Od Slavonije DI do vrha Grada – gdje je Ankica Majetić u priči o Vijušu?

Grad Slavonski Brod objavio je da je nakon više od dvadeset godina postao vlasnik gotovo 99 hektara Vijuša, no samo nekoliko dana poslije stigao je vrlo oštar odgovor direktorice Slavonije DI Martine Ravlić Marijanović. Ustvrdila je da Grad vlasništvo nad tim zemljištem prethodno nije uspio steći sudskim putem, da je u više parnica ostao bez onoga što je tražio te da se potom poslužio Zakonom o komunalnom gospodarstvu kako bi zemljište upisao kao javno dobro. Najavila je i poduzimanje svih pravnih koraka kako bi se nekretnina vratila Slavoniji DI.

U prvom tekstu njezine smo navode prenijeli kao tvrdnje jedne strane u sporu jer tada nismo imali sudske odluke kojima bismo ih mogli provjeriti. Sada ih imamo. Od Trgovačkog suda u Osijeku dobili smo presude, rješenja i dodatna pojašnjenja, pregledali smo zemljišne knjige, Zakon o komunalnom gospodarstvu, gradsku arhivu i druge javno dostupne dokumente, a ono što iz njih proizlazi cijelu priču čini znatno zanimljivijom.

Sudski dokumenti potvrđuju važan dio onoga što je Ravlić Marijanović tvrdila. Grad je za zemljište na Vijušu i Ribnjaku godinama vodio postupke protiv Slavonije DI, najmanje dva pravomoćno su završila bez njegova uspjeha, a onda je 2026. napravljen veliki zaokret. Umjesto pravomoćne presude kojom bi dobio zemljište, Grad se poslužio posebnim mehanizmom Zakona o komunalnom gospodarstvu i gotovo 99 hektara Vijuša upisano je kao javno dobro u njegovu neotuđivom vlasništvu.

Kopanje po starim presudama otvorilo je pritom puno širu priču od samog pitanja tko je danas upisan u zemljišne knjige. Ona vodi kroz pretvorbu Slavonije DI, ugovor iz 1992. godine, pokojnog Jerka Zovka, godine sudskih sporova i konkretne troškove koje plaćaju građani, sve do Ankice Majetić – današnje pročelnice gradskog Upravnog odjela za gospodarstvo koja je prije dolaska u Grad bila pravnica, a potom i direktorica upravo Slavonije DI.

Najzanimljivije pitanje pojavljuje se tek kada se sve te godine poslože redom: ako je Grad na kraju uspio upisati Vijuš koristeći zakonski mehanizam koji postoji od 2018. godine, zašto se čekalo do 2026., dok su se u međuvremenu vodile i gubile parnice te plaćali sudski troškovi?

Prvo su pokušali dokazati da je zemljište gradsko

Prvi veliki spor koji smo analizirali vodio se pod oznakom P-245/2017. Grad je tražio da sud utvrdi da je vlasnik niza nekretnina na Vijušu i Ribnjaku, među kojima je bilo više od milijun četvornih metara zemljišta.

Priča s tim zemljištem seže sve do 1954. godine, kada je tadašnja gradska vlast nekretnine dodijelila Drvnom industrijskom poduzeću Slavonski Brod radi pošumljavanja. Desetljećima poslije Grad je tvrdio da ima pravo na njih, ali sud njegov zahtjev nije prihvatio. Grad se žalio, a Visoki trgovački sud 2020. žalbu je odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu.

Sud pritom nije jednostavno zaključio da zemljište pripada Slavoniji DI i time završio stvar. Problem je bio i u tome tko uopće ima pravo tražiti nekretnine koje nisu bile obuhvaćene procjenom društvenog kapitala tijekom pretvorbe. Prema propisima koje je sud primijenio, takva imovina prelazila je Hrvatskom fondu za privatizaciju, odnosno Republici Hrvatskoj, pa Grad nije uspio dokazati da upravo on ima pravo tražiti vlasništvo. Grad nekoliko godina poslije pokušava ponovno, ovaj put preko ugovora starog više od tri desetljeća.

Zašto je toliko važna 1992. godina?

Današnja Slavonija DI nije jednostavno ista tvrtka koja pod istim pravnim identitetom postoji još iz vremena Jugoslavije. Nekadašnja Slavonija drvna industrija bila je društveno poduzeće, završila je u stečaju, a 26. listopada 1992. stečajni dužnik prodan je PBZ Investholdingu. Slijedile su promjene vlasništva i pravnih oblika, a današnja Slavonija DI svoja prava temelji na pravnom sljedništvu ranijeg društva. Grad je upravo tu pokušao pronaći rupu.

U predmetu P-109/2021 tražio je da se ugovor iz 1992. proglasi ništetnim u dijelu koji se odnosi na sporne nekretnine, izbrišu kasniji zemljišnoknjižni upisi i vrati ranije stanje. Sud je pritom utvrdio da je upis prava vlasništva Slavonije DI iz 1998. proveden na temelju registarskog rješenja kojim je društvo tvrdilo da je pravni sljednik ranijeg društvenog poduzeća.

Grad ni ovaj put nije uspio. Trgovački sud odbio je njegov zahtjev 2022., a Visoki trgovački sud 2023. odbio je žalbu i potvrdio presudu.

Taj pokušaj imao je i cijenu. Gradu je naloženo da Slavoniji DI plati 7.755,99 eura troškova prvostupanjskog postupka, a nakon žalbe dosuđeno je još 165,90 eura. Samo u tom predmetu govorimo o 7.921,89 eura dosuđenih troškova protivnoj strani, bez troškova odvjetnika koji su zastupali sam Grad.

Grad 2024. pokreće još jednu parnicu protiv Slavonije DI, ovaj put P-277/2024. Prvostupanjski sud 22. listopada 2025. odbacio je tužbu i Gradu naložio još 4.921,87 eura troškova. Prema najnovijem odgovoru Trgovačkog suda taj je predmet ipak još u tijeku, pa bez dokumentacije o onome što se poslije događalo nećemo nagađati zašto prvostupanjsko rješenje nije bilo kraj postupka.

Ono što možemo izračunati jest da je u samo dva predmeta za koja imamo konkretne iznose Gradu bilo naloženo ukupno 12.843,76 eura troškova protivnoj strani. Stvarni račun veći je jer ovdje nisu uračunati svi sporovi, niti vlastiti odvjetnički i drugi troškovi Grada.

Onda se 2026. pojavljuje potpuno drugi put

Nakon godina parničenja Grad 2026. više ne čeka presudu kojom bi sud utvrdio da je vlasnik, nego Vijuš evidentira kao komunalnu infrastrukturu i poziva se na članak 132. Zakona o komunalnom gospodarstvu.

Pojednostavljeno, taj članak omogućuje da se ranije izgrađena komunalna infrastruktura, ako su ispunjeni zakonski uvjeti, evidentira i upiše kao javno dobro u neotuđivom vlasništvu grada neovisno o postojećem upisu vlasništva ili drugih stvarnih prava trećih osoba. Rezultat je poznat- gotovo 99 hektara Vijuša danas je upisano na Grad Slavonski Brod.

To ne znači da je Grad postupio nezakonito niti da je zaobišao presude jer je riječ o drugom pravnom putu. No, zakon kojim se Grad sada poslužio donesen je još 2018. godine, što poteže čitavi niz zanimljivih pitanja- zašto se čekalo do 2026.? Zašto je Grad u međuvremenu nastavio voditi parnice, gubiti postupke i plaćati troškove ako je postojao potpuno drugi pravni put kojim je zemljište naposljetku upisano na Grad?

U vrhu gradske uprave osoba koja Slavoniju DI poznaje iznutra

Pitanje zašto je Grad godinama vodio parnice, a tek 2026. posegnuo za potpuno drugim pravnim putem dodatno dobiva na težini kada se pogleda tko se sve to vrijeme nalazio u vrhu gradske uprave. Grad, naime, godinama ima osobu koja povijest Slavonije DI i njezine imovinskopravne odnose ne poznaje samo iz starih sudskih spisa. Riječ je o Ankici Majetić, današnjoj pročelnici Upravnog odjela za gospodarstvo, koja je prije dolaska u Grad bila pravnica Slavonije DI, a krajem 2004. postala je i direktorica tog društva.

Njezin tadašnji poslovni put bio je neposredno povezan i s pokojnim Jerkom Zovkom, jednim od tadašnjih ključnih ljudi Slavonije DI, a kasnije osnivačem SBPlus-a, današnjeg Plusportala, koji uspostavlja blisku suradnju s gradskom upravom, a istu sa pročelnicom Majetić samo nastavlja, u ponešto izmijenjenim ulogama. 

Podsjetimo, Zovak i Ivan Rimac početkom 2000-ih poslovno su surađivali, njihove tvrtke sudjelovale su u preuzimanju Slavonije DI, a Zovak je bio predsjednik Nadzornog odbora i direktor društva. Upravo PlusPortalova vlastita kronologija navodi Ankicu Majetić kao pravnicu Slavonije DI koja je sudjelovala na sastanku na kojem se razgovaralo o podjeli društva između Rimca i Zovka, dok je nakon Zovkova razrješenja s mjesta direktora krajem 2004. na tu funkciju imenovana upravo Majetić.

Njihova povezanost nije bila usputna. Radili su u istom društvu i nalazili se u samom središtu događaja koji su poslije proizveli godine sudskih postupaka oko Slavonije DI.

Oboje su se kasnije našli i u kaznenom postupku vezanom uz poslovanje Slavonije DI. Majetić je 2013. nepravomoćnom presudom oslobođena optužbe, dok je Zovak tada nepravomoćno osuđen. Tu činjenicu treba navesti upravo zato da se Majetić ne tereti za nešto za što je u tom postupku oslobođena.

Majetić iz Slavonije DI odlazi u Gradsku upravu, a najmanje od 2008. nalazimo je u gradskim dokumentima na poslovima gospodarstva. Danas vodi Upravni odjel za gospodarstvo, u čijem su djelokrugu upravo gradska imovina i sređivanje vlasničkih i stvarnopravnih odnosa.

Drugim riječima, Grad u vlastitoj upravi godinama ima osobu koja Slavoniju DI, njezinu povijest i barem dio tadašnjih imovinskih odnosa poznaje iznutra. Majetić se pritom nalazi na čelu odjela u čijem su djelokrugu i imovinskopravni odnosi, dok Grad istodobno vodi niz sporova sa Slavonijom DI oko Vijuša i Ribnjaka. Upravo zato pitanje zašto je Grad tek 2026. posegnuo za pravnim putem kojim je na kraju upisao Vijuš dobiva dodatnu težinu.

Zakon o komunalnom gospodarstvu na koji se Grad naposljetku pozvao postoji od 2018. godine, pa ostaje sasvim konkretno pitanje: je li Majetić kao pročelnica ikada predložila ili razmatrala primjenu članka 132. na Vijuš, je li njezin odjel izrađivao pravna mišljenja o toj mogućnosti i, ako jest, tko je odlučio da se tim putem ne ide ranije? Ako ta mogućnost ranije nije razmatrana, jednako je važno objasniti zašto nije, osobito dok je Grad u međuvremenu nastavljao voditi sudske postupke koji nisu završavali u njegovu korist.

Tko je uopće odlučio upisati gotovo milijun kvadrata?

Iz dokumentacije kojom trenutačno raspolažemo nije jasno tko je unutar Grada donio odluku da se gotovo milijun četvornih metara Vijuša evidentira kao komunalna infrastruktura i tim putem upiše na Grad.

Je li o tome odlučivalo Gradsko vijeće? Ako nije, zašto nije i je li njegova odluka prema zakonu uopće bila potrebna? Tko je potpisao ključni akt? Tko je dao pravno mišljenje da su na Vijušu ispunjeni uvjeti iz članka 132.? Je li Upravni odjel Ankice Majetić sudjelovao u pripremi tog postupka i, ako jest, na koji način?

Odgovore na ta pitanja tek treba dobiti i bilo bi neodgovorno unaprijed tvrditi da je odluka Gradskog vijeća morala postojati ako to prethodno nije pravno utvrđeno.

Račun na kraju ipak stiže građanima

Za dva postupka za koja smo uspjeli pronaći konkretne iznose Gradu je bilo dosuđeno najmanje 12.843,76 eura troškova protivnoj strani. U toj brojci nema svih drugih postupaka niti odvjetnika koje je Grad sam angažirao.

Stvarni račun višegodišnje pravne bitke sa Slavonijom DI zato još ne znamo, ali znamo da ga nisu plaćali gradonačelnik, pročelnici ni gradski odvjetnici iz vlastitog džepa. Plaćan je iz gradskog proračuna.

Slavonija DI sada najavljuje pokušaj rušenja aktualnog upisa Vijuša. Ishod te pravne bitke ne može se predvidjeti. Grad danas jest upisan kao vlasnik, dok druga strana tvrdi da za takav upis nisu postojali uvjeti.

U slučaju da Slavonija DI jednog dana uspije osporiti upis, građani Slavonskog Broda mogli bi se naći u prilično neobičnoj situaciji u kojoj su godinama financirali sudske postupke za zemljište koje Grad na kraju nije uspio zadržati, uz moguće nove troškove. Zbog svega toga priča o Vijušu više nije samo pitanje čije ime danas piše u zemljišnim knjigama.

Pitanje je zašto se rješenje kojim se Grad danas hvali pojavilo tek 2026., iako zakon na koji se pozvao postoji od 2018.; što je o cijeloj stvari kroz godine znala i radila gradska uprava, uključujući pročelnicu koja je prethodno bila pravnica i direktorica upravo Slavonije DI; tko je donio odluku o novom pravnom putu; je li o njemu trebalo odlučivati Gradsko vijeće; koliko su građani do sada platili sve te pokušaje i koliko bi ih cijela priča još mogla koštati.

Nakon više od dvadeset godina Vijuš jest upisan na Grad. Pitanje je samo jesmo li upravo vidjeli kraj priče-ili početak njezina najzanimljivijeg dijela?

Foto: AI