Parnjačama po Savi ploviti

170 godina od prolaska prvog damšida Savom kod Broda

- Parnjača imenom Sofija na probnom putovanju Savom stigla je u Brod, a sljedeći dan ponovo nastavila svoj put gore na sjever, bez sumnje provjeravajući da li se Savom može uspostaviti također plovidba parnjačama, – zapisano je u Kronici franjevačkog samostana, Knjiga III., u mjesecu rujnu 1838. godine. Bio je to prvi parobrod koji je zaplovio rijekom Savom i prošao kroz naš grad. Kao pravo zapjenjeno čudovište koje riga gusti, crni dim i plovi dotad neviđenom brzinom, ostavljajući za sobom uzburkanu, valovitu Savu, gledali su ga s usputnih utvaja svinjari, čobani i konjari, a i kod brodskih građana izazvao je silno uzbuđenje. Austrijska parnjača „Sofija“ uspjela je doploviti do Siska. Od tog trenutka dotadašnji sporo i dugotrajno putovanje, vuča lađa konjima obalnim putom uz Savu koji se nazivao „kopitarnica“, postupno odlazi u prošlost.

A, na rijeci Dravi prvi parobrod zabilježen je 1820. godine. Bio je to putnički brod „Karolina“, vlasništvo Osječanina Antona Bernarda. Dunavom kroz našu zemlju prvi je plovio parobrod „Franc I“ 1832. godine.

Tek pet godina kasnije, 1843., Kronika samostana ponovno bilježi prolazak parobroda Savom: - Parnjača (Franz Carl) iskušala je svoju plovidbu Savom; u Brodu je pristala oko pola jedanaest prije podne, a u 12 sati je odavde opet uzvodno nastavila plovidbu.

Godine 1844., i to 6. rujna u 13 sati, stigao je Savom i prvi hrvatski parobrod „Floridsdorf“ na putu za Sisak (gdje mu je po dolasku promijenjeno ime u „Sloga“). Kronika bilježi: Prvi nam je put stigla parnjača (SLOGA), a istog dana u četiri sata poslije podne nastavila put prema Sisku.

U Brodu na Savi parobrod je dočekan s glazbom i pucnjevima iz topova s tvrđavskih bedema. Parobrod je na Jarićevom stovarištu ukrcao drvo i ugljen te nastavio put za Sisak kamo je stigao tek 8 rujna.

Opis putovanja broda „Sloga“, pod nazivom „Putovanje i dolazak u Sisak pervog domorodnog parobroda, nazvanog Sloga“, objavljen je i kao posebna knjižica, tiskana u Zagrebu 1844. Tiskom kr. povl. horv.-sl.-dalm. tiskarne Dra. Ljudevita Gaja. Evo opisa tog putovanja Savom kroz naš kraj:

- Od 6 s. brodismo pokraj neizmerno dugačkoga sela, Babinagreda, koje je najveće selo u slavonskoj granici. – U 8 s. stigosmo u Šamac, i prolazeć pozdravljeni bismo pucnjavom topovah, kojim i mi se zahvalismo, a u 1 ¼ s. po podne dodjosmo u varoš i tverdju Brod, gde su nas dočekali s muzikom, zastavom i germljavinom topovah. Siaset sveta negernu na obalu i svaki je želio pervi na ladji biti. Bio je ovo zaista lep doček, hvala na njemu onim, koji su najviše k tomu doprineli. Ovdi smo opet uzeli dervah i ugljenja, izkercali putnike, primili druge, i krenuli isti dan u 4 ¼ s. po podne dalje. U 6 ½ s. prodjosmo pokraj Dubočca, koje je lepo slavonsko graničarsko selo na levoj obali, a na desnoj nalazi se dražestna bregovita okolica s malim bosanskim selom. U 8 sati stigosmo u Kobaš uz pucnjavu topovah, ovde noć provedosmo. – Dne. 7. sa sudanjem spustila se je gusta magla i zato smo jedva u 6 ½ s. jutrom dalje krenuti mogli... Uglavnom, brodu je trebalo 64 ¼ sata za brodjenje od Zemuna do Siska.

Plovidba parobroda „Sloge“ inspirirala je i pjesnike:

……

Čudna šajka dosad neviđena:

Neima jedra nit laganog vesla,

Nit konopa da ga konji vuku,

Ali leti uz vodu niz vodu,

Na kolesih po valovih hladnieh,

Ko na krilieh ptica lastavica...

Brod „Sloga“ održavao je liniju Zemun–Sisak i obratno. U godinu dana „Sloga“ je prevezla 675 putnika i 46.409 mtc robe. Na žalost, potonula je 14. rujna 1845. kod sela Bošnjaka i još uvijek je, eto skoro i 170 godina, u savskom mulju...

Godine 1846. promet damšidima, parobrodima, bio je već čvršće uspostavljen, Kronika bilježi tri parnjače:

- Od 29 travnja Savom su izmjenično i stalno plovile tri paranjače: Hermina, Karlo i Ceres.

Godine 1847. naizmjence su tu prometovali parobrodi „Galatea“ i „Czigo“. Svake nedjelje dolazili su u Brod iz Siska, a svake srijede iz Zemuna. Damšidi koji su prometovali Savom bili su vlasništvo C. K. Privilegiranog parobrodarskog društva u Beču. Konkurencija se pojavljuje tek 1871., kada u Brodu na Vijušu i Udruženo ugarsko parobrodarsko društvo otvara agenturu. Teret se prevozio jedanput ili dvaput mjesečno. Kod povoljnog vodostaja teglenjaci su Savom vozili čak do Rugvice, što je samo 2 km nizvodno od Zagreba, a Kupom se od Siska tada moglo doploviti sve do Karlovca!

Za revolucionarne 1848. godine mađarske parnjače poskidale su natpise, strogo su kontrolirani putnici, jer među njima znalo je biti i opasnih tipova.

- Godine 1848., dana 19. svibnja, u noćnim satima prvi put je doplovila parnjača imenom Szabadsag, kad je pristala, mađarski teklić, predavši brzojav u Brodskoj tvrđavi, iste je noći nastavio put prema Staroj Gradiški u Hrvatskoj; napustivši pak lađu u Sisku, zaputio se u Karlovac; kad je bio otkriven kao opasna osoba, pod stražom je vraćen Mađarima. Lađa se pak 20. svibnja vratila u Sisak, ali bez imena Szabadsag (Sloboda), koje joj je izbrisano u Hrvatskoj. Od toga vremena parnjače, koje su Savom plovile pod imenom Hermina, Ceres, Komarom, Tisa, Stjepan itd., skinuvši svoja imena, označene samo brojevima, plovile su i nadalje.

Plovidba Savom nije se uvijek odvijala bez poteškoća. Rijeka je mijenjala vodostaj, nanosi su stalno mijenjali njeno korito, trebalo je paziti na ukotvljene vodenice, nadolazeće flosove – splavi drvene građe, obalu krčiti od raslinja, pa su brodari morali biti i te kako iskusni.

S Turcima se 1858. godine pregovaralo o regulaciji, ispravljanju Save, koja je na mjestima pravile velike meandre i znatno produžavala plovidbu – Zbog duge prevlake ili ugiba Save od bosanske strane, što presjeca našu dragu Domovinu kod Županje, posjeda što se nalazi u carsko-kraljevskoj krajiškoj Brodskoj pukovniji, pa lađarima, koji plove donjim tokom Save predstavlja prilično veliki krug, sastalo se povjerenstvo, koje je od strane turske vlade vodio Abdi-paša travnički, a od austrijske namjesnik-zapovjednik vrhovnog zapovjedništva maršal Simbschen, kako bi, ploveći parnjačom, ispitalo spomenuti ugib te ga pregledalo, sa svrhom da se taj ugib presječe (prokopa) i poveže s našom Kraljevinom, uz prethodnu isplatu, kako se govori, od 40.000 forinti uobičajena novca s naslova odštete.

Brodsko pristanište parnjača koristili su putnici i šireg područja istočne Hrvatske za odlazak u Zagreb. Godine 1864. zapisano je:

- Dolazak đakovačkog biskupa. Njegova je Preuzvišenost đakovački biskup u prijepodnevnim satima stigao ovamo. Objedovavši kod mnogopoštovanog ovdašnjega župnika, u pratnji mnogih Brođana prešao je u Turski Brod. Uzevši marendu kod zemaljskog gospodara akši-age, vratio se, a zatim parnjačom otputovao u Zagreb.

Plovidba parnjačama Savom bila je tada najkraća i najbrža veza istočnih i zapadnih krajeva Hrvatske. Đakovački biskup otplovio iz Broda i 1871. godine.

- Dolazak biskupa Strossmayera. Preuzvišeni gospodin đakovački biskup, Josip Juraj Strossmayer, koji će zbog zdravstvenoga oporavka otputovati u Veneciju, u 9 sati ujutro stigao je u Brod, a do dolaska parnjače udostojao se posjetiti gospodina generala Antuna Šajatovića, gradskog konzula gospodina Adolfa Müllera i samostan.

U listopadu te godine putuje iz Broda i bosanski biskup, prethodno je odsjeo u samostanu:

- Dolazak bosanskoga biskupa (...) u pratnji svoga tajnika, stigao je presvijetli gospodin bosanski biskup Paškal Vujičić, koji će parnjačom otputovati u Zagreb. Poslije objeda spomenutim je prijevozom otputovao na željeno odredište.

Grad je imao dobre koristi od prometa robe i putnika Savom, naplaćujući brodovima pristanišnu pristojbu. Za robu koja je čekala na pretovar naplaćivana je ležarina. A dobar promet pravile su i birtije u blizini „agencije“ - pristaništa, na današnjem Trgu Stjepana Miletića, ispred KKD „Ivana Brlić-Mažuranić“.

Putnički promet parnjačama na Savi prestat će izgradnjom željezničkih pruga i uvođenjem vlakova – ajzibana. Godine 1890. pod pritiskom stranog kapitala, uglavnom njemačkog, čija je interesna sfera bio Bliski Istok, došlo je do povezivanja pruge kod Broda s Novom Gradiškom 1889., a Mitrovice s Vinkovcima 1891. godine. Tako Brođani dobiše izravan željeznički spoj sa Zagrebom, a preko njega s Rijekom, Ljubljanom, Trstom i Bečom. Preko Mitrovice povezaše se sa Zemunom, koji je tada hrvatski bio.

U malo više od pedeset godina, uzvodno i nizvodno, letile su šajke na kolesih, povezale istok i zapad Hrvatske, te doprinijele višestrukom protoku robe, putnika i kapitala, potpomogle snaženju privredne moći naših krajeva.