao i osramotio se. Juhart je skakao čak s kućice dizalice, pa mu i to nije bilo dosta, već je okrenuo željezni kran prema Savi, popeo se na njega i skočio, a to je onda sigurno bila visina, možda i deset metara od površine vode. Za ovaj skok zaista je trebala izuzetna hrabrost. Dečki su znali elegantrno skočiti, raširenih ruku, ispruženih i skupljenih nogu, strmoglavo su letjeli, pa udarili samo prsima o vodu, tek malo zaronili i odmah izronili. Tako nije postojala bojaznan da će potonuti do dna rijeke i možda se na nešto ozlijediti. No, uvijek je bilo onih koji su skočili paufleka i fest tresnuli trbuhom po vodi, a skok lastu nikada nisu naučili.

Tamo gdje danas cesta iz Vrazove ulice oko nogometnog stadiona i pored sportske dvorane „Vijuš“ dolazi na Savu, mjesto se isprva zvalo stara skela. Bio je kao zaton, poput onoga kod rampe na Malom Vijušu, samo veći, s blagom kosinom kojom se prilazilo do vode. Nekada je ovdje pristajala turska kompa, skela, koja je vozila putnike i robu preko Save, iz jednog carstva u drugo, ali izgradnjom mosta preko Ade (1880.) više nije brodila. Plitki zaton služio je potom za pristajanje dereglija, istovar pijeska i šljunka, pristajanje flosova - splavi koje su drvenu građu dovozile iz Slovenije. Dakako, bio je pogodan i za kupanje. Više se nije rabio naziv stara skela, već veliki liman, jer se savska voda tu vraća uzvodno. Od današnje prve splavi u Splavarskoj ulici voda se ponaša kao u nekom velikom viru. No, utvrđivanjem obale izgubio se zaton, nabacano je veliko kamenje i taj dio rijeke postao je potpuno nepodesan za kupanje.

Idući dalje nizvodno, obrasla obala i grmlje bili su ponekad i skrovita utočišta nudista. Stariji se dobro sjećaju Mađarice Juliške, šankerice za koju kažu da je bila prva brodska nudistica, koja je u predratnom i poslijeratnom Brodu izazivala javnu sablazan ne samo što se kupala gola, kao od majke rođena, već i što je pušila, hodala u hlačama i muških „mušterija“ imala na pretek. Brodska golobrada balavurdija odlazila je iz granika potajno gledati Julišku i naslađivati se njenim bujnim preplanulim putenim oblinama. A poslije su se, dakako, pretjerano hvalili i ponosili svojim nestašlukom.

Tu negdje je već i Bandar (oko pete-šeste splavi u Ulici splavara) nazvan vjerojatno stoga što je baš na tom dijelu Save najaviše grizla riba bandar. Kazivači su ga različito locirali, ali uglavnom svi se slažu da je Bandar prije žute zemlje. Bandar voda nije podlokavala i na njemu zemlja se nije rušila. Obala je strma, Sava duboka i idealno mjesto za skakanje (danas sportski ronioci kažu da je tu dubina Save 12 metara i to blizu obale).

Nakon Bandara je žuta zemlja (oko Firecove splavi, rekli bi „stanovnici“ Splavarske ulice), nekada jako popularno odredište za kupanje i za ribiče, jer u toj žutoj ilovači ribiči su nalazili mnoštvo letica, mamaca za ribu. Obala je na tom dijelu rijeke strma i obrušavala se. Kada je na najoštećenijem dijelu korito rijeke sanirano snopovima pruća na koje je nabacano teško kamenje, za taj dio obale rabio se naziv fašine. Samo, ribarima onda više nije bilo pogodno za bacanje struka, što su ranije upravo na žutoj zemlji činili, jer su im udice sada zapinjale za snopove pruća, fašine. Naime, struk se i bacao više s kraja, a ne sredinom Save, budući da se i riba više zadržavala prema obali.

Krene li se dalje nizvodno ugaženom stazom uz samu obalu, kroz gusto šipražje, još je bilo mjesta za kupanje do kojih se silazilo strmim stazicama, ili u zemlju usječenim stepenicama. Računajući danas od Sočkine (Sočkovićeve) splavi pa prema Poloju je Makarevac. Otuda do Poloja proteže se pličina, sprud kojim se može gaziti preko pola rijeke. Splavari su jedne godine tu i pečenku pekli sjedeći na stolicama usred Save! U vrijeme Vojne krajine na Makarevcu je bila istoimena stražarnica, čardak, jer na tome mjestu su Turci mogli lako prijeći i stoga trebalo je uvijek biti na oprezu.

Tako daleko, do Makarevca, odlazili su na kupanje samo oni koji su baš tražili skrovite kutke za intimnija druženja, da se daleko od znatiželjnih pogleda i neometani prepuste slatkim užicima. A svježe uvaljana trava, koja je na jakom suncu onda brzo požutjela, ostajala je kao znak tih bliskih susreta. Jesu li djevojke na Makarevac odvedene i tamo zavedene znale da se to mjesto baš tako zove? Pa, nije im bilo niti važno!

Makarevac je bila i kupališna destinacija jednog gimnazijskog profesora, poznatog zavodnika, koji je očito osim klasičnim vladao i nekim drugim jezicima. Društvo su mu pravile posrnule brodske gospođe čiji muževi o tome ili nisu ništa znali, ili su se pravili da ne znaju. A jednom je to čak i imponiralo.

Sva dosad nabrojana mjesta kupanja predstavljala su i opasnost za neiskusne plivače, a još više za neplivače i djecu koja su se kupala bez nadzora odraslih, pa „Brodske novine“ 1919. godine pišu: Kupanje na zabranjenim mjestima. Prošlog tjedna, kupalo se je nekoliko 5–10 godišnji dječaka pokraj savske splavi kod Jelačićevog trga. Na tom je mjestu Sava duboka, a mališi neznaju plivati. Dužnost je bila redarstva pripaziti da se nekupaju u otvorenoj Savi, a napose na opasnim i zabranjenim mjestima, jer zlo i nesreća u čas može se dogoditi, a onda je kasno upozoravati na opasnost.

Međutim, zabrane i ophodi redarstvenika malo su vrijedili. Tek je sve jače zagađena Sava odbila kupače od svojih obala. Uređeni pješčani Poloj (od 1960.) postao je onda mamac Brođanima, kao i voda koja je na Poloju radi riječnih struja donekle bila čistija.

Danas je nestalo svako kupanje na savskoj obali ispred grada, tek par zaljubljenika u Savu dolazi na Bajicinu splav, a veslači se okupaju samo malo nizvodnije na svojoj splavi. Ali, zato je Splavarska ulica oživjela savske obale sve do Poloja. No, ima li u Splavarskoj ulici danas i nudista? Pa, da ih i ima - nikoga to ne bi sablažnjavalo. Ima li zavedenih djevojka u splavarskim kućicama? Pa, da i ih i ima - zar bi o tome netko vodio računa! Ima li posrnulih gospođa……