Đuka mi je objašnjavao: – U velikoj obitelji Mihajla Nuskerna (1851.-1916.) i Marije Stoka bilo je šestero djece: Agneza, Marija, Mijo-Mišo, Kata, Joza i Emilija. U drugom braku, sa Marijom Milić, Mihajlu je rođena samo Matilda (1899.-1992.). Ona je majka Zvonka Podkovca. A moja mama, Agneza Nuskern, kći je Mije-Miše i Anke iz obitelji Jagar. Tako su Zvonko i Agneza bratići. Meni Zvonko dođe ujak, kao mamin bratić, – a ja sam pokušavao te rodbinske odnose shvatiti.
Agneza Nuskern udala se za Ivu Andrića – Filačka, čuvenog glazbenika violinistu-egedaša iz malog selca Kindrova s nekih 30-ak kuća na obroncima Dilja. Agneza nije marila što je, tako reći iz grada, iz Bečica u Brodskom Varošu, otišla u zabit i teški seljački život. Eto što ti je ljubav i kada garavo egedaševo oko namigne!
- Sjećam se, moj tata je redovito čitao novine - nastavio je Đuka Andrić- Filačak. - Poštar je dva puta nedjeljno dolazio u Kindrovo i donosio novine i jednog dana mama nam je rekla "Nemojte, djeco, skloniti tu stranicu", jer je u "Vjesniku" u rubrici "Kultura" bio jedan članak o nekoj baletnoj predstavi, premijeri. "Piše o mom Zvonku!", opomenula nas je mama. Bila je i fotografija. Ona je taj list novina čuvala kao neku malu uspomenu.
I onda, jednoga dana 1959. godine, dolazi iz Pariza u Kindrovo „mamin Zvonko“, plesač baleta na svjetskim pozornicama, da posjeti svoju sestričnu Agnezu. Došao je prvo majci Matildi u Zagreb, pa u Brodski Varoš kod rodbine, obitelji Nuskern (sestrične Stefanije Nuskern-Vrzić) i Jagar (bratića Tomice i Pere). Zvonimir dolazi u crvenom autu marke Volkswagen. Tada, početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća, još ni puta od Grabarja do Kindrova nije bilo, već samo poljski makadam kojim se ljeti, za suhog, do sela moglo doći. Išli su samo konji i kola, po prašini i glibama, a u jesen i zimsko vrijeme teško gazili blato do slabina. Bila je to upravo avantura, danas bi rekli safari. Putom, izlokanim vagašima stvrdnutog blata punim prašine, koji je vijugao dolinom kraj gustim šumama obraslih bregova, dolazilo se do sela iza devet brda i dolina. Zvonimir je iskoristio ljetni period, sedmi-osmi mjesec i uspio doći. Auto je izazvao pravu senzaciju. Skupilo se staro i mlado, malo i veliko, da auto vide, vjerojatno prvi koji je ikada do sela Kindrova došao i da vide tog mladog gospodina „iz bilog svita“ i njegovu curu.
- Oni su moguće i noćili kod nas, ja se više ne mogu točno sjetiti - nastavio mi je priču Đuka - S njim je bila njegova prijateljica, također balerina, i majka Matilda. Kod nas su u gostima bili tada i mamina sestra Lala i šogor Ivica Šprajc s unukom Dubravkom-Dudom. Tako se to pretvorilo u pravi obiteljski skup. Sjedili smo za stolom i častili se. Kad ti dođu gosti, znaš da se napravi i iznese najbolje što se ima. A Zvonko je s neskrivenim ushićenjem i znatiželjom zagledao po sobi, u naš zemljani pod i strop s gredama i daskama, a one su od vremena i starosti dobile kao patinu, kao da su bajcane i uglancane. Gleda on, gleda i kaže: „Agneza moja, da ti znaš kako se to kad nas u Parizu cijeni! Znaš, ja sada opremam kuću i imam želju da u jednoj prostoriji imam baš ovakve grede i sve namjestim sa starim namještajem.“ Divio se našim krevetima, visoko naređenim, kako se to u svečanim prilikama radilo. Majka je na njih stavila šarene, vunene ulagane ponjave „na srceta“, tkane na stanu i velike bijele šlingane jastuke, koji su pod šlingom imali podmetnuto crveno platno, pa su se mustre dobro isticale. Na zidu, na vješalici, bio je obješen lijepi „ulagani peškir“. Tučana peć se sjajila od srebrne farbe. Onda je vidio neku klupu preklapaču, kojoj se rezbareni naslon na zglobovima okretao na jednu i drugu stranu. Danju se na njoj sjedilo, a noću je stavljana uz krevet, pa se tako krevet mogao proširiti i dvoje je komotno u postelji spavalo. Pitao je da li je ta klupa nama važna, ako nije, on bi ju rado ponio sebi. „Ma nosi Zvonko!“ mama će. Dala bi mu i boljih stvari da ima, znaš kako je to.
Kada se s jelom završilo, izašli smo na dvorište. Bilo je veliko, travnato. Na jednoj strani je bila štala za konje, na drugoj za krave, pa svinjac, a iza bila je bašča, šljivik, pa voćnjak. Sve je on to htio vidjeti, svuda je usput zavirio. U kravskoj štali nalazio se torić - ograđeni prostor za tele - i na toj ogradi bio je obješen tronožac - stolčić udubljenog sjedala, s tri noge, sav od upotrebe izlizan, istrošen, pocrnio i uglačan. Majka je na njemu sjedila dok je svaku večer kravu dojila. Opet se Zvonko zagledao i u taj stolčić. Upitao je majku: „Možeš ti, Agnezo, bez toga? Ja bi to tako rado imao, baš bi bilo za tu moju sobu!“ A mi se sve stiduljimo. Kako je kod nas seosko imanje, imamo krave, konje, svinje, kokoši, sve je staro, mi se tih predmeta pomalo stidimo, a njemu su dragocjenost. „Joj, Zvonko, pa kako ti ne bi dala! A, ja ću iz kuće drugi uzet!“, odgovorila mu je majka. I dala mu i stolčić. Samo, na Zvonkovu žalost, klupa koju je tako silno želio nikako nije mogla ni rastavljena u auto stati i ostala je u Kindrovu.
Kada se u Kindrovu pročulo što je Zvonko od Filačkovi u Pariz odvezao, nisu se mogli načuditi. Neki su to i ovako komentirali: „Jee, šta će njekom stolčić za dojit, a nema krave ni teleta!“
To mi je, eto, ostalo u sjećanju. Mama je s njim održavala vezu. Dva-tri pisma godišnje su dolazila. Ali mislim da je on još jednom pohodio Kindrovo. Više to moj brat zna.
Đuka i supruga Neda Andrić-Novinc, održavaju vezu s ujakom Zvonkom koji danas živi u mjestu Calas na jugu Francuske. Najviše s njim elektronskom poštom komunicira gospođa Neda, pa sam ju zamolio da ga ispita o njegovom privatnom životu, prvenstveno o brodskom djetinjstvu. Evo što je zabilježila.
Zvonimir Josip Podkovac rođen je u radničkoj obitelji 2. ožujka 1926. godine u Brodu na Savi. Otac Izidor bio je iz Morovića u Srijemu. Dolazio je u posjet sestri Paulini koja je bila udana u Brod za Martina Milića, našao ljubav i u Brodu ostao. Izidor je bio model-stolar u Ložionici Jugoslavenskih državnih željeznica, kraj rampe u Malom Parizu, a majka Matilda, djevojački Nuskern, bila je domaćica iz Brodskog Varoša, iz Bečica. Vjenčali su se 1919. godine. Otac je sam sagradio skromnu kućicu u Malom Parizu, u Cviićevoj ulici na broju 16, baš u vrijeme dok je majka nosila Zvonimira, kao treće dijete, nakon brata Ive (1920.) i sestre Vilhelmine – Nade (1921.). Matilda je Isidoru pomagala kod gradnje, stoga Zvonimir u šali kaže da je i on pomagao, jer bio je u majčinom trbuhu. Kuća je imala dvije manje sobe, između kojih je bila kuhinja, a iz nje se išlo na tavan. U dvorištu je bio svinjac u kojem su svake godine uzgajali jednu svinju za smok.
Ulica Jovana Cviića do 1933. godine nosila je naziv Tvornička i nastala je na zemljištu Dittricha, koje je parcelirano u podjednake placeve i tako prodavano radništvu. Paralelno s Tvorničkom bila je Ulica baruna Metela Ožegovića, nastala na isti način. Obje ulice izgrađene su pravcem sjever-jug. Zvonimir je nacrtao svoju rodnu ulicu i njeno okruženje, nabrojao po kućnim brojevima obitelji koje su im bile susjedi i poslao gospođi Nedi Andrić. Pokraj kuće obitelji Podkovac, na broju 18 živjela je obitelj Matiša, pa na broju 20 obitelj Grubišić, a na broju 14 obitelj Fischer i Đerki i na broju 12 obitelj Mahlmann. Između kućnih brojeva 12 i 14 postojao je prolaz do Ožegovićeve ulice. Južno, Cviićeva ulica se spajala s Olujevićevom (danas Ulica dr. Mile Budaka), kojoj se nasuprot, uz brojne željezničke kolosijeke, nalazila Ložionica. Kroz Cviićevu ulicu protjecao je neki potočić, zapravo kanal, a na njenoj suprotnoj strani nije bilo kuća, već polje gdje se je Zvonimir igrao i hvatao leptire. Sjeverno od polja bila je manja tvornica „Jugo-Metal“ iz koncerna Tvornice vagona, koja je proizvodila okove za vrata i prozore te razne alate za potrebe Tvornice vagona. U „Jugo-Metalu“ je radio Zvonkov bratić Nikola Marković. Imao je sina Ivu i kćeri Zdenku i Nadu, udanu Čeović, profesoricu zemljopisa na brodskoj Gimnaziji. Godine 1941. Cviićeva ulica mijenja naziv u Ulica Ivana Velikanovića. U bombardiranjima za Drugog svjetskog rata sve kuće u Velikanovićevoj i Ožegovićevoj su sravnjene sa zemljom i danas te dvije ulice više ne postoje. Na njihovom mjestu su tvornički krug i pogoni industrije „Đuro Đaković“, odmah iza Tehničke i Industrijske škole.
Zvonimir je pohađao Dječačku pučku školu u Badalićevoj. U prvi razred upisan je 1933. godine. Jedan događaj iz ove škole, loša uspomena na razrednog učitelja, ostao mu je u trajnom sjećanju. S njim u razred išao je i Zvonko Vedlin, kasnije poznati brodski liječnik oftalmolog. I, kao što to biva, njih dvojica su se za nešto porječkali i potukli, nije to bilo ništa ozbiljno, već „dječja posla“. No, učitelj je vidio, pozvao ih na odgovornost, ali samo je Podkovac izvukao deblji kraj. Učitelj ga je preko klupe toliko išibao da su mu ostale debele masnice na turu. Batine je junački podnio, niti pisnuo nije, niti suze pustio, a itekako ga je boljelo. I danas kada o tome progovara osjeća se kao ranjeno dijete.
Ali, te iste godine otac je dobio premještaj u Zagreb. Kao darovitog i vrlo stručnog dizajnera – modelara, Izidora su trebali u centralnoj Ložionici i to je bio razlog da obitelj odseli iz Broda.
Drugi razred pučke škole Zvonimir je pohađao u Zagrebu, u Ivkančevoj ulici. No, u kratkom vremenu njegova obitelj je promijenila čak sedam stanova. To djeca baš nisu voljela, jer tek bi se priviknula na jedno okruženje, školu, prijatelje, a onda su već morala otići dalje.
Zvonimir je s majkom dolazio u Brod u posjet baki i rodbini. Posebno je bio blizak s bratićem Franjom Santićem iz Cankareve ulice, koji je bio istih godina, ali je na žalost nedugo potom, 1945. tragično skončao kao domobran na križnom putu. No, još uoči rata, bratići Franjo i Zvonimir bili su neumorni u druženju, odlazili u šetnje Klasijom, a navečer na Korzo. Tako je Zvonimir 1940. godine upoznao i prvu ljubav. Zvala se Danica Velicki, bila je iz Bosanskog Broda i radila je u fotografskoj radnji kod gospođe Marije Juratrović na brodskom Korzu. On je imao četrnaest godina, a ona dvije-tri godine više, ali su se strasno ljubili. Kada se vratio u Zagreb, u brojnim pismima su razmjenjivali svoje uzavrele osjećaje. On još čuva njenih trideset pisama i povremeni ih čita.
(još uzbudljiviji nastavak priče u sljedećem broju)
Svim je ćilimom što ih narod pravi, namjena ta, da služe kao pokrivalo za postel...
01.01.2025. u 20:00
Grad Slavonski Brod napravio je još jedan značajan iskorak prema očuvanju i unap...
01.01.2025. u 14:00
Nova godina savršena je prilika za nove početke, a mi smo je iskoristili da osvj...
01.01.2025. u 10:45
Proslava prvog dana Nove godine obilježena je raznim tradicijama diljem svijeta,...
01.01.2025. u 08:00
U svečanoj atmosferi Kapelanovog stana u Tvrđavi Brod, jučer, 30. prosinca, održ...
31.12.2024. u 18:00
Doček Nove 2025. godine u Slavonskom Brodu obilježit će bogat glazbeni program i...
31.12.2024. u 12:00
Dana 29. prosinca 2024., preminula je gospođa Elvira Čalić, dugogodišnja...
31.12.2024. u 08:00
Cijene naftnih derivata ponovno će rasti, donoseći još jedan udarac vozač...
30.12.2024. u 16:00
Croatian Women’s NetworkTM/Mreža Hrvatskih Žena objavila je popis ovogodišnjih d...
30.12.2024. u 10:00
Građani Slavonskog Broda trebaju obratiti pozornost na izmjene u rasporedu odvoz...
30.12.2024. u 08:05
Dosta podataka o Zvonimiru Podkovcu donosi i Maja Đurinović, što je objav...
29.12.2024. u 20:00
Slavonski Brod nastavlja s modernizacijom komunikacije s građanima i posjetitelj...
29.12.2024. u 11:00
S početkom nove godine, točnije od 1. siječnja 2025., trgovački lanci u Hrvatsko...
28.12.2024. u 18:00
Od jučer je u Hrvatskoj službeno dopuštena uporaba pirotehničkih sredstav...
28.12.2024. u 12:00
Brodsko-posavska županija otvorila je javni poziv za dodjelu prestižnih priznanj...
27.12.2024. u 18:00
Treću godinu zaredom započeo je izbor za Najljepši advent, koji organizir...
27.12.2024. u 10:00