Velika koalicija iliti svehrvatska foteljaška pomirdba

U razvijenim demokracijama velike koalicije nisu neviđena stvar: uglavnom su plod nekakvih kriza – bilo političkih, društvenih, gospodarskih. U suštini to znači da se velike političke opcije zajedno skupe pod zastavu ne bi li zajedničkim snagama prebrodili krizu. U Hrvatskoj je slična situacija viđena za vrijeme treće Vlade samostalne Hrvatske kada je formirana Vlada nacionalnog jedinstva u koju su bili uključeni predstavnici svih tadašnjih parlamentarnih stranaka. Bilo je to ratno vrijeme, kada se Hrvatska borila za međunarodno priznanje i branila se u agresiji.

Kako je Hrvatska gotovo stalno u stanju nekakve krize, gotovo uvijek barem negdje u marginama političkih komentara javi se ideja o velikoj „crveno-plavoj“ koaliciji koja još nikad nije zaživjela, a s ovakvim vodstvom dviju najvećih hrvatskih političkih stranaka nema šanse ni da zaživi.

Velika koalicija za Hrvatsku bi mogla imati dva ishoda. Optimističan ishod bio bi nadilaženje animoziteta i ideoloških razlika što bi na kraju rezultiralo toliko potrebnim i željenim promjenama. Pesimističan ishod je onaj realniji, a to je da bi jednostavno došlo do velike podjele plijena po principu „lapo-lapo“, a onda nam ni dragi Bog ne bi mogao pomoći. Stvar bi se tek promijenila kada bi apetiti toliko porasli da bi jedni drugima počeli gledati u tanjur, a tada bi se opet vratili na klasičnu podjelu crvenih i plavih, kao u vježbama „Ništa nas ne smije iznenaditi“.

No da je velika koalicija itekako moguća u Hrvatskoj pokazuje nam nedavni slučaj imenovanja sudaca Ustavnog sud i to po ovom pesimističnom ishodu u kojem je došlo do podjele plijena „lapo-lapo“. HDZ i SDP našli su zajednički jezik i ravnomjerno podijelili svoje ljude na Ustavnom sudu, bez velikih tenzija i velikih priča. Jednostavno su napravili ono što su morali napraviti i gotovo džentlmenski osigurali sebi svoju pozadinu (ili što bi se reklo u narodu – guzicu). Bez ustavnih sudaca zemlja bi upala u ustavnu krizu i ne bi bili mogući izbori. A kad nema izbora – nema ni političara na vlasti. I stoga je kompromis nužan: SDP svakako računa na drugu rundu, odnosno nove izbore što im zbog epidemije nacionalne amnezije ide na ruku, a HDZ očito nije poluge vlasti spreman predati predsjednici. A sada opet kreće borba crvenih i plavih. Ništa nas ne smije iznenaditi.

Foto: Predsjednica.hr