Fantastične vrste pred brodskom publikom

Plesna predstava koreografkinje Ane Kreitmeyer večeras će biti predstavljenja brodskoj publici u okvirnu manifestacije 19. Dani plesa.

Fantastične vrste došle su u prostor koji im izvorno ne pripada i od njega pokušavaju graditi potencijalno novo stanište. One su jedan organizam i mnogo njih odjednom, njihovo krilo seli se cijelim zajedničkim tijelom koje ne leti, hodaju kozjom nogom s kandžom lešinara, nemaju glavu na mjestu glave nego negdje drugdje, a već u drugi čas imaju dvije i šest glava, mogu istovremeno biti i mrav i lav, može ga biti samo pola, može se lijepiti za druga tijela, povremeno je kamen, a povremeno ga uopće nema.

Takvo kakvo je, to biće stalno bježi: bježi fiksnoj slici sebe, bježi i našem znanju o njemu. Ono živi izvan zakona i uvijek pronalazi način da pronađe rutu za bijeg, čak i kada se čini da takve rute nema (Oksana Timofejeva). Ono bira ostati s nevoljom (Donna Haraway) i, uspostavljajući stalno nove relacije između svojih kompozicijskih dijelova, razvija zajedničku inteligenciju te afirmira uzajamnu pomoć kao ključni princip evolucije. To biće, ustvari ekosustav, svjestan je da nestankom jedne njegove komponente nestaje i njegova ionako privremena cjelina koja se nepovratno mijenja, stvarajući tako vječno promjenjiv okoliš koji neprekidno pregovara s vlastitim uvjetima nastanjivosti.

Fantastičnost plesnog vokabulara crpi se iz Priručnika fantastične zoologije Jorgea Luisa Borgesa, a posebice od bića nazvanog Učasdrukčiji koji je poslužio kao bilješka za princip kretanja:

“Učasdrukčijega, kojega Nijemci zovu Baldanders, opisao je majstor postolar Hans Sachs (1494. – 1576.) iz Nürnberga, nadahnut odlomkom iz Odiseje u kojemu Menelaj progoni egipatskog boga Proteja, koji se pretvara u lava, zmiju, panteru, golemog vepra, drvo i tekuću vodu. Oko devedeset godina nakon Sachsove smrti, Učasdrukčiji se ponovno pojavljuje u posljednjem poglavlju Grimmerlshausenova pikarsko-fantastičnog romana Pustolovni Simplicissimus (1669.). Usred šume glavni junak nailazi na kameni kip koji mu izgleda poput idola iz nekoga germanskog hrama. Kad ga dodirne, kip mu kaže kako je on Učasdrukčiji, pa poprimi ljudsko obličje, pretvori se u hrast, u krmaču, u masnu kobasicu, u polje djeteline, u gnoj, u cvijet, u rascvjetalu granu, u dudovo stablo, u svilenu prostirku i u mnogo drugih stvari i bića, pa onda ponovo u čovjeka. Nastoji naučiti Simplicissimusa vještini “razgovaranja sa stvarima koje su po svojoj prirodi nijeme, kao što su stolci ili klupe, lonci i tave”.

Učasdrukčiji je čudak koji se uzastopno pojavljuje, on je čudovište u vremenu. Naslovna stranica prvoga izdanja Grimmelshausenova romana počinje tom šalom. Na njoj je ugraviran lik s glavom satira, ljudskim trupom, raskriljenim ptičjim krilima i ribljim repom, a kozjim nogama i jastrebovskim pandžama gazi gomilu krabulja koje upućuju na mnoštvo njegovih pretvorbi. O pojasu mu visi mač, a u ruci drži otvorenu knjigu na kojoj su naslikani kruna, jedrenjak, pehar, kula, dijete, dvije kocke, kapa dvorske lude sa zvončićima i top.”