Iz Malog Pariza- u veliki Pariz snova (II)

Dosta podataka o Zvonimiru Podkovcu donosi i Maja Đurinović, što je objavila u „Vijencu“ 2000. godine, pod naslovom: „Don Zvonimir i vjetrenjače“.

Zvonimir-gimnazijalac počeo se baviti športom 1941. godine. Veslao je na Savi za zagrebački klub „Gusar“. Istovremeno je trenirao atletiku, trčanje na sto metara, za HAŠK (Hrvatski akademski športski klub).

Kao dječak počeo je i plesati u tada vrlo popularnom kazalištu „Dječje carstvo“, pri Hrvatskom narodnom kazalištu, gdje su dolazili kasnije mnogi poznati glumci i plesači. To je organizirao etnomuzikolog Božidar Širola, a vodio njegov brat Miroslav, veliki entuzijast. On je angažirao bivšeg plesača i pedagoga Josipa Kavura, koji je djecu uvježbavao. Kako su plesale gotovo same djevojčice, Zvonimir je potom doveo par svojih drugova i time je plesna skupina bila lijepo popunjena. Uživao je u plesu, te je Kavur u Zvonimiru prepoznao talent i pozvao ga 1943. u Umjetničku školu na baletni tečaj koji su držali Ana Roje i Oskar Harmoš. Otišao je, povevši sa sobom još nekoliko mladića iz „Dječjeg carstva“. Balet se Zvonimiru još više dopao, odmah je poželio da i on jednog dana bude veliki svjetski plesač. I tako je rođen daroviti baletan koji će u Hrvatskom narodnom kazalištu plesati punih deset godina. U međuvremenu položio je veliku maturu 1944., a 1950. polazio baletnu školu „Lujo Davičo“ u Beogradu u klasi Milorada Mile Jovanovića.

Sa zagrebačkim baletom plesao je glavne uloge u baletima Ohridska legenda, Francisca da Ramini, Šeherezada, i niz zapaženih solističkih uloga.

Samo jednom Zvonimir Podkovac je nastupao i u rodnom Slavonskom Brodu. U brodskom Državnom arhivu sačuvan je plakat tog nastupa iz 1952. godine. Gradski Savez kulturno-prosvjetnih društava priredio je u dvorani Gradskog kazališta (Hrvatskom domu) Baletno veče prvaka baleta zagrebačkog kazališta. Plesali su: Zlata Lanović, Zlata Stjepan, Zvonimir Podkovac i Zvonimir Tajzl. U osvrtu na nastup „Brodski list“ piše: Izvedba je bila na umjetničkoj visini, tako da je publika s najvećim zanimanjem pratila svaki pokret umjetnika. Oni su obilno nagrađeni cvijećem i pljeskom. Posjet je bio odličan. Prodana su sva sjedeća i još mnogo stajaćih mjesta, ali na žalost nitko u publici nije znao da pred njima pleše rođeni Brođanin.

Željan usavršavanja i plesanja u velikom prestižnom ansamblu, Zvonimir je zatražio vizu za Francusku i 1953. godine s povratnom kartom otputovao Orient Expressom u Pariz, tada veliki svjetski kulturni i plesni centar. Pošao je s mizernom svotom novca, a valjalo se nekako s tim snalaziti i preživjeti. Na audiciji rečeno mu je da je mjesto već obećano jednom baletanu, pa ako on ne dođe, primit će Zvonka, a to je već bilo prije nego što će isteći njegova tromjesečna viza. Na Zvonimirovu veliku radost, dva dana poslije audicije pozvan je i primljen. Tako se njegov san o plesanju kod velike Olge Preobraženske, u čuvenom Studiju Wacker, ostvario. Tri mjeseca je usavršavao klasični balet. U svlačionici, poslije satova plesanja, tužio se drugim plesačima kako ga ona stalno opominje i ispravlja. Oni su ga umirili rekavši mu da bude sretan što ga ispravlja, jer to je znak da ga je zapazila i da ju njegovo plesanje zanima, te mu time samo želi što više pomoći. Sljedećih mjeseci baletno znanje Zvonko proširuje i kod Sergea Perettija.

Potom je na audiciji primljen u baletnu trupu Janine Charrat i odlazi na veliku turneju, trideset dana po Njemačkoj. Dali su dvadeset i pet predstava. Kroz sljedećih dvadeset godina Zvonimir će biti član brojnih svjetski poznatih baletnih trupa i u mnogim plesnim ulogama nastupati širom Europe, ali mu je uvijek, kako sam kaže, ostala najdraža uloga u baletu „Kavkaski zarobljenik“.

S trupom Grand Ballet du Marquis de Cuevas, pleše 1954. godine na sceni „Theatre Sarah Bernhardt“. Od 1960. do 1973. snima oko 120 baletnih emisija za francusku televiziju. Nastupa u „Ballets de Paris de Roland Petit“, u „Theatre d' Art du Ballet“, u „Theatre de Paris“ s velikom zvijezdom Zizi Jeanmaire, u „Casinu“ u Monte Carlu, u kazalištu u Nancyju i Limogesu. U trupi „Ballets Russes“ Irine Grjabine pleše u baletu „Carmen“ na sceni „L' Opera de Paris“, gostuje u Goteborgu i Ženevi….

Tih godina više baletnih umjetnika iz Zagreba okušava sreću u Parizu, gradu snova. Izazvali su veliku pozornost na sceni, tako da su za publiku bili sasvim novi i poseban doživljaj baleta, jer za razliku od većine baletana toga vremena, bljedunjavih, gracilnih i feminiziranih, oni su svi bili vrlo muževni, mišićavi, skladno građeni i markantni, a opet poletni i u najzahtjevnijim rolama.

U Zagreb se Zvonimir nakratko vratio 1958. godine i godinu dana bio solist u zagrebačkom kazalištu „Komedija“. Tada upoznaje i buduću suprugu, mladu balerinu Adu Višić. Ona je rođena 1939. godine na Sušaku, završila je državnu baletnu školu u Zagrebu i postala članica baletnog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta. Zajedno odlaze u Pariz, zajedno nastupaju. Godine 1962. rodila im se kći Anne. Brak Zvonimira i Ade trajao je deset godina, a onda su se razveli. Anne je ostala s ocem, a kada se udala rađa tri kćeri, pa tako dida Zvonimir danas ima tri prekrasne unuke - Alexis, Natachu i Lauru.

Zvonimir je prestao plesati 1973., nakon punih trideset godina rada na sceni, a od toga dvadeset godina u Parizu. Stoga u šali zna reći: „Zar sudbina nije čudna! Ja se rodio u Malom Parizu, a završio u velikom Parizu!“ Onda je upoznao sadašnju suprugu, Nicole, s kojom živi već četrdeset godina (ali su se tek ove godine vjenčali). Zadnjih deset radnih godina, od 1976. do 1986. bio je zaposlen u „Musée National d'Art Moderne“ u „Centre Georges Pompidou“ u Parizu.

Zvonimir ni u mirovini ne miruje, već počinje prevoditi, pisati, sakupljati građu o povijesti baleta. Za njega Maja Đurinović kaže: „Nakon silaska sa scene, balet je Zvonimiru Podkovcu ostao ljubav i hobi. Gospodin Podkovac sakupljač je i prevoditelj baletne literature (sam je objavio dvije biografske knjige: Haydenovu Anu Pavlovu 1961. i Lifarovu Carlottu Grisi 1982.), jedan je od najboljih poznavalaca hrvatskog baleta i – nepomirljivi polemičar, kritičar površna i često netočna iznošenje podataka iz područja povijesti hrvatskog baleta.“ Slao je brojne članke u Zagreb za „Kazališni list“, „Petnaest dana“, „Telegram“, „Globus“, „Vjesnik“...

Poseban interes pokazao je za plesnu karijeru i životni put naše slavne Brođanke, svjetske plesne umjetnice, balerine Mije Čorak Slavenske (Brod na Savi, 1916. – Los Angeles, 2002.). O njoj Zvonimir kaže: Interes za plesnu karijeru i životni put Mije Čorak rastao je sa sakupljenim člancima koji su govorili o povijesti hrvatskog baleta. Shvatio sam što je na sceni, još posve mlada, značila „naša Mia“ – kako su je zvali zagrebački kritičari; „plava eterična ljepota“, piše Benešić. Kritike su hvalospjevi. I naše i poslije europske i američke. Dugo se s Mijom dopisivao, te je kroz pisma ona ipak mogla osjetiti da ju hrvatska domovina nije posve zaboravila. A, kroz ove kontakte Zvonimir je zabilježio mnogo toga što bi inače ostalo nepoznato o baletu i životu, bogatoj umjetničkoj karijeri naše Mije Čorak.

Zvonimir je dolazio u Zagreb dva-tri puta godišnje, a onda odlazio u Sveučilišnu biblioteku i marljivo prelistavao staru štampu i bilježio sve o baletu. „Kopao“ je po arhivu Hrvatskog narodnog kazališta i Zavoda za teatrologiju. U intervjuu Maji Đurinović rekao je: „Sakupio sam i sredio mnogo podataka, dokumenata i fotografija (nekoliko kilograma samo rukopisa!), ima mnogo nepoznatih stvari koje se tiču općenito teatra...“

Iz obiteljskih i zdravstvenih razloga Zvonimir se 2001. godine seli iz Pariza u malo mjesto Calas na jugu Francuske nedaleko grada Aix en Provance. Tu živi sa suprugom Nicole, a i kćer Anne ga često obilazi. Zadnjih godina malo pobolijeva, no uz pomoć štapa još je na svojim nekada tako okretnim i hitrim nogama s kojima je ostvario veliku baletnu karijeru na brojnim europskim pozornicama.

Zajedno s Majom Đurinović, Zvonimir Podkovac autor je monografije – Mia Čorak Slavenska, koja je tiskana 2004. godine u izdanju Naklade MD i Matice hrvatske u Brodu.

A svoju ogromnu arhivsku građu o baletu, posebno hrvatskom (plakati, programi baletnih predstava, novinski članci, rukopisi, fotografije, dugogodišnju prepisku sa Savenskom i kopiju njenih memoara, te korespondenciju s još nizom osoba, a što je sve u vezi baleta), posredstvom gospodina Stribora Uzelca-Schwendemanna, darovao je uz uvjet čuvanja brodskom Državnom arhivu. Prošle godine Arhiv je priredio izložbu „Zvonimir Podkovac baletni umjetnik, istraživač i publicist“, autora Ivana Medveda, kako bi brodsku i hrvatsku javnost upoznao s ovom vrijednom ostavštinom.

Zvonimir Podkovac donator je i Instituta za teatrologiju u Zagrebu, kojemu je poklonio 330 knjiga na pet jezika, a sve sadržaja o baletu i baletnim umjetnicima.

Interesiralo me je, a što je sa stolčićem za kravu dojit, spomenutom na početku priče. Ideju o „rustikalnoj sobi“ koju je tako žarko želio, Zvonimir u Parizu nije realizirao, upravo radi užurbanosti, dinamičnosti njegovog prebogatog umjetničkog života u baletnim papučicama na vrhovima prstiju, no u Calasu ima u sobi tri grede, stare fenjere, na zidu španjolske kastanjete, tamburicu iz Hrvatske, desetak frula i dvojnica i zidove sobe pune fotografija i plakata s nastupa u brojnim, nezaboravnim baletnim predstavama. A i stolčić je danas tu, na jugu Francuske! Još je uz gospodina Zvonimira Podkovca i podsjeća ga na dragu sestričnu Agnezu Andrić-Filačkovu i njenu obitelj koju je prije pedeset i pet godina posjetio u malom diljskom selcu Kindrovu.

Sada za Brod, za Državni arhiv, sprema još jednu vrijednu pošiljku, kutiju punu dokumenata, bilješki, fotografija, plakata... naravno, o baletu i svojim plesnim nastupima. Tako će hrvatsku kulturnu povijest, posebno povijest plesne kulture, još više obogatiti, a istraživačima pružiti pravo zadovoljstvo rada.

Gospođi Nedi Andrić nedavno se povjerio: - Znaš Nedo, kako se sada manje krećem, ne mogu šetati, neprestano sam u mislima u Brodu, s prijateljima, rodbinom. Ja stalno mislim na sve ono što sam proživio u ranom djetinjstvu. Ne mogu se boriti protiv tih svojih misli.

Sve manje mogu čitati, pa slušam glazbu iz baleta u kojima sam nastupao. Soba je sva u plakatima, gdje sam plesao. A čim glazba zasvira, ja opet vidim slike s tih rasvijetljenih, blještavih pozornica, čujem pljesak i ushit publike... Ne mogu se osloboditi tih misli. S jedne strane to me jako veseli, kao da sve opet proživljavam, ali me i rastužuje, jer toga više nema.

No, svi mi koji volimo Brod možemo gospodinu Zvonimiru poručiti da se ponosimo njime i njegovom uspješnom baletnom karijerom, kojom si je, uz istraživački rad i donacije rodnom gradu, osigurao neprolazno mjesto među poznatim i zaslužnim Brođanima - a to je veliki razlog da se bude veseo, a ne tužan.