Je li Tomo Opačak prešao igricu?

Vijest koja je odjeknula medijskim prostorom, a koja je posebno zanimljiva stanovnicima Slavonskog Broda i okolice je ona o bijegu (ili povratku?) Tome Opačka u Bosnu i Hercegovinu. I dok je sudac Mirko Svirčević 22. prosinca prošle godine poslao obavijest Opačku da se 8. siječnja javi za izdržavanje osmomjesečne zatvorske kazne u kaznionicu u Požegi. Uprava za zatvorski sustav 9. siječnja je obavijestila je sud da se on nije javio na izdržavanje kazne, a 11. siječnja Policijska uprava Brodsko-posavska tražila ga je na adresi njegova boravišta u više navrata, ali ga nije pronašla.

Ispostavilo se da je Opačak u međuvremenu pobjegao u Bijelo Brdo nedaleko Dervente, gdje njegov otac ima kuću, a odakle planira tražiti izmirenje kazne novčanim sredstvima. Naime Opačak, koji je i državljanin Bosne i Hercegovine, koristi pravnu mogućnost te zemlje koja omogućava zamjenu zatvorske kazne do jedne godine novčanom. Prema bosansko-hercegovačkom kaznenom zakonu, svaki dan zatvora može se zamijeniti za 100 KM, što znači da će Opačak platiti oko 15.000 konvertibilnih maraka, odnosno 7600 eura, kako bi izbjegao boravak iza rešetaka

U dobrom društvu

No Opačak nije jedini koji koristi blagodati dvojnog državljanstva. U nastavku ćemo se podsjetiti samo nekih slučajeva.

Hrvatska vlada sada već davne 2021. godine posljednji je put službeno zatražila izručenje Zdravka Mamića, bivšeg izvršnog potpredsjednika Građanskog nogometnog kluba Dinamo iz Zagreba, koji je pravomoćno osuđen na šest i pol godina zatvora zbog financijskih malverzacija u klubu. Njegov brat, Zoran Mamić, također je osuđen na četiri godine i osam mjeseci zatvora. Zahtjev za izručenje Zdravka Mamića prvi put je poslan 2018. godine, nakon prvostupanjske presude, ali vlasti Bosne i Hercegovine su ga odbile.

U međuvremenu, braća Mamić borave u Međugorju gdje neometano žive, rade i obilaze nogometne utakmice.

Vrijedi se podsjetiti i na slučaj Branimira Glavaša, osuđenog za ratne zločine u Osijeku. Glavaš je odslužio kaznu u zatvoru u Mostaru, nakon čega je Ustavni sud, a zatim i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poništio presudu zbog "pogrešnog utvrđivanja karaktera sukoba u vrijeme kada su zločini počinjeni", te naložio novo suđenje.

I Mamići i Glavaš rođeni su u Hrvatskoj, no državljanstvo Bosne i Hercegovine su stekli na temelju porijekla, budući da su im roditelji rođeni u toj zemlji. S druge strane, državljani Bosne i Hercegovine mogu dobiti i hrvatsko državljanstvo na istoj osnovi, kao i ako su mlađi od 21 godine te prilože dokaz da su oni ili njihovi roditelji negdje izjasnili kao Hrvati, što može biti dokumentirano u vojnoj knjižici ili školskoj svjedodžbi.

Jedan od najpoznatijih primjera koji je iskoristio dvojno državljanstvo BiH i Hrvatske je bivši hrvatski član Predsjedništva BiH i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) BiH, Ante Jelavić.

Sud BiH je 2005. godine prvostupanjski osudio Jelavića na deset godina zatvora zbog kriminalnih aktivnosti u nekadašnjoj Hercegovačkoj banci. No, u trenutku izricanja presude, Jelavić nije bio u BiH. Žalbeno vijeće Suda BiH je u srpnju 2006. poništilo presudu Jelaviću i naložilo novo suđenje, koje do danas nije održano.

Jelavić, bivši general Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane, te prije rata poručnik Jugoslavenske narodne armije, sada uživa u mirovini u Zagrebu, i to kako hrvatskoj tako i bosanskohercegovačkoj vojnoj mirovini. Nije li to predivno?

Hrvatska je 2017. odbila molbu za pružanje međunarodne pravne pomoći u slučaju Jelavića, koju je poslala Bosna i Hercegovina, navodeći da "nije moguće udovoljiti predmetnoj zamolnici te da nisu spremni preuzeti kazneno gonjenje". Kao razlog je navedeno da se radi o "očito vojno-političkom pitanju".

Kako to funkcionira?

Bosna i Hercegovina ima potpisane sporazume o ekstradiciji s više od 50 država svijeta, a neki od njih su naslijeđeni još iz doba Kraljevine Jugoslavije, poput onih s Sjedinjenim Državama ili Albanijom, jer zbog čega mijenjati nešto što radi.

Primjera radi, deseci osoba osumnjičenih ili optuženih za ratne zločine izručeni su iz Sjedinjenih Američkih Država kako bi im se sudilo u BiH. Također, zabilježen je primjer izručenja iz BiH u SAD, poput slučaja Mirsada Kandića koji je izručen SAD-u zbog sumnje da je bio važan operativac terorističke organizacije tzv. Islamske države.

Izručenja se provode na temelju Europske konvencije o ekstradiciji, potpisane 13. prosinca 1957. godine, koja obuhvaća zemlje članice Vijeća Europe, kao i Izrael, Južnu Koreju i Južnoafričku Republiku. Također, izručenja se vrše i prema Zakonu o međunarodnoj pomoći u krivičnim stvarima jer ruka ruku mije.

Bosna i Hercegovina je također potpisala i ugovore o ekstradiciji s deset država, među kojima su Alžir, Belgija, Crna Gora, Hrvatska, Kina, Sjeverna Makedonija, Maroko, Slovenija, Srbija, Turska, te Australija, s kojom se primjenjuje princip "reciprociteta" u izručenjima, slično principu razmjene zarobljenika.

Nasljedstvom iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je preuzela i 11 bilateralnih ugovora o izručenju, kao i određeni broj bilateralnih ugovora iz područja međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima. Primjerice, Konvencija o izdavanju krivaca između Kraljevine Srbije i Švicarske, potpisana još 1887. godine, i danas je na snazi.

Većina ovih sporazuma i ugovora naslijeđena je iz doba bivše Jugoslavije i ugrađena je u zakonodavstvo Bosne i Hercegovine, kao i drugih bivših republika. Danas su neke samostalne države potpisale i posebne bilateralne ugovore, dok se u Sloveniji i Hrvatskoj, kao članicama Europske unije, primjenjuje i europski uhidbeni nalog.

Kako izgledaju brojevi?

Više od tisuću osoba je izručeno ili deportirano u Bosnu i Hercegovinu po raznim osnovama, uključujući kaznena djela poput teških krađa, kršenja zakona o useljenju u druge države te ratne zločine počinjene tijekom 1990-ih godina.

Samo u razdoblju od 2013. do 2019. godine, iz Srbije je izručeno 211 osoba, iz Njemačke 200, iz Hrvatske 107, iz Crne Gore 65, iz Austrije 48, iz Rusije pet, dok je jedna osoba, osumnjičena za ratne zločine, izručena iz Izraela.

Prema članku 40. Zakona o međunarodnoj-pravnoj pomoći, Bosna i Hercegovina ne izručuje svoje državljane, osim ako međunarodni ugovor koji dozvoljava izručenje svojih državljana ne određuje drugačije. Bosna i Hercegovina i Hrvatska su u listopadu 2012. potpisale takav Ugovor o izručenju koji je stupio na snagu u veljači 2014. godine, a u kojem su precizno određeni uvjeti za dopuštanje izručenja.

Prvi uvjet za izručenje je ako je za kazneno djelo prema zakonima obje države ugovornice propisana kazna zatvora ili mjera koja uključuje oduzimanje slobode od jedne godine ili teža kazna. Drugi uvjet je da kaznena djela budu kažnjiva prema zakonima obje države ugovornice, a trajanje kazne zatvora ili mjere koje uključuju oduzimanje slobode iznosi najmanje četiri mjeseca.

Ako nisu ispunjeni ovi uvjeti, izručenje se može dopustiti ako zamolba za izručenje uključuje više kaznenih djela ili više pravomoćno izrečenih kazni zatvora ili mjera koje uključuju oduzimanje slobode.

Vratimo se na Mamića. Na primjer, Sud BiH je odbio izručenje Zdravka Mamića nakon prvostupanjske presude u Hrvatskoj u rujnu 2019. godine, jer kazneno djelo za koje je optužen nije propisano kao kazneno djelo u Bosni i Hercegovini, a dio kaznenih djela za koja se tereti počinjen je prije stupanja na snagu Ugovora o izručenju.

Bosna i Hercegovina ima potpisane iste ugovore o izručenju s Crnom Gorom, a potpisani su 2012. godine. Također, Bosna i Hercegovina ima ugovore o izručenju za krivična djela organiziranog kriminala i korupcije, kao i pranja novca s Sjevernom Makedonijom.

Ugovor o međusobnom izvršavanju sudskih odluka u krivičnim stvarima, kao i Ugovor o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, potpisan je 2005. s tadašnjom Srbijom i Crnom Gorom, a i dalje se primjenjuje s Srbijom nakon osamostaljenja Crne Gore. Bosna i Hercegovina i Srbija su potpisale ugovor o izručenju 2013., čiji je sadržaj gotovo identičan drugim sporazumima.

Ratni zločinci imaju drugačiji tretman

Odredbe nijednog od ugovora ne odnose se na izručenje vlastitih državljana za ratne zločine ili druga djela protiv čovječnosti i međunarodnog humanitarnog prava. Izručene će biti samo osobe koje počine djela nakon zaključenja ugovora.

Što se tiče ratnih zločina, države regije mogu prenijeti te predmete službeno preko ministarstava pravosuđa u drugu državu, gdje se tim osobama može suditi prema zakonima te države. Hrvatska je preuzela progon i pokrenula istragu protiv Zlatana Mije Jelića, nekadašnjeg generala Hrvatskog vijeća obrane (HVO), za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima u logoru Heliodrom kod Mostara 1993. godine.

Osuđeni u jednoj državi mogu tražiti da kaznu služe u drugoj državi čije državljanstvo imaju, ali ta mogućnost može biti zloupotrijebljena. Postupak obuhvaća slanje zamolbe ministarstva pravde jedne države ministarstvu pravde druge države radi preuzimanja izvršenja kazne zatvora. Nadalje, nadležni sud u drugoj državi prihvaća presudu iz druge države, ali po svojim zakonima.

Primjer je i slučaj Marka Make Radića, osuđenog u Bosni i Hercegovini na 21 godinu zatvora za zločin protiv čovječnosti, koji je zatražio izdržavanje kazne u Hrvatskoj. Nakon obnove postupka pred Županijskim sudom u Zagrebu, kazna mu je smanjena na 12 i pol godina, a pušten je na slobodu u studenom 2018. godine.

Tomo prešao igricu

A da bi Tomo mogao vrlo dobro proći, a možda osnovati i novo poslovno carstvo u Republici Srpskoj pokazuje i sljedeći primjer. Zakoni u BiH ne prepoznaju kazneno djelo "udruženi zločinački poduhvat", zbog čega su sve presude protiv Miroslava Kutle, osuđenog u Hrvatskoj na dugogodišnje kazne zatvora, zastarjele. Kutle se slobodno kreće po BiH, gdje je započeo nove poslovne poduhvate.

foto: društvene mreže