Majmunsko ostrvo

Kad kažem „Majmunsko ostrvo“ pomislit ćete na neki daleki, egzotični otok izgubljen u toplim tropskim morima i oceanima. Past će vam na pamet beskrajne fine pješčane plaže, vitke kokosove palme i bujno zelenilo džungle, lijane i prodorna rika nestašnih majmuna koji skaču s drveta na drvo, a zrakom lete kreštave šarene papige dugog repa. Ali, „Majmunsko ostrvo“ nalazi se, uf-f-f, uf-f-f, znatno sjevernije na kugli zemaljskoj, točnije na 45 stupnju geografske širine i na 18 stupnju geografske dužine istočno od Greenwicha. Odredite li to na zemljopisnoj karti, globusu ili možda GPS-om, kad gle čuda, ta geografska širina i dužina točno se poklapa s položajem Slavonskoga Broda. Znači, „Majmunsko ostrvo“ je tu! Prosto da ne povjeruješ! Da, tu je. U samom središtu grada, na njegovom čuvenom Korzu, brojeći točno trideset koraka južno od ulaza u zgradu stare Gimnazije, a petnaest koraka sjeverno od trgovine cipela i gumenih opanaka „Borovo“, na uglu s Mesićevom ulicom. Pa to je pravo geografsko otkriće, u svjetskim razmjerima malo, ali za Brod upravo golemo.

Na samom uglu bila je visoka zidana trafostanica i jedno veliko, razgranato drvo, a oko Gimnazije jednostavna željezna ograda na zidanim temeljima. Tu smo se mi svakodnevno sastajali, razgovarali i dogovarali, debatirali, znali se i prepirati, porječkati da dokažemo neko svoje pravo... Otuda su kretale šetnje po Korzu, ili odlasci u kino, na željezne gelendere pored Save, odlasci u plesnjake „Partizan“, „Radnički“, Plavo polje... Bila je to gotovo sredina Korza, pozicija kao stvorena da sve vidiš, da ti ništa ne promakne i da budeš viđen. Djevojke su posebno okom tražene, reklo se - kibicirane, na njih oko bacano, a i one, ako su dolazile od Save, već od bivšeg „Engleskog magazina“ (od 1961. tu je poduzeće „Velepromet“ otvorilo modernu trgovinu tekstila „Delen“) iskretale su vratove i dizale glave da vide dečke s modernim frizurama kokoticama i je li njihovo nestašno, tako slatko „majmunče“ među njima. Isto su reagirale djevojke koje su Korzom dolazile od Benčevićeve kuće. Koji su dečki imali djevojke, otišli su onda s njima, a ostali su nespretnjakovići, koji si djevojke nisu mogli naći – sjetio se „Majmunskog ostrva“ gospodin Nikola Đuraković, čija je generacija taj dio Korza „Majmunsko ostrvo“ zvala.

Bilo je to vrijeme pedesetih godina prošlog stoljeća. To čuveno brodsko Korzo na tadašnjem Trgu maršala Tita (danas Trg Ivane Brlić-Mažuranić), kažu najveće u ondašnjoj („Titinoj“ Jugoslaviji) i prethodnoj joj državi (koja se isto zvala Jugoslavija, ali „stara“, a trg je nosio ime Jelačića bana), svaku večer pretvaralo se u šetalište magične privlačnosti, najvažniju brodsku instituciju večernjih sastanaka, druženja, rekreacije. Prvi šetači pojavljivali su se već poslije 18–18.30 sati. Zimi i znatno ranije. Uvijek prije nego što bi se upalila ulična rasvjeta na visokim kandelabrima. Najveće grupe mladih dolazile su po svršetku posljednjih satova nastave u srednjim školama. Na Korzo su žurno navirali sa svih strana. Šetale su rijeke neumornih ljudi, po dvoje, troje, četvero, već kako su se i kada grupe formirale. Lagano, nikome se i nikuda nije žurilo. Šetalo se u krug, od Benečevićeve kuće dolje jednom stranom trga, do savske obale i do željeznih naslona - gelendera i opet gore drugom stranom trga, od obale do Benčevićeve kuće. U ugodnoj šetnji, s noge na nogu, stariji su ozbiljno razgovarali, uz uljudni naklon i skidanjem šešira pozdravljali se s poznanicima, a mladi, kojih je i najviše na Korzu bilo i koji su mu posebni štimung i živost davali, razgovarali su, šalili se, djevojkama dobacivali, kibicirali, namigivali, pa ponekad i mangupirali, majmunisali se čak... Neki kažu, šetalo se dok te noge ne zabole. Na Korzu je bilo i male djece koja su se između šetača, uz razdraganu ciku i neumorno trčanje, igrala 'vatanja.

Nekima se i nije šetalo, već su sa strane u grupama stajali i razgovarali, ili u svojim mislima šetače samo promatrali. Najpoznatija je grupa momaka uvijek bila pred trafostanicom na „Majmunskom ostrvu“, ali grupe momaka stajale su duž Korza i pred „Batom“, „apotekom“, „željezarijom“... kako je već koja gdje navikla stajati i imala svoje ustaljeno mjesto.

Utorkom i petkom na donjem dijelu trga bile su postavljene klupe za sutrašnju veliku pijacu, pa su šetači prolazili između klupa. Tko je htio mogao je na klupe sjesti i od šetnje – korziranja, trudne noge odmoriti. Oko 20 sati Korzo je bilo najživlje, sada je šetača već toliko bilo da su se veće grupe jedva probijale. Na trgu je postajalo tijesno, upravo je vrvjelo od ljudi, posebno mladeži.

Na Korzu su bili svi iz Slavonskog Broda i mnogi iz Bosanskog. Tu se sve vidjelo i saznalo. Tko s kime hoda, a tko je prekinuo i novu simpatiju našao. Tko koga izaziva i tko koga za nos vuče i majmuniše s njim. Razočarani su onda znali nakon jednog kruga i žurno s Korza kući otići. Uvrijeđene djevojke čak očiju punih gorkih suza.

Na Korzu su se mladi upoznavali, stjecali simpatije, flertovali i zato je bilo tako privlačno. Još kad bi se pojavila neka nova zgodna, privlačna djevojka, odmah su svi momci uzbuđeno pokušavali doznati tko je i otkuda je.

Sve je prestajalo oko 22 sata. Šetači su se već i ranije osipali, jedni u kina otišli, drugi u plesnjake, zaljubljeni na klupe skrivene u mraku parka Klasije, ili na romantičnu mjesečinu uz obalu Save, a najviše ih je otišlo svojim kućama.

Momci, frajeri, nikada nisu žurili, svjesni da su u centru pažnje. Njihova nonšalantnost djevojke je ponekad upravo izluđivala. Prošetale su dva-tri puta Korzom, a još nisu znale jesu li bile primijećene i ta ih je neizvjesnost dovodila do bijesa.

No, i djevojke su svoju igru igrale. Za Korzo su se pomno uređivale, pred ogledalom dotjerivale, šminkale, kosu tapirale, konjske repiće vezale, novu i modnu garderobu pokazivale i u hodu u laganim „balerinkama“ Korzom upravo lebdjele, a zamamnim njihanjem kukova momke baš izazivale. Njihove suknje i uštirkane podsuknje (žiponi) tako široke da su puni krug činile, pri pomno uvježbanom hodu gotovo su se vrtjele oko vitkih tijela, koja je još više isticao široki modni plastični girtl, tako čvrsto u pasu utegnut da se dah gubio.

Onda su izbirljivi, a još više nesigurni momci, sa žaljenjem zapazili da im je netko odvažniji s Korza odveo simpatiju na koju su se tako zapalili i već gotovo tako blizu bili da ju zbare. Barem tako su mislili. Ta samo da su joj prišli! Ali uvijek je postojao taj – samo. Morat će sreću pokušati neki drugi dan, tješili su se odlazeći s Korza. Samo, sutra i preksutra i sutra nakon preksutra, ponavljalo se isto, pa su te šeprtlje s vremenom postajali vremešni momci, a njihovo mjesto na Korzo posprdljivo nazvano „Majmunsko ostrvo“.

Početkom šezdesetih trafostanica uz gimnazijsko dvorište je srušena. Na tom mjestu postavljene su velike staklene vitrine za kinoplakate, reklamiranje predstava „Kino poduzeća Slavonski Brod“ - kina „Jadan“, „Partizan“, „Radnički“, „Omladinski dom“ s Osječke ulice, „Budainka“, „Dilj“ iz Podvinja. Na Korzu je došlo do smjene generacija, no i dalje se korziralo, a na mjestu „Majmunskog ostrva“ opet je bila popularna momačka špica, samo što ju novodošla mladež više nije nazivala takvim egzotičnim imenom. Desetljeća su prošla, na mjestu „Majmunskog ostrva“ postavljen je infostup. Brojnim informacijama za turiste trebalo bi pridodati i ovu povijesnu, o postojanju „Majmunskog ostrva“ usred Broda.

(Posavska Hrvatska, 6. rujna 213.)