Život

Dva ćoška kraj Save

Autor: 035portal Datum objave: 09.02.2025. u 20:00

Do Drugog svjetskog rata Trg bana Jelačića i veliko brodsko Korzo završavali su s dva ćoška kraj Save i to je arhitektonski, ali i vizualno, činilo lijepu sliku onima koji su Korzom bezbrižno šetali - korzirali, kao i onima koji su sa Save, sa željeznih naslona - gelendera, ili od prijeka, iz Bosne, bacili pogled na samo središte Slavonskog Broda, tada tako umilnog gradića srednjeeuropskog ugođaja.

Onda su u Drugom svjetskom ratu, 1944. godine, bombarderi savezničke avijacije tepihom bombi učinili svoje i lijepa katnica na jugozapadnom ćošku Korza sravnjena je sa zemljom, pa do dana današnjega ćoška nema, već prazni betonirani plac s parkiralištem automobila i golim, visokim zidinama susjednih kuća, Brlića i Milčića. Legendarni ugostiteljski objekt Najlon bašča – koji je tu podignut 1953. godine, donekle je ublažio ovu sliku unakaženog i ranjenog grada, ali već 1969. bašča je nemarom i sama postala ružna ruševina i uskoro je potom uklonjena.

Zaobljena dvokatnica na suprotnom, istočnom ćošku Korza, koju je gradio bogati urar Franjo Schwendemann i u nju uselio 1937. godine, ostala je pošteđena razaranja. U lokalima velikih izloga bila je trgovina „Boston“ cipela, „Francuska parfumerija“ Ervina Kohna i, na samom uglu, moderni „Buffet“ Hede Radić. Sam vlasnik, gospodin Franjo Schwendemann, i nadalje je ostao u svojoj maloj urarskoj radnji koja je bila u istom nizu, ali u skromnom prizemnom kućerku, prvom do Radosavljevićeve ugaone katnice na ćošku sa Starčevićevom ulicom.

Schwendemannova je kuća sagrađena na zgarištu mesnice i gostionice „Velebit“ Milana Lisca, koju je u noći, u dva i pol sata, 6. srpnja 1930. zahvatio požar. No, skromna Liščeva prizemna kuća bila je dobro osigurana, pa se s pravom sumnja da je taj požar bio podmetnut. To je malte ne bio hobi ondašnjih brodskih špekulanata. Samo, podmetanje požara nije se moglo dokazati, a Lisac si je osigurao alibi, jer je bio u kod rodbine u svatovima čak u Oriovcu. Lukavi Lisac dobio je veliku osigurninu od 640.000 dinara i odselio u Zagreb.

Još je jedna „brodska priča“ vezana uz ovu kuću. Kao pripadnik njemačke nacionalne manjine, folksdojčer, Franjo Schwendemann zatočen je poslije Drugog svjetskog rata u koncentracijskom logoru Krndija kod Đakova, gdje je i umro od iscrpljenosti, bolesti i gladi. Njegova supruga Julija, rođena Becherer, umrla je u sličnom logoru, Knićanin u vojvođanskom dijelu Banata kod Zrenjanina. Njihova djeca, kći Wilma sa suprugom Franjom Ackermannom i sin Eduard sa suprugom Irmom r. Lendak, uspijevaju nekako 1945. godine prebjeći u Austriju. Kuću su komunističke vlasti konfiscirale i napunile stanarima. Priča se da je brodski dimnjačar Mato Tomljanović, krajem pedesetih godina, čisteći dimnjak u Schwendemannovoj kući našao veću količinu skrivenog zlata i da je nakon toga prodao svoju kuću u Starčevićevoj kbr. 51 Sestrama svetoga Križa te odselio u Zagreb.

A, prije izgradnje raskošne neobarokne dvokrilne uglovnice, na zapadnom ćošku kraj Save je bila katnica skromnih stilskih oznaka. Ona je užim pročeljem s tri prozora bila okrenuta Jelačićevom trgu, a dužim, glavnim pročeljem gledala na Savu. Ispred kuće, do puta uz savsku obalu, bio je predvrt sa visokim zelenim raslinjem, ograđen drvenim tarabama, pa se kuća doimala poput neke ladanjske kurije. Sve ovo vidi se na nekoliko najstarijih razglednica Broda. Kada je ova kuća sagrađena, nije poznato, ali pripadala je imućnoj gospođi Katarini Lukić, koju je oženio veletrgovac drvima Angjelo D' Elia stariji i ona mu je kuću donijela u miraz. No, smrću Katarine pri porodu, Angjelo će postati jedini vlasnik.

Katarina je sahranjena na brodskom groblju u manjoj klasicističkoj kapeli s dva stupa na pročelju, u kojoj se danas sahranjuju časne sestre i svaki trag ove stare brodske porodice je zatrt, što je nedopustivo.

Obilazeći groblje 1975. godine u svoju terensku bilježnicu prepisao sam tekstove iz ove grobnice i skicirao još tada vidljive freske, koje je prema zapisu na zidu: Riso Slikar Ivo Debeljaković Brodski domoslikar 24-tog Srpnja 1860 u svojoj starosti 65 godina. Unutrašnjost kapele sva je bila oslikana u zeleno-smeđe-bijelom tonu. Na pročelju dominirao je prikaz oltara sa slikom sv. Ane i Bogorodice u dječjoj dobi. Lijevo i desno od slike, na bočnim zidovima kapele, klečali su naslikani anđeli i dvije veće svetačke figure, sv. Valentina i sv. Katarine. U ovalu na stropu mogao se vidjeti prikaz ustajanja iz groba. Na kamenim pločama postavljenim okomito uza zid, pisalo je: Svojoj poljubljenoj jedinici kćeri KATARINI LUKIĆEVOJ udatoj bivšoj D Elia u Brodu rodj. 28. ožujka 1827. umr. u nesrećnom porodu 18. lip. 1856. i blagom djetetu, dobroj kućanici, viernoj supruzi, prerano …… u ufanju udovičke svoje starosti neutješiva majka Ana Lukićka, rodjena Sekulićeva spomen podiže.

Na drugoj ploči bio je ovaj tekst: Posvećeno vječnoj uspomeni Gospodara VALENTINA SEKULIĆA gradjanina i trgovca obćine Brodske rodj 18. siečnja 1802. preminuvšeg 5. lipnja 1856. nezaboravnog brata od tugujuće sestre ANE LUKIĆA.

Kapelu je, dakle, podigla Katarinina majka, Ana Lukić, a zašto to nije učinio bogati Angjelo, suprug Katarine, nije poznato.

O slikaru Ivanu Nepomuku Debeljakoviću isto malo znamo. Rođen je u Brodu 1796., što se lako izračuna iz njegovih zapisa, jer navodi u kojoj je godini svoga života pojedinu sliku izradio, ali ga nema u knjizi krštenih brodske župe. Djelovao je u Brodu, brodskoj okolici i u Bosni (Fojnica). Sam navodi da je brodski domosidioc. Slikao je pod utjecajem bečkog slikarstva i osječkog slikara Franje Pfalza. Debeljakovićeve slike nalaze se u crkvama u Zbjegu (Sv. Juraj, 1838.), u Grižićima (Sv. Mihovil, 1840.), u Kaniži (Bogorodica s Isusom, 1852.), u Gradiškoj Bebrini (Sv. Vid). Slika Sv. Antun Pustinjak u posjedu je Muzeja brodskog Posavlja. Također u Muzeju nalazi se Zastava obrtnika krojača I. cehovskog odjela iz 1848. godine koju je oslikao Debeljaković. Na jednoj strani ove zastave od svilenog damasta je slika sv. Stjepana, a na drugoj Sv. Trojstvo i Blagovijest. Poslije 1863. o slikaru Debeljakoviću nema podataka.

Samo, moramo završiti priču o dva ćoška kraj Save i stoga vraćamo se u 20. stoljeće i pratimo kako je nastao jugozapadni ćošak.

Kada je Angjelov sin, također Angjelo, bankar prokurist Hrvatske eskomptne i mjenjačke banke u Brodu i posjednik, zidao 1907. godine novu kuću na ćošku kraj Save, on staru kuću Lukića nije cijelu srušio, nego samo njen dio prema trgu. U novu kuću uklopio je ostatak stare, koja je postala kao jedno dvorišno krilo, što se pažljivim usporedbama fotografija može uočiti.

Na Kući Angjela D' Elie mlađeg, uz bogatu neobaroknu plastičnu dekoraciju pročelja, posebno se na samom uglu kata isticao tzv. erker, neka vrst zatvorenog balkona s jednim prozorom normalne veličine i dva uska bočna prozora s kojih se na jednu stranu vidjelo sve do kraja trga i Benčevićevog ćoška na ulazu u Široki sokak, a na drugu stranu vidjela se Sava s mostom i Bosanskim Brodom. Sa srednjeg prozora pogled je pak dosezao sve do franjevačkog samostana i pašnjaka Vijuš. Samo je jedna od kuća gradonačelnika Aleksandra Radosavljevića, ona na južnom ćošku Starčevićeve i Trga, imala sličan erker, a kako je i ona stradala u bombardiranju, na Trgu više erkera nema. Šteta, jer s erkera se moglo mnogo toga na Trgu uočiti, a da okom praćeni nisu bili niti svjesni pažnje koju su izazvali. Erkerima su slični i koket pendžeri. Je li netko i s ova dva brodska erkera koketirao, još nisam saznao.

I dekorativni zidići na krovištu, atike, elementi su arhitekture koji su samo ovu kuću na Trgu krasili (skromne atike na hotelu „Žuta kuća“, ne mogu se u ukrase kuće ubrojiti). Atika nad erkerom činila je s njim skladnu cjelinu, ističući elegantnu vertikalu ugla. Na krilu zgrade prema Savi ovih ukrasa nije bilo.

Velika D' Elijina novogradnja imala je stan vlasnika na katu, a u prizemlju niz lokala koji su iznajmljivani. Već sam pisao o kavani „Port Artur“ koja je 1907. s nasuprotnog ugla, iz kuće u vlasništvu Koste Pachanyja, uselila u kuću D' Elije, u lokal do kuće Brlić. Popularnu kavanu u kojoj se u Brodu pila najbolja turska kava vodili su potom još godinama Mijo i Katica Kanceljak.

Lokal s druge strane kućne veže iznajmljen je za trgovinu s mlijekom. „Posavska Hrvatska“ 1907. pisala je:

Kako doznajemo, otvorit će 1. studenog gosp. Hemm u novosagradjenoj kujći g. D' Elia mljekarnu, u kojoj će se prodavati osim mlijeka još i maslac, kaimak, sladko vrhnje, skorup (Schlagobers) te razne vrsti sira itd.

Kako smo u Brodu kraj naših tržnih prilika osjećali pomanjkanje mljekarne, to nas podhvat g. Hemma od srca veseli pa mu želimo najbolji uspjeh. Nadamo se, da će znati obćinstvu pružiti uvjek svježu robu prve kakvoće i uzdržati u svojim prostorijama onaj red i čistoću, koja je pri tome posebno potrebna. Našeg gosp. fizika pak upozorujemo, da je njegova dužnost sve to nadzirati, pa se nadamo da će i on ipak jednoć početi vršiti ono, što je zapravo njegova dužnost, naime – tržni nadzor. Vidit ćemo.

Bilo je u kući D' Elia i predstavništvo svjetski poznatih američkih „Singer“ šivaćih mašina, radnja opančara Adama Mikića, šnajderaj Feuerbacha i Kirchoffera, mala knjižara Marije Mihić, legendarne „frajle Mice“, a u dvorištu, od 1922. godine, fotografski atelijer gospođice Marije Hohman udane 1924. za trgovačkog pomoćnika Lavoslava Juratovića.

I onda je nekoliko direktnih pogodaka bombama saveznika ovu lijepu kuću i ćošak kraj Save sravnilo sa zemljom, a grad sve do danas nije se ozbiljno zainteresirao da se ranjeni ćošak urbanistički riješi, pa zjapi prazan i, kolikogod uređivali, bez D' Elijinog ćoška Trg ostaje nezavršen i krnj.