Život

Braća iz Zadubravlja i sestrične iz Broda u Koloni sjećanja: Nosili smo njihova imena, ali i njihove snove

Autor: 035portal Datum objave: 19.11.2024. u 14:00

Na 33. obljetnicu herojske obrane Vukovara, grad heroj još je jednom poslao snažnu poruku. Tisuće ljudi okupilo se kako bi odali počast onima koji su svojom hrabrošću i žrtvom ispisali povijest, a ovogodišnja Kolona sjećanja bila je ispunjena posebnim emocijama. Na čelu kolone koračalo je 2656 mladih iz svih dijelova Hrvatske, noseći bijele majice s imenima poginulih i nestalih heroja Vukovara. Svaka majica nosila je priču, san i težinu žrtve osobe koja nije doživjela slobodu za koju se borila.

Među sudionicima ove emotivne inicijative bili su i Josip i Hrvoje Vidaković iz Zadubravlja, zajedno sa svojim sestričnama, Brigita Vidaković i Gabrijela Blajda iz Slavonskog Broda. Njihova obiteljska povezanost dala je dodatnu dimenziju ovom hodu. Josip je kasnije ispričao kako su se spontano odlučili prijaviti čim su saznali za ovu inicijativu.

- Brat i ja smo već sudjelovali u Koloni, ali za sestrične je ovo bio prvi put. Vidjeti ljude kako stoje uz cestu, traže poznata imena na majicama i tiho odaju počast, nešto je što je teško opisati riječima. To je trenutak koji se urezuje u dušu.

Tišina je bila gotovo opipljiva dok je Kolona prolazila ulicama Vukovara. Promatrači su stajali uz cestu, pogledima pretražujući mnoštvo u potrazi za poznatim imenima. Kada bi ih pronašli, na njihovim licima mogao se vidjeti duboki izraz tuge i ponosa. Suze su tekle niz obraze, a ruke su drhtale dok su mnogi prilazili mladima, zahvaljivali im i dijelili priče o ljudima čija su imena simbolično nosili. Za mnoge mlade sudionike ovo nije bio samo hod, nego prilika da upoznaju priče ljudi čija su imena simbolično nosili na svojim prsima.

Jedan od mladića kasnije je podijelio svoje dojmove.

- Nosio sam ime mladića iz Vikovaca koji je imao samo 18 godina kada je poginuo na Ovčari. Dok sam hodao, razmišljao sam o njemu. O njegovim snovima, o tome što je sve mogao postati da je imao priliku živjeti. A onda mi je prišao stariji gospodin i zahvalio mi na tome što nosim njegovo ime. Taj trenutak promijenio je sve. Osjetio sam odgovornost, težinu, ali i ponos što mogu barem simbolično učiniti da njegovo ime ne padne u zaborav.

Ono što je posebno obilježilo ovogodišnju Kolonu sjećanja bila je povezanost između sudionika i obitelji poginulih. Društvene mreže postale su mjesto spajanja, gdje su mladi dijelili fotografije svojih majica i tražili bližnje onih čija su imena nosili. Istovremeno, obitelji su putem Facebooka i Instagrama pokušavale pronaći mlade ljude kako bi im zahvalile na simboličnom činu.

- Kod mene je majica s imenom Marijan Buličić. Ako netko od njegovih bližnjih traži, neka mi se javi. Bilo bi mi iznimno drago da majicu vratim obitelji, napisala je jedna sudionica na Facebooku. Slične objave preplavile su društvene mreže, pokazujući koliko je ova akcija dotaknula ljude.

Inicijativa „Umjesto njih“, koju je organizirao Studentski katolički centar (SKAC) iz Osijeka, pokazala je koliko je važno prisjetiti se da žrtve Vukovara nisu samo statistike. Svaka od njih imala je ime, lice, obitelj i san o boljoj budućnosti. Bijele majice postale su simbol života koji je okrutno prekinut, ali i poruke da se te žrtve neće zaboraviti.

U kasnim večernjim satima, nakon što je Kolona završila svoj hod, na društvenim mrežama nastavile su se objave i potrage za bližnjima. Mladi su dijelili svoje emocije, a obitelji su dijelile priče o osobama čija su imena bila na majicama. Ova povezanost još je jednom dokazala koliko su životi tih ljudi važni i koliko je njihova žrtva duboko ukorijenjena u našoj kolektivnoj svijesti.

Za sudionike ove inicijative ovo nije bio samo još jedan događaj. To je bio čin sjećanja, ali i obećanje – obećanje da njihova imena neće pasti u zaborav, da će priče o njihovoj hrabrosti živjeti dalje.

- Dok sam hodao, osjećao sam teret. Ne težinu majice, nego odgovornost. Nosio sam ime čovjeka koji je dao sve za moju budućnost. Njegov san o slobodnoj Hrvatskoj sada je moj san. Dok god budemo hodali „umjesto njih“, dok god budemo izgovarali njihova imena, priče i snove, oni će živjeti u našim mislima i srcima. Njihova hrabrost i žrtva postale su temelj na kojem gradimo svoju slobodu, a njihovi snovi – stvarnost koju svakodnevno živimo, sažeo je mladi Brođanin, koji je zajedno sa svojim članovima obitelji sudjelovao u ovogodišnjoj koloni sjećanja.