Grad koji tone u tišini: Kako Slavonski Brod izgleda onima koji dođu pa odu?

SLAVONSKI BROD – Ne treba vam tablica demografskih podataka da biste shvatili da ovaj grad gubi ljude. Dovoljno je otići na željeznički kolodvor u petak popodne. Ili se prošetati korzom u ponedjeljak ujutro. Ovdje više nema žurbe. Nema uzbuđenja. I što je najopasnije – nema očekivanja.

Slavonski Brod sve više izgleda kao grad koji se umorio od sebe. A to najjasnije vide oni koji dolaze – i odlaze. Jasan pokazatelj toga bio je vidljiv i kroz jučerašnje izjave sudionika na medijskoj konferenciji koju je organizirala Slavlica Lemaić kako bi predstavila javnosti svoju kandidaturu za nadloazeće lokalne izbore.

Mario Radić, predsjednik Domovinskog pokreta, u svom je govoru bio sirov, direktan i – neugodna istina za domaće uši:

– Pitao sam deset Brođana što misle o gradu. Devet je reklo – nikako. Jedan je rekao – možda može bolje. I pomislio sam: možda je Brod i zaslužio ovakvu sudbinu.

Zvuči grubo. Ali možda je baš to ono što nam treba – da nam netko kaže, u lice, da plutamo. Da stojimo u mjestu, dok drugi gradovi trče.

Radić je to i opisao slikovito:

– Prođem kroz Brod – isti kao i prošli put. Nema dinamike. Nema ideje. Kao da ste svi navikli da vam ništa ne bude.

Nikola Grmoja, saborski zastupnik Mosta, nadovezao se s porukom koja se ne može ignorirati:

– Možeš biti najbolji gradonačelnik na svijetu, ali ako si predugo na vlasti – potrošiš se. Nestane poleta, nestane energije. A upravo to se ovdje osjeća.

Marijan Pavliček, predsjednik Hrvatskih suverenista, rekao je nešto što odzvanja kao upozorenje:

– Kad si predugo na vlasti – uljuljkaš se. A kad se uljuljkaš, grad stagnira. A kad grad stagnira – ljudi ga napuštaju.

I sve te izjave slažu se u jednu bolnu sliku. Grad koji više ne zna da zaostaje. Grad koji se pomirio s time da je zadnji u svemu. I to je najopasnije – kad letargija postane norma.

To je pitanje koje se nameće samo od sebe. Grad koji je nekad bio poznat po snažnoj industriji, jakim sportskim klubovima i kulturnim iskoracima, danas je poznat po lošem zraku, sve praznijim školama i mladima koji odlaze čim im se pruži prilika.

Na to je upozorio i jedan mladi Brođanin koji je rekao:

– "Neće se nitko vratiti u Brod ako kao inženjer ovdje može zaraditi manje nego dostavljač u Zagrebu."

I to je realnost – bolna, ali istinita. Slavonski Brod se ne natječe s Luksemburgom ni Bečom. On se natječe s gradovima poput Bjelovara, Vinkovaca, Karlovca – a zaostaje.

Postavlja se, stoga, važno pitanje: kako promijeniti percepciju?

Možda tako da prvo priznamo ono što svi znamo. Da se stvari nisu mijenjale. Da su propuštene prilike. Da su neki na vlasti predugo, a građani previše šutjeli. Možda se slika grada ne mijenja od novih fasada ili „šminkanja“ uoči izbora – nego od sadržaja, posla, života, ljudi koji ostaju i vide budućnost.

Jer kako je netko od govornika rekao –Ovdje treba doći nova energija.

Ali ne samo politička – već građanska, zajednička, iskrena.

Jer ako Brod još ima šansu – onda je to isključivo do nas.