Pa tko je to zapravo „htio“ skočiti u Savu?

Za svoga učiteljevanja u Klakaru (od 1900. do 1937.), meštar Luka Lukić zabilježio je 1931. godine i dvije šaljive dogodovštine brodske obrtničke obitelji Stano, koje su opet Klakarci u Brodu čuli kako su pripovijedane. Brod na Savi bio je mali i o tome je onda sigurno brujio i smijao se cijeli grad.

Obitelj sitara Franje (1848. – 1915.) i Josipe (1849. – 1923.) Stano živjela je u skromnoj kućici drvenjari na obali Save – Mollnaryjevom šetalištu (danas Šetalištu braće Radića kbr. 15). Kućica je bila tipična starobrodska, „brvnana na ušake“, omazana blatom i obijeljena, okrenuta čelom putu, pokrivena šindrom, s dva mala pendžerka. Ugledni obrtnik i zastupnik u skupštini gradskog zastupstva za načelnikovanja Dragutina Piskura, sitar Franjo, sa suprugom Josipom imao je sinove Josipa i Ivana, te kćeri Agatu i Gizelu. Stariji sin, Josip (1879.-1920.) postat će svjetski slavni violončelist, koji se školovao u Zagrebu, Beču, Pragu i Budimpešti. Iako je nastupao u mnogim velikim europskim glazbenim centrima, pa i na engleskom dvoru pred kraljem i kraljicom, kad god je stigao i mogao muzicirao je i u Brodu na Savi, a Brođani su tada plakali od radosti i sreće slušajući svoga sina, koji se školovao i uz njihovu novčanu potporu. Bio je hrom, ali vrlo naočit, te se u njega zagledala plemkinja, kći lorda Welera, koju je Josip i oženio.

Mlađi Franjin sin Ivan (1885.-1929.) nastavit će očev sitarski obrt.

***

Evo i spomenutih šaljivih dogodovština o sitaru Franji Stani. Prvu je učitelju Lukiću govorio Klakarac Marko Tvrdojević:

On volio piti vino (Franjo), a kad pije, onda se i opije. Ženi to bilo krivo, al šta će, ako će govoriti, biti će još i gore. Propio se malo po malo čovjek, rekao bih, što dobije - to popije.

Imali su oni dva sina, stariji hrom, svirao u čelo, a mladji radio u zanatu s ocem.

U jesen se pretakalo vino, a on se dobro napio. Kad dodje kući, žena će:

„Opet si se napio, ne dojdeš nikad kući triezan.“

Pa ovako, reče on:

„Vidim dati je krivo. Idem u Savu, pa ćeš bit bez brige za čovjeka.“

On ode. Žena u brizi, da neće to zbilja uradit, ode u sobu, zapali fenjer, pa će za njim. Čim ona iz dvorišta, al bućni nešto oštro u vodu (on bacio po cigle u Savu).

„Joj meni!“ – pomisli ona, zbilja je skočio u Savu - „Šta ću sad!“

Presvietli fenjerom, nema ga, obazre se licem i desno, pogleda bolje, nešto se crni, a on čubi kraj hvati.

„Ha, tud si, nisi se udavio!?“ – reče žena.

On će na to: „Samo da ti nisi došla za mnom, ja bih već bio gotov, ovako sad neću, teško mi je, što je vidno, a i ti gledaš.“

U šaljivoj pripovijesti kaže se da je Franjo na obali Save čučio i skrivao se kraj hvati. Naime, u to su još vrijeme Bosanci drvo za ogrjev sjekli u šumama na Vučjaku i Motajici, pa bi ga izrezali u hvate, dereglijama dovukli do Broda te istovarivali i slagali u metere na usporednom putu uz obalu. Taj put je bio niži od ceste i na njega se moglo istovarati samo za niskog vodostaja. Osim drva, na taj je put je istovaran kamen, šljunak i pijesak s ušća Ukrine, pa i iz Šamca s ušća rijeke Bosne u Savu, što je također dereglijama u Brod dovažano, pa kada je istovareno, onda je uredno formirano u kubicirane figure. Tako je vlasnik lako mogao znati koju količinu materijala ima za prodati. Tu su se onda građani opskrbljivali drvom za ogrjev, kao i građevinskim materijalom, izmjerenim, pa je mušterija bila sigurna da neće biti prevarena. A, pred kućom sitara Stane, upravo je bio taj put za istovar i s njega je on „htio“ skočiti u Savu.

Drugi slučaj je varijanta prvog. Lukić daje samo inicijale onoga tko mu je to ispripovijedao, A. B.:

Imali su sina (Ivana). On se oženio, pa ga (otac Franjo) smislio od sebe otisnit, da sad sam živi. A žena je bila na oto žalosna, pa ne dade, da ga onako ispusti, nego da živi s njima u hrpi, a on ne da pa ne da.

Ona se karala i karala s njim, pa na posljetku reče:

„Ako neće Iva doć natrag k nama, ja ću skočit u Savu!“

To je bilo uvečer, kad treba ić spavat. On reče:

„Pa idi možeš, tko će ti branit!“

Ona ode zbilja k Savi, a on polako za njom s lampom, pa vikče:

„Ženo, oj ženo, stani, da vidiš bar kud ćeš skočit!“

Kad on tamo bliže obali, a ona čuči u obali. Ona se na njeg izdere:

„O ti lopove jedan, da nisi iznio lampu, ja bih već bila unutra!“- a ne bi, samo ga je tako plašila.

Sin je svejedno živio posebno od njih, kupio si je nekakvu kućicu, pa tamo radi i živi – komentar je Luke Lukića.

Učitelj Lukić još je zabilježio da je to bilo u jesen 1910. godine, te navodi da je ovo bio istinit slučaj.

***

Interesantno, u prvom šaljivom slučaju Franjo posvađan sa ženom prijeti da će skočiti u Savu, a supruga Josipa ga s fenjerom traži i doziva. U drugom šaljivom slučaju je obrnuto, supruga Josipa posvađana s Franjom, njemu prijeti da će skočiti u Savu, a Franjo ju s upaljenom lampom kraj Save traži i doziva.

Neki Brođani sigurno su znali i koja je prava verzija ovog šaljivog događaja, tko je to zapravo „htio“ skočiti u Savu, ali dok je to, bog te pita koliko puta prepričavano, razglabano i nadoklapano, pa došlo čak i do Klakaraca, nastale su, eto, ove dvije varijante. Svakako zanimljivo i ostala uspomena.

A da je nešto stvarno bilo, možemo naslutiti i po tome da je sin Ivan Stano stvarno živio odvojeno od roditelja. Stribor Uzelac – Schwendemann (u knjizi „Šetalište braće Radića i Trg Svetog Trojstva u Slavonskom Brodu“) piše da je sitar Ivan Stano kupio kuću u istoj ulici, tri kućna broja prije očeve. To je također bila skromna kućica, drvenjara, i nalazila se na mjestu kasnije podignute kuće bojadisara i kemijske čistionice Taradi (kb. 12), a Ivanu Stani su ju prodali Muravići 1917. godine. Ivan je oženio Helenu Grünes. Kada je Ivan 1929. godine, u 45. godini života, umro, brodske novine „Posavska štampa“ ističu da je bio naš ugledni sugrađanin.

(Posavska Hrvatska, 25. siječnja 2013.)