Bukne vatra u tkalačkoj školi

Svim je ćilimom što ih narod pravi, namjena ta, da služe kao pokrivalo za postelju i drugo pokućstvo, kao ogrtač za ženske ili opet kao ćilimac za crkvu, za „potpetalo“, dočim upotreba ćilima za pod, da se po njemu hodi, nije u našem narodu nigdje u običaju. Ako se dakle hoće naš narodni ćilim da učini korisnim i za inteligenciju u gradovih, tad je potrebno, da se u narod uvede smyrnanska tehnika uzlanja, jer će onda takvi ćilimi naći prodje i u otmjenijih gradjanskih kućah – piše u Katalogu gospodarsko-šumarske izložbe održane u Zagrebu 1891. godine.

Upravo to je bilo nastojanje sveučilišnog profesora dr. Ise Kršnjavoga - hrvatsko tradicionalno ćilimarstvo, njegov kolorit i ornamentiku, uvesti u školu, pa primjenom savršenijih tehnika tkanja (uzlanjem) izrađivati ćilime koji će biti traženi i na tržištu i „da inteligencija po njima hodi“. Ukazivao je Slavoncima na potrebu čuvanja i zaštite njihove kulturne baštine, a to će moći jedino ostvariti sviješću o vlastitom individualitetu. Proputovao je Slavonijom (Osijek - Vuka - Đakovo - Budrovci - Ivankovo - Cerna - Gradište - Vinkovci - Privlaka - Otok - Komletinci - Tovarnik - Lovas - Bapska - Šid - Ilok - Šarengrad...), bilježio narodne običaje, pojave i postupke narodnog života i taj put opisao u knjižici „Listovi iz Slavonije“, koju je u vlastitoj nakladi izdao u Zagrebu 1882. godine. Njegovo putovanje je imalo svrhu ne samo da se upozna sa seljačkim rukotvorstvom, načinima bojanja vune, tehnikama tkanja, ornamentikom, terminologijom, već i da izabere izloške povodom velike izložbe seljačkog umjetnog tkanja i veziva.

A, tkalačka škola je nastojanjem dr. Ise Kršnjavoga potom i osnovana i to baš u Brodu na Savi, te otvorena 24. studenoga 1884. godine. Školu su pohađale brodske djevojke, ali bilo ih je i iz drugih mjesta, te je uz školu bio internat za deset učenica. Tkalačka škola se nalazila u Srpskom sokaku (danas Andrije Štampara ulici) na mjestu gdje je sada bolnica. Gradska je općina brinula za školske prostorije (iznajmljene su u kući užara Böhma), stan i osvjetljenje, ogrjev i čišćenje, a hrvatska je vlada plaćala učitelja i snosila troškove potrebne u nastavi. Prvi učitelj na ovoj školi bio je Teodor Skulthety. Naslijedile su ga učiteljice, Sofija Böhm, Jozefina Röthl i Terezija Neuhäusler.

Škola je jako dobro počela s radom i razvojem, ali 14. srpnja 1887. bukne vatra u sgradi gdje je ta škola bila smještena, te izgori malo ne sav inventar! S ovom nesrećom brodska tkalačka škola je prestala s radom. O požaru, koji je bio najveći te godine u Brodu, zabilježeno je u Spomenici dobrovoljnog vatrogasnog društva. U gašenju požara sudjelovali su svi članovi, a pomagali su i mnogi građani. Vatra se pojavila noću, ali kako je oskudica u vodi bila velika, požar se, i pored svih napora vatrogasaca i brojnih građana, nije mogao ugasiti i zgrada je izgorjela do temelja. Vođa penjača Emanuel Vilček naročito se istakao. On je iz goruće zgrade spasio jednu djevojku, iznijevši ju junački na rukama. Pri tome je ozlijeđen, pa se kasnije i sam morao liječiti, tj. tražiti pomoć svojoj sakatoj ruci u Beču na društveni trošak. Svakako da je širenju požara pomoglo i to što su prostorije škole bile pune vune, lana, pamuka, sirovina potrebnih za izradu ćilima.

Zemljište na kojem je stajala izgorjela tkalačka škola, grad je kupio od užara Böhma troškom od 80.000 forinti i sagradio bolnicu, blagoslovljenu 4. listopada 1898. godine po Antunu Leskovcu, konzistorijalcu i upravitelju brodske župe.

No, Tkalačka je škola nakon ove nesreće premještena iz Broda u Zagreb, gdje je s istom namjerom nastavila rad školske 1887./88. godine nakon što je izgorjeli inventar škole nadobavom iz zem. sredstava dopunjen. 

U već spomenutom Katalogu gospodarsko-šumarske izložbe 1891. dalje piše: Tkalačka škola u Zagrebu ima svrhu, da našu domaću industriju u dvojakom pravcu oplemeni, uzdrži i usavrši. Prije svega imade ta škola industriju ćilima oplemeniti u tehničkom pogledu tim, što kultivira razne naprednije tehnike tkanja, imenito tehnike uzlanja.

Tkalačka škola u Zagrebu bavi se tom tehnikom, te ju je već dotjerala do dosta visoka stepena savršenstva, a radi se sveudilj o tom, kako bi se još više proširila i usavršila.

Iz tkalačke škole pozvana je jedna učiteljica kao putujuća učiteljica tkanja u Sriem baš u tu svrhu, da tehniku uzlanja u narod unese. Ta je učiteljica djelovala jednu zimu u Marincih, onda u Surčinu, te će sada po svoj prilici poći u Kupinovo, dakle sve u mjesta, u kojih se seljakinje jošte u velike bave izradjivanjem ćilima.

Pri izradjivanju ćilima u tkalačkoj školi smyrnanskom tehnikom uzima se u obzir na to, da se što više narodni motivi upotrebe, tako, te su ćilimi te škole specijalitet glede uzoraka, pošto ni jedna tvornica (bar za sada) ne uzima obzira na narodne hrvatske motive.

O ozbiljnosti toga projekta govori činjenica da je Zemaljska vlada upravu Tkalačke škole povjerila Društvu za umjetnost i umjetni obrt, dajući za njen rad godišnju subvenciju od 1200 forinti. Za ravnatelja škole imenovan je predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu dr. Izidor Kršnjavi, a njega je naslijedio gradjevni savjetnik Herman Bolle. Godine 1888. Tkalačku je školu u Zagrebu polazilo šesnaest učenica, godine 1889. dvanaest, a 1890. godine također dvanaest učenica. Sve one bile su iz Zagreba.

Od svršenih učenica zagrebačke Tkalačke škole, dvije su nastavile rad samostalno, jedna u Laščini, a duga u Samoboru. Jedna učenica je namještena na putujućoj tkalačkoj školi koju je osnovala petrovaradinska imovna općina. Kroz tri godine rada u Tkalačkoj školi proizvedeno je ćilima u vrijednosti 6.100 forinti, a prodano za 5.000 forinti. Dobra tkalja mogla je mjesečno zaraditi 25 forinti.

Svrha škole bila je da tkalje steknu trajnu zaradu od koje će moći živjeti, te da se iz kućnog obrta razvije fabrikacija – industrija ćilima, čitamo dalje u Katalogu:

Ćilimi tvorili su se i tvore se u narodu samo kao produkt kućnog mara za dokolicu, kad seljakinje nijesu zaokupljene poljskimi poslovi. Tkalačkom se školom nastoji organizirati kućni obrt tako, da se pojedine učenice izvješte, da im se dadu stanovi, pa da tako nadju trajnu uzgrednu zaslužbu, izradjujući na tih stanovih naručene ćilime. Te su naručbe za sada dobivale samo izučene učenice tkalačke škole, a kada se uvrieži i razvije ta institucija, nadati se je za stalno, da će se i kod nas, kao što to i drugdje biva, kakav poduzetnik latiti toga posla, te bivšim učenicama tkalačke škole davati prilike privredi.

S vremenom se može iz takove kućne industrije razviti podpuna fabrikacija. Svakako je zadaća tkalačke škole, da uviek uzdrži na životu tendenciju za svim tim, te da izvještivanjem djevojaka u risanju i tkanju ćilima stvori radnički materijal, kojim će se moći kasnije fabrikacija poslužiti.

Nastojanjem Kršnjavog, uz Tkalačku školu u Brodu, odnosno kasnije u Zagrebu, osnovane su po cijeloj Hrvatskoj i brojne svojevrsne podružnice Obrtne škole. Tako od 1885. godine rade drvorezbarske škole u Gospiću, Švici, Ogulinu, Križevcima, Staroj Gradiški i Zemunu, a škole za pletenje košara u Gospiću, Osijeku, Vukovaru, Mitrovici, Petrovaradinu i Zemunu, te urarska škola u Ogulinu. Samo, većina ovih škola djelovala je tek kratko vrijeme.

Brodu je nuđena i škola za pletenje košara, čitamo u Zapisnicima brodskog Gradskog zastupstva iz 1889. godine, ali to nije realizirano. Evo kako je formuliran zaključak: Jednoglasno prihvaća se prijedlog odborov da se naredba vis. zem. vlade glede otvaranja košaraške škole prima sa zahvalom nu samo pod uvjetom da gradska obćina nikakovih materijalnih žrtavah nedoprinosi, obzirom na slabo financijsko stanje gradske općine. 

Na spomenutoj Gospodarskoj izložbi u Zagrebu 1891. godine Tkalačka se škola velike istakla - njezinim proizvodima bile su prekrasno dekorisane udobne izložbene prostorije u obrtničkoj školi - te je s punim pravom stekla veliko priznanje originalnošću crteža, finoćom boja i liepom tehnikom izradjenih predmeta. To je bila zasluga učiteljice, gospođice Terezije Neuhäusler. Spominje se da je ona radila i na brodskoj Tkalačkoj školi, gdje se izvještila tkalačkom umijeću. Potom je radila u Bečkereku u Vojvodini, pa bila učiteljica kneginje Thurn i Taxis, imala priliku usavršavati se u Beču posjetivši brojne izložbe i tamošnje zbirke. Terezija je bila udana za poznatog hrvatskog slikara Ivana Tišova – strukovnog učitelja za slikanje i prostoručno crtanje na Obrtnoj školi u Zagrebu, rođenog u selu Viškovci kod Đakova.

Prošlo je punih 130 godina od otvaranja Tkalačke škole u Brodu na Savi. Bio je to pokušaj da se hrvatski narodni motivi primijene na tkalačkim proizvodima i ponude tržištu. Rezultati su bili skromni i kratkog vijeka.

I tako, evo, već prođe 130 godina, a nikako da se pojavi neki novi Izidor Kršnjavi, pa hrvatski narodni motivi ugledaju svjetlost dana jedino na prigodnim muzejskim izložbama i na muzejskim eksponatima. No, bilježim ipak jedan skromni pokušaj.

Tvornica tepiha „Regenaracija“ d.o.o. iz Zaboka u suradnji s domaćim dizajnerima pokrenula je projekt „Autoportreti“ kojim želi spojiti kulturnu i povijesnu baštinu, industrijsku tradiciju, te suvremeni dizajn u stvaranju jedinstvenih proizvoda za opremanje turističkih, poslovnih i rezidencijalnih prostora na tržištu Republike Hrvatske.

Tako je dizajnerica Svjetlana Despot, koristeći motiv „gljive“ s jedne vezene ponjave iz fundusa Muzeja brodskog Posavlja, kreirala suvremeni tepih koji se, uz suglasnost Muzeja, već našao na tržištu. Eto, možda sad te „gljive“ i gospodi, inteligenciji u gradovih pomognu, kako su i šokačkom svitu pomagale u plodnosti, sreći i ljubavi. Kažem možda, jer ni gospoda više nisu što su nekada bila, gospoda danas imaju i sto drugih stvari od pomoći, pa opet kubure kao nikada.