Industrijalac Mijo Marbach (I)

Tužne li su sudbine brodske građanske klase! Gledam, na gradskom katoličkom groblju, kraj grobnice Vrbskim žrtvama koje su jugoslavenski žandari ubili 1935. godine, grobnica industrijalca gospodina Mihajla-Mije Marbacha već godinama razvaljena, rastače se načeta zubom vremena. Kroz veću rupu na ploči može se gotovo unutrašnjost grobnice vidjeti. Na grobu je više godina stajala cedulja, obavijest grobljanske uprave da se vlasnici jave u referadu. Nitko se neće javiti i grob će mu vjerojatno biti zatrt. A Mijo Marbach je bio ugledni građanin, „jedan od jačih brodskih kapitalista“ i vlasnika velikog, trokatnog automatičkog paromlina „Zvijezda“ sagrađenog 1923. godine kod Željezničkog kolodvora, tik uz gradsku plinaru. Bio je to najveći mlin u Brodu, a također najveći na potezu od Vinkovaca do Zagreba. Najmoderniji mlinski strojevi za pogon „Zvijezda“ paromlina nabavljeni su u Njemačkoj. Njegov kapacitet bio je tri vagona meljave na dan. Dioničko društvo „Zvijezda“ osnovano je 1922. u Brčkom, s glavnicom od 10.000.000 kruna. Uz Marbacha je u ravnateljstvu dioničarskog društva paromlina „Zvijezda“ d. d. bio i Ivan Keller iz Vukovara, koji će se kao i Marbach nastaniti u Brodu. Keller je već 1918. u Vukovaru imao mlin na električni pogon. Marbach i Keller bili su i rodbinski povezani, jer se jedna Marbachova sestra udala za Kellera. Drugi dioničari „Zvijezda“ paromlina bili su većinom iz Bosne, iz bošnjačko-muslimanskih krugova: Avdaga Kučakilić, Mehmed Kantardžić, Mujaga Pasalić iz Brčkog, Ademaga Mesić iz Tešnja, Ahmet Kučukalić iz Sarajeva, a bilo ih je i iz Zagreba.

Gospodin Mijo bio je gorljivi sokolaš još iz svojih mladih dana u rodnom Vukovaru. U Brodu, s ponosom je obnašao dužnost barjaktara sokolske zastave, ali i starješine „Hrvatskog sokola“ 1928. To otkrivamo u jednom dokumentu kojim se „Hrvatski sokol“ obraća Kolu jahača „Ljudevit Posavski“ pozivajući ih na javnu vježbu i blagoslov naraštajske zastave. Pritom su, po cijeni od 50 dinara, prodavali čavle za stijeg s urezanim imenima darovatelja. Društvo „Hrvatski sokol“ Marbach je obilato pomagao, a posebno se angažirao kod posvete društvene zastave 1927. godine, koju je na Trgu sv. Trojstva, pred gradskim poglavarstvom, blagoslovio brodski župnik Antun Leskovac.

Marbach je bio istaknuti član gradske organizacije Hrvatske seljačke stranke. U njenim previranjima 1926. na dokumentima se potpisivao kao tajnik, premda je još uvijek tajnik bio Josip Krpan. Na izvanrednoj skupštini iste godine Marbach je izabran u novo rukovodstvo: predsjednik Dane Prpić, privatni namještenik, potpredsjednici Mijo Marbach, industrijalac i posjednik i Eugen Adelsberg, željeznički namještenik, a tajnik advokat Filip Markotić.

Kod Marbachovih je odsjeo i popularni prvak Hrvatske seljačke stranke Stjepan Radić. Bilo je to 20. srpnja 1927. godine. Prespavao je, a sutradan u Bosanskom Brodu prisustvovao skupštini HSS-a za Bosanski Brod i okolicu te potom otišao i na veliki skup stranke na Plehan.

U Brod je 20. kolovoza 1932. godine doputovao odvjetnik, političar i književnik dr. Mile Budak sa suprugom Ivkom. On je nakon odlaska Ante Pavelića u emigraciju preuzeo vodstvo Hrvatske stranke prava, te s njime pristupio Seljačko-demokratskoj koaliciji (SDK) i blisko surađivao s Vladkom Mačekom. Dr. Budak je urpavo preživio atentat koji je na njega organizirala velikosrpska kamarila. Napali su ga 7. lipnja 1932., usred dana, ispred njegovoga stana i odvjetničke kancelarije u Ilici 10. Pokušali su ga ubiti udarcima štapa po glavi, no sva trojica napadača bili su uhićeni i osuđeni na po tri godine zatvora. Budakove su na željezničkoj stanici u Brodu dočekali Marbach i Keller, a odsjeli su u vili industrijalca Moše Merkadića u Brodskom brdu. Sutradan je cijelo poklonstvo posjetilo Budaka: Mijo Marbach, Dane Prpić, Dane Čavčić, Đuro Šarić, Leonardo Novaković… Policijski izvještaj bilježi kako je to bila prilika da se vide i prebroje stari brodski frankovci.

Još veća previranja unutar redova HSS-a u gradu i kotaru Slavonski Brod nastaju 1940., kada se produbljuju suprotnosti između ljevičarskih i desničarskih snaga u stranci, te je raspuštena mjesna i kotarska organizacija HSS-a, a predsjednik dr. Filip Markotić smijenjen. Radi razrješavanja situacije intenzivni su kontakti s glavnim vodstvom u Zagrebu pa, uz ostale, dr. Jurja Krnjevića više puta posjećuje i Mijo Marbach. Čelništvo stranke apeliralo je na jedinstvo i sporazum unutar organizacije te je predložilo da se izabere odbor koji bi izvršio sve pripreme za glavnu godišnju skupštinu. U odbor su ušli: dr. Josip Gunčević, Vojko Pracny, Stjepan Matijević, Vatroslav Deanović, Antun Terzić, Ivan Dasović, Vatroslav Uidl, Đuro Šarić, Stjepan Miličević, Mišo Kasapović, Lovro Jurković, Ljubica Medak, Antun Čampa, Antun Geršić, Luka Krivdić i Mijo Marbach.

U travnju 1940. ugledni brodski političar Mijo Marbach imenovan je u gradsko vijeće.

Mijo Marbach bio je baš pravi gospodin. Izuzetnu je važnost pridavao svom izgledu, koji je elegancijom trebao odraziti njegov visoki položaj u društvu. Sve je na njemu bilo pasent. Njegovo odijelo uvijek je bilo besprijekorno, sašiveno od najboljeg češkog štofa, kupljenog u magazinu kod Čeha pana Josefa Jirse. (Kompanjon pana Jirse bio je pan Mošnička. Njih dvojica su postali brodski zetovi. Pan Jirsa je oženio frajlu Ružicu Ivanić iz Mesićeve, a pan Mošnička je oženo Vilmu Lorschy iz Starčevićeve.) Prosječni Brođani odijevali su se tada u Tivarevoj konfekciji. Odijelo srednje kvalitete bilo je kod Tivara jeftinije nego nepuna dva metra štofa kod Jirse! Nosio je gospodin Marbach i moderne, skupe, talijanske Borsalino šešire, nabavljene u „Engleskom magazinu“ u Žutoj kući na Jelačićevom placu. Pamte ga kako, elegantno odjeven, uzdignute glave šeta sredinom Korza gdje su najveća brodska gospoda korzirala nedjeljom prije ručka. Gospodin Mijo bi raskopčao odijelo, palčeve zataknuo za prsluk u predjelu pazuha, a ostalim prstima se povremeno naizmjenično lupkao po prsima, pa bi i tom, tada izuzetno coll pozom, uz korpulentni izgled, isticao svoju superiornost. Ma, nitko mu ravan! – rekli bi. Kažu, bio je dobrano obročan, stoga uz visinu i ta korpulentnost. Za ručak pojeo bi nekoliko pečenih pilića (samo, nisu onda bili pilići kao današnji, napuhani gajbaši, već slasni i ukusni avlijski trkači i čeprkaši) i popio pet litara dobrog vina iz svog vinograda.

Prema Knjizi zavičajnika u brodskom Državnom arhivu, Mijo Marbach rođen je u Vukovaru 1883. godine. Njegov otac Pavo bio je mlinar, a majka Bara rođena Seidl. Mijo je oženio Anku iz brojne obitelji Bartolomej (s jedanaestero djece), rođenu 1888. Njen otac bio je kolar u Jamini, selu u Srijemu na obali Save, danas na granici s Hrvatskom, a onda u granicama Hrvatske, jer je i čitav Srijem do Zemuna hrvatski bio.

Smisao za biznis Mijo je naslijedio od oca koji je počeo s jednom vršaćom garniturom - damf mašinom, drešom i elevatorom, pa postao vlasnik ciglane s kružnom peći u Cerni, a onda i mlina u Starim Mikanovcima. Poslije Prvog svjetskog rata, u osiromašenoj zemlji, odvažni i sposobni mogli su postići mnogo, a takvima je pripadao i Mijo Marbach. No, kao i Keller, on to nije mogao ostvariti u Vukovaru, radi pritiska Srba na sve što je hrvatsko, a isto tako i njemačko. A oni, iako njemačkog podrijetla, osjećali su se i Hrvatima i disali hrvatski. Stoga su s kapitalom morali ići dalje.

Obitelj Mije Marbacha došla je u Brod na Savi iz Bosne, iz Brčkog, gdje je 1911. rođen i njihov sin jedinac Franjo. Ali, u braku je bilo još djece, jer u jednoj karti poslanoj 1915. supruzi Ani u Cernu, koju Mijo piše iz Nagyvarada (danas grad Oradea u Rumunjskoj, 13 km od granice s Mađarskom) gdje je za vrijeme Prvog svjetskog rata služio vojsku, on suprugu pita: Kako si Ti i moja djeca, mnogo Vas pozdravlja i ljubi Tebe kao i djecu Mijo. Što je s njima bilo i koliko ih je bilo, nije poznato. Vjerojatno su umrla u dječjoj dobi.

Godine 1926. Mijo Marbach kupio je kuću od trgovca Vatroslava Fürsta u Mesićevoj na broju 14. Tu kuću gradio je gradski senator, vladin povjerenik za grad Brod 1909. i 1919.-1920., dugogodišnji zapovjednik Vatrogasnog društva, August Radinić. U kapiji su još monogrami AR (August Radinić) i KR (njegove supruge Katarine Radinić). Marbach će kuću 1935. godine prodati trgovcu Martinu Kolundžiću iz Kobaša. Ova lijepa i dobro očuvana secesijska prizemnica s haustorom, danas je u vlasništvu kćeri spomenutog Kolunžića, ljekarnice Ivanke i profesorice Marijane. Kasnije se navodi da je Marbach stanovao u Trenkovoj ulici (danas Cesarčevoj), pa na Trgu kralja Petra kb. 5, u kući poput vile s predvrtom punim mirisnih ruža. Ta kuća je nadograđena i danas postoji „skrivena“ u dvorištu, iza dvokatnice kb. 19 na Trgu pobjede, preko puta zgrade Pošte. (nastavlja se)