Nikola Teskera proslavio je sa svojom obitelji 100. rođendan, a razgovor s njim bio je izuzetno ugodan. Bez podilaženja i ikakvih klišeja, za njega se zaista može reći da je vitalan stogodišnjak. Na svako pitanje odgovara jasno, bez zastajkivanja i skretanja s teme, čime može biti primjer današnjim mladima kako se sluša sugovornika i komunicira razumljivo, razgovijetno i jasno.
Rođen u Kijevu kraj Knina 24. listopada 1924. godine, Nikola je kao mladić zbog ratnih neprilika napustio rodno mjesto. Za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad su Kijevo napali partizani, odnosno četnici pod krinkom partizana, sve što je moglo otići napustilo je selo, a ostala su samo starčad. Kao izbjeglica, sa sestrom i bratom došao je preko Splita, Ploča i Makarske u Slavonski Brod, gdje je stariji brat sa ženom i djecom ostao i zaposlio se na željeznici, dok su sestra i on otišli kod ujaka u Zagreb. Ujak ga je smjestio da radi u kuhinji kao pomoćni kuhar. Kad su 8. svibnja 1945. godine partizani ušli u Zagreb, bio je s izbjeglicama, ali nije htio ići za Austriju, u Bleiburg. Ostao je i potom služio vojsku 2 godine, 11 mjeseci i 1 dan, što su mu priznali kao da je stupio u partizane i dobio godinu dana staža. Vratio se u Slavonski Brod i kao demobilizirani vojnik počeo raditi u vojnom poduzeću Slavonski partizan, gdje je ostao cijeli radni vijek. Prisjeća se kako su izrađivali ručne bombe i granate, a kad je odlučeno da se sva oprema preseli u Bugojno, s nekoliko kolega otišao je instalirati opremu i započeti proizvodnju ručne bombe. Nudili su mu stan i veću plaću, ali vratio se u Slavonski Brod.
"Očevi" butan boce
Uz rad, stalno je učio i školovao se: "Kad sam došao u Brod, nisam imao nikakvu kvalifikaciju, završio sam šest razreda osnovne škole i dvije godine građanske škole u Kijevu, a ovdje sam polagao polukvalifikaciju, kvalifikaciju i visoku kvalifikaciju. U tvornici su mi ponudili da idem na godinu dana u Beograd u školu za industrijske poslovođe municije i naoružanja. Kolega iz Bosanskog Broda i ja završili smo tu godinu, položili ispite i dobili diplomu. U svojim 40-im godinama odlučio sam ići na fakultet i završio dvije godine, prvi stupanj strojarskog fakulteta, te dobio diplomu inženjera strojarstva. Kad se Slavonski partizan pripojio Đuri Đakoviću, tu sam bio zaposlen do zadnjeg radnog dana."
Nakon što su prestali s vojnom proizvodnjom, uslijedila je civilna proizvodnja. Sjeća se kako su htjeli proizvoditi šivaće mašine i već su započeli posao, ali je neki ministar preferirao Zadar, pa je proizvodnja preseljena tamo. "Mi smo onda počeli proizvoditi butan boce, za koje sam ja bio autor tehnologije. Prerezali smo bocu da vidimo kako ćemo otkovati taj dio, napravili smo alat i ručno radili. Nas četvorica, petorica bili smo 'očevi' te boce. Izvozili smo ih u Njemačku, najviše u Indiju, a radili smo sve boce za plin, pa se poduzeće zvalo Industrija sudova i spreme za tehničke plinove," prisjeća se Nikola.
Njegove tri kćeri – Jasenka, Ljiljana i Mirjana – te unuci i praunuci zahvalili su mu na svemu što im je omogućio u životu i u slavlju obiteljskog života. Mirjana dodaje da je njihov otac uvijek bio uz njih i brinuo se da školovanje ne bude zanemareno, čak i kada su prolazili kroz teškoće.
Nakon prvog braka sa suprugom Ankicom, koja je preminula, Nikola se oženio njezinom sestričnom Ljiljankom, koja je bila udovica s dvoje djece, kćeri Lidijom i sinom Marinom. Nikola je želio osigurati zbrinutost djece i povezati obitelji.
"Teta je umrla prošle godine i od tada je tata kod mene u Rijeci, a u Slavonski Brod redovno dolazimo na liječničke preglede. I ovaj sada kod okulista i urologa smo tempirali tako da odmah proslavimo i tatin rođendan. Sestra Jasenka živjela je u Velikoj Gorici, nedavno je umrla, a najmlađa Ljiljana živi u Zadru. Svi ljetujemo u Privlaci jer je tamo tata izgradio vikendicu, a i mi, pa su naše obitelji i djeca jako povezani, kao i teta Ljiljankina djeca. Mi smo baš svi velika, složna obitelj," kaže Nikolina kći Mirjana.
Na pitanje što bi poručio iz svog stoljetnog životnog iskustva, što je najvažnije, čika Nikola odgovara: "Najvažniji su sloga i zdravlje. Kod nas toga nije falilo, nitko se nikada na nikoga nije naljutio toliko da bi rekao: 'Neću te više ni čuti, ni vidjeti.'"
Kći Mirjana dodaje: "Nema neslaganja u obitelji, nemamo problematičnih članova, pijanaca ni razvedenih."
Razgovarali smo uoči rođendanske proslave koju su mu prošle subote, 25. listopada, pripremili njegovi potomci u restoranu Jelen. Koliko je brižan, govori i to što je rekao da se veseli što će se svi okupiti, ali ga malo i brine jer svi daleko žive i moraju putovati, pa je bio u strahu da se u prometu nekome nešto loše ne dogodi.
Pitamo ga kako mu izgleda dan: "Po zimi ne ustajemo prije 9. Malo čitam, gledam televiziju, a pomognem što rukama mogu raditi."
Mirjana dopunjuje: "Suprug Goran ujutro kuha kavu, ja pripremam doručak koji mora biti obilan. Poslije doručka tata svaki dan čita '24 sata' od prve do posljednje stranice, prati televiziju, sve dnevnike, vijesti, regionalni dnevnik. Ručak bude kasnije, zna odspavati poslije ručka, a za večeru popije šalicu mlijeka. Sve jede, jedemo puno povrća, puno mlijeka pijemo. Tata obožava paradajz, voli svježu crvenu papriku, salate voli, slatko baš i ne. Televiziju gleda do 23 sata, a kad on ode spavati, onda mi vraćamo programe i emisije koje želimo pogledati."
Na pitanje prati li sport, spremno odgovara: "Da. Navijam za Hajduk, a utakmice kad igra Hajduk i hrvatska nogometna reprezentacija ne propuštam. Sve drugo može pričekati, ali to se mora gledati."
Na naše zapažanje kako dobro izgleda, čika Nikola kaže: "Za sada se još uvijek osjećam dobro. Prije četiri, pet godina doktor mi je rekao da mi je oslabilo srce, brzo se umorim kad hodam. Nedavno sam išao na operaciju mrene na oku kod dr. Nikice Gabrića, i zahvaljujući njemu danas gledam televiziju bez problema, čitam novine s naočalama 2.5 plus. Manje se sada krećem, u Rijeci prošetam malo po parku. Mojih prijatelja više nema, kud god krenem, nikoga ne mogu vidjeti koga sam poznavao."
Proslava 100. rođendana bila je za pamćenje, a i Hajduk je toga dana pobijedio!
izvor: M. Kovačević/ Posavska Hrvatska
