Kućerak iz Širokog sokaka

Slično čuvenom i razvikanom Ringu, najširoj i najotmjenijoj bečkoj ulici koja je izgrađena na mjestu srušenih gradskih bedema i utvrđenja pa u krug opasala najstariji dio Beča, tako je nastala i brodska Široka ulica. U starom dijelu Slavonskog Broda Široka ulica je među mlađima, formira se tek u 18. stoljeću, kada je 1759. porušen i uklonjen sjeverni gradski bedem, pa zatrpani i isušeni opkopi oko grada koji su bili napunjeni vodom. A unutar gradskih bedema bio je još srednjevjekovni - renesansni i turski - Brod, današnja Starčevićeva (Srednji sokak), Mesićeva (Rasolski sokak) i Ulica braće Radića (Savski sokak).

Planovi grada iz 18. stoljeća pokazuju kojim su slijedom i kako nastajale promjene u razvoju Broda. Dok je grad bio opkoljen bedemima, na glavni ulaz – gradska vrata sa sjeverne strane (danas bi to bilo na gornjem dijelu Trga Ivane Brlić), iz tri pravca dolazila su tri puta (od Požege, Osijeka i Rače) i pred samim ulazom su se sastajala. Put od Rače, austrijske utvrde kod ušća Drine u Savu, išao je dolinom Save, pa od Klakara i Vrbe za Brod, a kod Broda paralelno je slijedio sjeverni bedem grada i taj put je zapravo začetak brodske najšire ulice – Širokog sokaka. Prve kuće na tom Račanskom putu (Weg nach Ratscha), kako je nazivan u 18. stoljeću, grade se poslije 1760. godine, pa na planu grada 1763. već ih je nekoliko sagrađenih, devet kuća na sjevernoj strani puta i dvije na južnoj. Te kuće smještene su na podjednakim uskim parcelama - numerima, čelom okrenute putu. Sve kuće se grade počevši od župne crkve sv. Stipana, jer je zapovjedništvo brodskog festunga branilo naseljavanje zapadne strane toga puta. Ipak, petnaestak godina poslije broj kuća se povećao, no one su još uvijek građene samo u istočnom dijelu ulice, a zapadni dio, prema tvrđavi, bio je potpuno neurbaniziran.

I, čini se da jedna od tih kuća - kućica, kućeraka, koje su prve podignute u Širokom sokaku i danas postoji. Pri kraju ulice, u sjevernom nizu, na današnjem kućnom broju 51, nešto više od metra izvučena na pješnik, stisnula se na uskom numeru ljupka, mala niska prizemnica. Drvenjara kao iz bajke. Brvnana je među ušacima, omazana blatom i obojena žuto, tipična kuća „starog Broda na Savi s dragih slika Rusa Vasilja Petroviča Antipova“, likovnog povjesničara Broda, kako je za njega rekao Vladimir Rem. Nekada su u starim brodskim sokacima bili cijeli nizovi ovakvih malih drvenjara koje su svakom pravom Brođaninu srcu prirasle. I ova kuća iz Širokog sokaka čelom je okrenuta putu, s dva prozorčića, poluskošeni zabat joj je zatvoren daskama, a dvoslivno krovište produženo u otvoreni trijem poduprt s dva drvena stupa. Izvorno, ovakve su kuće bile pokrivene šindrom ili daskama, koje je kasnije zamijenio einfach biber crijep. Ističu se visoki dimnjaci. Prostorije kuće nastavljaju se jedna na drugu u nizu, pa kuća duboko zalazi u dvorište.

Sve je na kući tako jednostavno, ali s mjerom i dražesno. Odiše nepatvorenom starinom, jednostavnim graditeljskim konstrukcijama, koje su i na prvi pogled izvana vidljive. Idilu povećava veliko staro stablo na ulici pred kućom, koje ju zaklanja i kao da ju štiti. I dvorište je idilično, popločeno - flastrovano opekom, vodu iz bunara crpi stara pumpa, vinova loza penje se po drvenim brajdama pod kojima je ugodno sjediti u hladovini na ljetnoj brodskoj omari...

U već prilično uništenoj Vlastovnici brodske gruntovnice nalazimo podatak da ova kuća iz Broda, stari broj 390, a novi 67 (odnosno danas 51), temeljem ugovora od 11. studena 1893. otpisana je sa imena Stane Stanić na ime i korist Antuna Bauera mlađeg (godine 1910. kuća je u vlasništvu Eve Bauer, stoji u popisu građana iz te godine), a godine 1932. prodana je brusaču Zvonku Šporeru (rođenom 1902. u Sičama kod Nove Kapele) i njegovoj supruzi Ankici Huličar (rođenoj 1907. u Podravskoj Slatini). Kuću im je prodala Franciska Šperk za 55.000 dinara.

Roditelji Zvonka Šporera, Antun i Franciska, podrijetlom su iz Fužina u Gorskom Kotaru, a u Slavoniju su došli krajem 19. stoljeća. Zvonko 1916. godine odlazi u Brod kod starije sestre Fani, pa od 1917. do 1920. godine polazi šegrtsku školu te uči brusački zanat kod majstora Venturinija Lorenca. Potom otvara samostalni obrt i 1925. ženi se Ankicom Huličar. U njihovom braku rođeno je troje djece: Zdenko (1927.), Zlatko (1930.) i Dubravka (1938.). U to vrijeme živjeli su u Mesićevoj ulici na broju 25. Kuću u Širokom sokaku, kako je već rečeno, kupuju 1932. godine i ona postaje njihov obiteljski dom. A Šporerova brusačka radionica i trgovina bila je u istoj ulici (tada viteškog kralja Aleksandra I. Karađorđevića Ujedinitelja) na njenom suprotnom kraju, na kbr. 5, u prizemlju lijepe secesijeske katnice koja je srušena u Drugom svjetskom ratu. Trgovina je nosila naziv: Prva brodska električna brusiona i trgovina fino-čelične robe. Uz poslove brušenja, Šporer je prodavao kvalitetnu čeličnu robu, noževe svake vrsti, kuhinjske, mesarske, vinogradarske, škare svih veličina i namjena, razne ručne brusilice, komplete pribora za jelo za 4, 6 i 12 osoba, prodavao sav brijački pribor, žilete marke „Četiri keca“, aparate za šišanje, a popravljao je i kišobrane. Robu je uglavnom nabavljao iz Solingena u Njemačkoj. Kada je u bombardiranjima sravnjena zgrada s radionicom, strojeve za brušenje i robu prenio je u obiteljsku kuću.

Kako je život u gradu zbog učestalog bombardiranja postajao sve opasniji, cijela obitelj se preselila kod znanaca na selo, najprije u Gornju Bebrinu, a zatim u Brodski Varoš. Početkom 1945. djeca su s majkom otišla u Zagreb kod njene sestre Ludmile, koja je sa suprugom, krojačem Josipom Najhartom, živjela u Brodu do 1938. godine.

- Osim rada u svojoj trgovini i brusačkom obrtu, otac je bio vrlo aktivan i u društvenom životu grada. Tako je od jeseni 1938. do jeseni 1939. godine bio predsjednik, a potom do sloma Jugoslavije potpredsjednik nacionalne organizacije „Hrvatski junak“, a vrlo je aktivan bio i u katoličkoj organizaciji „Križarsko bratstvo“. Zbog svog istaknutog djelovanja u ovim organizacijama, te bliskih odnosa s hrvatskim nacionalistima i protivnicima komunizma, bio je odmah po povratku iz Zagreba (16. 6. 1945.) osuđen od Vojnog suda Vojne oblasti za Slavoniju na 15 godina robije, gubitak građanskih prava i konfiskaciju imovine. Obiteljska kuća ovime nije bila obuhvaćena, jer je majka bila suvlasnica, a i morala se brinuti za troje djece. Kaznu je služio većim dijelom u kaznioni Stara Gradiška. Povodom molbe za pomilovanje i iskaza više svjedoka, kazna mu je smanjena na 6 godina, te je 1951. pušten na slobodu – kaže Zvonkov sin, umirovljeni profesor Zlatko Šporer, koji sada živi u Zagrebu i nastavlja: – Zanimljivo je da je na ovom suđenju jedini svjedok optužbe, koji je i potvrdio sve njene navode, bio ustaški gradonačelnik od osnutka Nezavisne Države Hrvatske, Slavko Vrgoč. On je, naime, kao izvršni dužnosnik ustaške vlasti vrlo zdušno i samoincijativno provodio maltretiranja i zatvaranja Srba i Židova, što mnogi građani nisu odobravali, a među njima i moj otac, koji je kao istaknuti vjernik i sugrađanin sa svim ljudima dobre volje bio protiv takvih postupaka, iako se uistinu radovao osnutku samostalne hrvatske države. On je, u skladu sa svojim uvjerenjima, zajedno s grupom uglednih građana otišao u Zagreb da se mjerodavnima žale na takve postupke Slavka Vrgoča. Na njihovo traženje, gradonačelnik je ubrzo bio smijenjen, no pred svjedocima je tom prilikom izjavio da će se za ovaj postupak kad-tad osvetiti Zvonku Šporeru. I to je na ovom suđenju, a pred svoju smrt, svjedočenjem na sudu, uistinu i učinio. Kratko vrijeme nakon suđenja tati, nad Vrgočem je na Vijušu izvršena smrtna kazna vješanjem u prisustvu velikog broja ljudi.

Tata je nastavio brusački obrt u našoj kući i radio je sve do nekoliko tjedana prije svoje smrti 1982. godine.

Gospođa Ankica Šporer živjela je u kući u Brodu do 1990., a onda je otišla u Dom umirovljenika u Požegi, gdje joj živi kći Dubravka udana Čmelar. Gospođa Ankica umrla je 1994. godine

Zdenko Šporer za gimnazijskog školovanja bavio se veslačkim sportom. Na koncu Drugog vjetskog rata, sa skupinom brodskih gimnazijalaca, učenika Domobranske časničke škole, prošao je križni put od Bleiburga do Osijeka i zaradio tifus. Bio je zaposlen u administraciji Hrvatskih željeznica. Umro je 2009.

Zatko Šporer diplomirao je na Matematičko-fizičkom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, a završio je postdiplomski studiji i stekao magisterij. Od 1958. do 1962. radio je kao profesor matematike i fizike na Gimnaziji „Zlatko Šnajder“ u Brodu, pa zatim do 1969. kao profesor fizike na Pedagoškoj akademiji u Brodu. Potom, do mirovine, bio je urednik „Školske knjige“ u Zagrebu. Objavio je više knjiga, udžbenika i stručnih radova, a prilozima javlja se i u dnevnom tisku. Knjige su mu prevedena i na strane jezike.

Od nasljednika brusača Zvonka Šporera, njegove djece Dubravke, Zdenka i Zlatka, kućerak u Širokom sokaku kupila je vlasnica Šporerima nasuprotne trgovine tekstila („Vera stil“). Suludom devastacijom Mucvanja, rušenjem, neprimjerenim adaptacijama, dogradnjama i pregradnjama, ili gradnjom novih kuća koje bi trebale biti „kao stare i još starije“, odgovorni za arhitektonski izgled našega grada potpuno su se izblamirali i osramotili, ovaj grad kulturno osiromašili. Stoga je vrijednost kuće iz Široke ulice s broja 51 to veća, jer ona je zaista posljednja tipična kuća „starog drvenog Broda“. Podvučeno posljednja. Samo, ako se i njoj već ne piše ona ista zla sudbina kao i starim mucvanjskim kućercima, od kojih je ostala tek polovica jedne kuće. Hoće li tko od odgovornih ovo shvatiti??? Ta i ovo ću podvući!