Ljubav na prvi pogled

– Moj tata bio je posljednji gradonačelnik Broda za Nezavisne Države Hrvatske – priča mi gospođa Tea Ručević-Dabčević, kći Josipa Dabčevića. – Bio je ugledni obrtnik, predsjednik obrtničkog društva, modni krojač, školovan u Parizu, Berlinu, govorio jezike, uključen u mnoga društvena zbivanja, potpredsjednik „Marsonije“, bio je u „Davoru“, Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, u mladosti igrao nogomet, tenis... Preklinjali su ga: Dođi, dođi, budi gradonačelnik, nema tko! On je odbijao, zavlačio godinu dana. Prije njega bio je Koprivčević na mjestu gradonačelnika, ali je obolio, dobio šećer, i tata se više nije mogao izgovarati. A, bio je već kraj rata. I to ga je skupo stajalo.

Kada je došla nova vlast, on je odmah uhapšen i osuđen na petnaest godina zatvora i gubljenja građanskih prava. Upućen je logor u Vinkovce, na zloglasnu „Bonovu ciglanu“. Šta je on tamo proživio, ja se svaki puta rasplačem, kad na sve to pomislim. 

I, onda jednoga dana došao je mojoj mami gospodin Stjepan Ručević, pravnik, i rekao joj: "Znate vi šta, treba tražiti obnovu procesa. To tako ne može biti. On je bio član Komunističke partije, pomagao je i skrivao partizane cijelo vrijeme rata." Tata je bio dobar s njemačkim komandantom festunga i kolike je spasio koji su bili u zatvoru. Mama i mi smo uvijek strepile hoće li doći policija dok je on kod nas skrivao te ljude. I stvarno, bila je obnova procesa i moga tatu odmah oslobode. Sve skupa, sa zatvorom i logorom, odležao je nešto manje od godinu dana. Pušten je početkom 1946.

A, dok je gospodin Ručević radio na obnovi procesa, mene je mama poslala njemu s nekim tatinim dokumentima koje je on trebao. Vrata mi je otvorio njegov sin Velimir-Pat, zgodan kao slika. Bio je deset godina od mene stariji, već student, ja ga do tada nisam poznavala. Kada me je ugledao, on je stao i ovako me je gledao, gledao i nije pustio da prođem. Stao mi je govoriti: „Ostani da te gledam! Prekrasna si! Hoću da te gledam ljepotice! Molim te nemoj otići!“ Ja sam se ukipila, pa imala sam samo četrnaest i pol godina!

Kada sam drugi puta opet nešto nosila njegovom ocu, opet je Velimir otvorio vrata. Bilo je ferje, pa je bio kod kuće. I, kaže on: „Znaš što te molim, jako te molim!“ „Što!?“ pitam ja. „Čekaj me dok diplomiram, a ja ću čekati tebe dok budeš punoljetna! Ja hoću da ti budeš samo moja!“ I, ja sam njemu dala riječ i održala riječ. Mislila sam, ako će njegov tata spasiti moga tatu, moram pristati. A, riječ je održao i on. 

Velimir Ručević-Pat (rođen 1921.) podrijetlom je iz velikog roda Ručevića, po selu Čanića, iz Starih Mikanovaca, koji je dao čitav niz školovanih ljudi, a oni (u Vinkovcima, Zagrebu, Osijeku) nisu zaboravljali svoj rod, bili su jako vezani jedni za druge i cijeli život pomagali su školovanje svojih rođaka. Tako je i Velimir za studija arhitekture u Zagrebu stanovao kod rodbine – Ručevića.

Među istaknutim Ručevićima je dr. sc. Stjepan Ručević (1850.-1919.), liječnik i general, koji je završio studij medicine i vojnu akademiju u Beču te je radio u vojnim bolnicama u Zagrebu i Beču. Bio je oženjen austrijskom plemkinjom. Uznapredovao do položaja K.u.K. Generalstabsartz, te je desetak godina radio kao dvorski liječnik cara i kralja Franje Josipa I. Kada se teško razbolio turski sultan Mehmed V., Stjepan Ručević je po nalogu austrijskog dvora poslan u Carigrad da ga liječi. Za izlječenje sultana nagrađen je, pa i odlikovan najvišim turskim odličjem „Velikom zvijezdom“. Također je bio nositelj i najviših austrougarskih carskih odlikovanja. Umirovljen je 1915., te se vratio u rodne Mikanovce, gdje umire 1919. godine. Djece nije imao i obilato je pomagao školovanje rođaka, pa i Velimirovog oca, pravnika Stjepana Ručevića.

Dipl. jur. Marijan Ručević, pravnik i sudac (1871.-1951.), nakon službovanja u brojnim mjestima, 1924. postaje vijećnik Stola sedmorice u Zagrebu (nešto kao današnji Vrhovni sud), a na toj je visokoj dužnosti i umirovljen. Bio je član Družbe Braće hrvatskoga zmaja, te se je kao „Zmaj Mikanovački“ isticao radom na obnovi mnogih hrvatskih spomenika kulture. Sa suprugom, plemkinjom Vlastom pl. Peičić, organizator je brojnih dobrotvornih zabava, domjenaka i sudionik u bogatom društvenom životu Zagreba, kojemu je i osobni pečat dao.

Dr. sc. Ilija Ručević, veterinar (1905.-1981.), diplomirao je 1930. na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1943. i doktorirao. Radio je u Gradskoj mljekari u Zagrebu, pa onda bio asistent na fakultetu i bakteriolog u Veterinarskoj eksperimentalnoj stanici. Nakon križnog puta poslije Drugog svjetskog rata protjeran je iz Zagreba. Radio je potom u Slatini.

Sve ove podatke o Ručevićima, i još mnogo više, zapisao je Božidar Ručević, dipl. ing. s

diplomom Tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Među znamenite Ručeviće on ubraja i Velimira- Pata Ručevića iz Slavonskog Broda.

Studenta Velimira Drugi svjetski rat zatekao je u Zagrebu. Mobiliziran je i poslan u časničku školu u Austriju, u mjesto Stockerau kod Beča. Nakon godinu dana vojne obuke, njegova domobranska satnija poslana je u Bosnu i čuvali su strateško mjesto Vranduk na pruzi za Sarajevo. Došavši na prvo odsustvo u Brod, pobjegao je u partizane. Svi njegovi prijatelji iz brodske gimnazije već su bili „u šumi“. Uhvatio je vezu, a da ne bude sumnjivo, otišao u Gornju Bebrinu i kroz šume između Kuta i Zadubravlja dospio na Dilj. Partizani nisu bili baš impresionirani njegovim dolaskom. Da ga iskušaju, a i da se dokaže, skinuli su sve s njega i onda ga gotovo gola i bosa (neka žena dala mu je samo jedan tepih da se zaogrne), tjerali da sakuplja poginule i sahranjuje, kopa grobove, a ranjene da odvodi u partizansku bolnicu. Tu je, u partizanskoj bolnici, radio i doktor Begić iz Zagreba, koji je poslije rata došao u Brod kao ginekolog. Onda je Velimir slučajno sreo nekoga borca iz jedne slavonske brigade i pitao ga da li zna Antuna Đerkija (bio je to Velimirov kolega iz brodske gimnazije, a u ratu partizanski komesar bolnice i komesar vojnog područja) i kad je ovaj potvrdio da zna, zamolio ga je neka javi Đerkiju gdje je i da odmah, kako god zna, dođe po njega. I zbilja, Đerki je primio poruku i došao s jednim konjem po Velimira. Odveo ga je u Podgorač kod Našica tako da je dočekao kraj rata u tamošnjoj slavonskoj brigadi.

- Poslije rata Velimir je otišao u Zagreb završiti studij arhitekture. Prvo radno mjesto dobio je u Lukavcu kod Tuzle – nastavila je priču gospođa Tea Ručević. - On je tu dobro zarađivao, ali je imao grozan život, nijedne slobodne subote. Spavao je pod šatorom i svaki dan jeo grah star već tri dana. Nedjeljom je dolazio vlakom kući u Brod. Prvo je pješke išao dvadeset kilometara od Lukavca do Tuzle, po blatu, u gumenim čizmama, onima preko koljena. Ujutro je bio u Brodu, obišao prvo mene, jer je znao da ga čekam, pa obišao roditelje, i već u 11 sati morao putovati nazad. Stalno mi je pisao pisma, koja ja još uvijek čuvam. I tako je on u Lukavcu radio tri pune godine.

Nakon toga zaposlio se jednu godinu u Osijeku i tek onda dobio mjesto u Brodu. Oženili smo se 1954. godine. Godinu dana smo živjeli kod mojih roditelja, pa smo dobili stan. No, on je imao ušparanih novaca iz Lukavca i kupili smo od Venclovih plac u Horvatovoj pa pet godina zidali kuću, jer on nikada nije htio da diže nikakav kredit. Moj otac je prodao vinograd i davao nam novac da završimo kuću, ali Pat taj novac nije htio uzeti. Didi je rekao: „Nisi smio prodati vinograd, ja od tebe neću ni dinara!“ Ja sam radila u banci i na kredit sam kupila televizor u boji, a on se ljutio i nije htio da dođe u sobu gledati program jer, kaže, nije to naše, to je na kredit. A jako je volio gledati utakmice. Bio je strašno tvrdoglav. Inače je bio rijetko karakteran i rijetko pošten, dobroćudan i osebujan.

On se uvijek bavio sportom, bio je lud za plivanjem, a ping-pong je igrao još kao gimnazijalac na veslačkom klubu pored Save. U Brodu, a i u Zagrebu, bio je prvak. Igrao je tenis. Dao je napraviti igralište iza „Projektbiroa“, pa kasnije igralište u dvorištu „muške škole“. Neumorno je vozio bicikl i planinario. Morala sam i ja voziti bicikl. Odvezemo se do Požege pa planinarimo po Papuku. Za godišnji smo išli u Radence i onda vozili bicikle po cijeloj Sloveniji i penjali se na sve vrhove. Tako smo obišli i Austriju i Njemačku. Bili smo i na Vlašiću u Bosni. Mi smo se i s planina i spuštali s biciklima, a još i djecu imali sa sobom, Mladena (1957.) i Tatjanu (1960.). Često je s njime bicikl vozio doktor Ciliga, moj tata i Branko Čeliković, muž moje sestre Vladimire. Njegova velika strast bila je glazba, svirao je violinu i mi smo u stanu uvijek imali koncerte. On i zubar Vogrinac sviraju violine, a ja ih pratim na klavir. Naučila sam još kod časnih sestara, a išla sam i u glazbenu školu. Ali Pat je nastupao i na javnim koncertima u „Hrvatskom domu“. Emanuel Glücksmann svirao je klavir, ili je svirala gospođa Zlata Fuks (to potvrđuje i jedan plakat u brodskom Državnom arhivu kojim se oglašava Muzičko veče 12. VI. 1948.). 

Jako je volio prirodu, šetati šumama i livadama, brati razne ljekovite trave za čajeve i gljive sakupljati. Ja ne znam tko sve nije onda kod nas jeo gljiva. 

A akvareliranje mu je bilo veliko zadovoljstvo i zanimacija. Počeo je s Antipovom, izlagali su zajedno u „staroj pošti“ (danas prostor Varždinske banke), ali našao je svoj slikarski prepoznatljiv stil. Sve ove slike na zidovima su njegove. Kruno Kern se učio na njegovim radovima.

Gledam motive starog drvenog Broda iz Mucvanja, samostana, motive sa Save, čardaka, cvijeća, pejzaža... zidovi stana upravo su tapacirani desetinama dopadljivih slika.

Ali, Velimir Ručević bio je prije svega arhitekt. Najprije u brodskom poduzeću „Izgradnja“, pa u „Projektbirou“ gdje je bio glavni projektant. On je s građevinskim inženjerom Dragutinom Antolkovićem „Projektbiro“ i osnovao. Ručević je u Brodu projektirao brojne građevine kraj kojih svakodnevno prolazimo: Sud, prvi brodski neboder u Pilarevoj i zgrade uz njega (1959./1962.), osnovnu školu „Vladimir Nazor“, dvije upravne zgrade tvornice „Đuro Đaković“ (1962.), zgradu Srednje tehničke škole (1957./1958.), Đački dom u Kumičićevoj (1958./1959.), upravnu zgradu „Croatia“ osiguranja (1958./1959.), kupalište Poloj (1961.), mnoge stambene i stambeno-poslovne zgrade, stambenu zgradu Zavoda za soc. osiguranje na Trgu pobjede (1957./1958.), stambenu zgradu ŽTP Vinkovci na uglu Pilareve i Trga pobjede (1958.), stambenu zgradu PTT-a na uglu Gupčeve i Mažuranićeve (1957.), stambenu zgradu DIP „Slavonije“ u Vukovarskoj ulici (1958./1959.), stambenu zgradu Impregnacije drveta na Ribarskom trgu (1960.), stambenu zgradu kod „Brođanke“ (1961.), stambeni blok „Staro sajmište“ (1964./1965.)... a to je gotovo pola Broda. Izradio je nacrte za crkvu u Žeravcu i Domaljevcima u Bosni.

Osebujni i svestrani Velimir-Pat Ručević bio je „svojevrsni simbol Broda svoga vremena“, kako za njega kaže gospodin Stribor Uzelac Schwendemann.

Godinama bio je u dobroj kondiciji, mladoliko izgledao i kada je netko Pata Ručevića upitao kako je, znao je reći: - Ja još nisam Laponac (ishlapio), ja sam Sibirac!, jer majka, Ruskinja Jelena Dostavalova, donijela ga je u trbuhu iz Sibira. Umro je u osamdesetoj godini 2001. i sahranjen na Mirogoju u Zagrebu.