Život

Ivan Kirhofer – Hanzi, čovjek čudo zlatnih ruku

Autor: 035portal Datum objave: 20.09.2026. u 20:00

Prvi se uvijek spominju i pamte. Prvi su u Brodu antenu za primanje radio telefonskih valova postavili na kuću u Gundulićevoj ulici 44. Bilo je to 1924. godine. Novine „Hrvatska zajednica“ ne bilježe ime vlasnika. Iste godine „Brodske novine“ br. 36 pišu da je zet pokojnog gradskog mjernika, gospodina Antuna Radičevića, gospodin Alfons Verli, postavio na svoju kuću u Mesićevoj ulici (kbr. 33) telefonsku radio stanicu, prikopčavajući žice još i na veće zgrade kao sud, koja je prva te vrsti u Brodu. S neskrivenim divljenjem novinar „Brodskih novina“ komentira: (…) sada gospodin Alfons može lijepo u svojoj kući slušati koncerte i operete iz kojega god hoće grada, slušati najnovije vijesti i sve burzovne izvještaje. Tko u ovo ne vjeruje neka ode i neka se uvjeri.

A, trideset pet godina kasnije, u „Brodskom listu“ broj 3, iz 1959. godine može se pročitati: Prvi u Brodu ostvarili prijem na televizijskom aparatu. Bili su to: Vjekoslav Pongračić, Ivan Kirhofer i Josip Šimičić, zaposlenici „Radiocentra“ u tada Omladinskoj ulici (danas Ulica Petra Krešimira IV) u prizemlju nove trokatnice na boju 43. Ali, za to su morali konstruirati posebnu antenu. I, kao da su znali da će to biti povijesni trenutak, postavljanje antene ovjekovječili su na brojnim fotografijama. Fotografije je sačuvala gospođa Lepojka Kirhofer, supruga prošle godine preminulog gospodina Ivana Kirhofera.

Televizija, to novo čudo tehnike, prvi put je Hrvatskoj emitirana sa Zagrebačkog velesajma 1956. godine. Kao i svaka nova senzacija, isprva je okupljala pred ekranom brojne znatiželjnike, a televizori su postavljani u izloge, ili u dvorane pa se gledanje i naplaćivalo.

Upoznat ćemo jednoga od tih brodskih pionira s početaka brodskog televizijskog doba.

Ivan Kirhofer zvan Hanzi, rođen je u Brodu na Savi, u Relkovićevoj ulici, 1929. godine. Otac Stjepan - Štefo bio je čuveni krojač, radio je zajedno s krojačem Dabčevićem i Fajerachom. Salon je bio na Korzu. Bio je lijevo orijentiran, komunist, član brodske skojevske organizacije i sekretar skojevske grupe među tekstilnim radnicima. Njegov sin Ivan naukovao je za automehaničara kod Drageca Müllera u Gajevoj, a onda se razbolio na pluća i kod Blaža Markovca se prekvalificirao za radiomehaničara. Kada je formiran „Radiocentar“ primljen je u radni odnos. Taj prvi „Radiocentar“ bio je na Trgu pobjede, ali je ubrzo preseljen u Omladinsku ulicu, u prizemlje nove trokatnice kbr. 43. Prizdravivši, Ivan je počeo raditi kao automehaničar na „Servisu“ na autoputu, ali se i opet razbolio te vratio u „Radiocentar“. Volio je taj zanat, od djetinjstva je uvijek samo nešto oko radioaparata prčkao, sastavljao, a radio su Kirhoferovi i među prvima u Brodu imali.

Vjekoslav Pongračić iz Malog Pariza bio je šef poslovnice „Radiocentra“, Josip Šimičić je dolazio iz Vrpolja, a bilo je i nekoliko šegrta. Popravljali su radioaparate. Onda je inženjer Grgec iz „Končarice“ dobio jedan televizor iz Amerike. Bilo je to 1959. godine. Donio ga je u „Radiocentar“ da mu ga prilagode i osposobe za gledanje. Samo, prvo je trebalo konstruirati televizijsku antenu i postaviti ju na krov zgrade. Sve su to fotografirali, izvodeći upravo smiješne vratolomije na krovu i dimnjaku. I, spomenutoj trojci uspjelo je, na ekranu televizora pojavila se, isprva titrava, crno-bijela slika. Skakali su od veselja. Televizijski prijem je ostvaren! Tko u ovo nije vjerovao, mogao je doći u Omladinsku kbr. 43 i uvjeriti se.

Potom je Mirko Bubanj iz Starčevićeve, a radio je u Šumariji, donio Kirhoferu televizor da ga „naštima“. Kirhofer je stalno odgađao, da nije gotov, a njihova je kuća svaku večer postajala pravo veliko televizijsko gledalište. U sobi su postavljali sve raspoložive stolice i znala ih je biti puna kuća. Dolazio je doktor Roje, doktor Brunčić, Taradijevi, Kraljevi...

- Ja sam kuhala žgance, pržila čvarke i svi su u slast jeli i kao očarani gledali televiziju. Znala sam burek napraviti, baš smo se zdravo družili, bilo je to opće veselje, – kaže gospođa Kirhofer.

Tih dana sjeća se i kćer Olgica: - Ali, bilo je i priča koje mi djeca nismo smjeli slušati, a onda su nas, na našu žalost, potjerali na spavanje.

- I sam Bubanj je dolazio kad nas gledati svoj televizor, jer Hanzi ga je uvjerljivo uvjeravao da još nije najbolje uštiman, – dodala je gospođa Kirhofer.

Isto je bilo i kada su Kirhoferovi kupili televizor „Rudi Čajavec“, opet je kuća bila puna znatiželjnika.

Gospođa Lepojka upoznala je Hanzija na Korzu, u društvu. Zapravo, navijala je za njega. Naime, on je bio i strastveni vozač motora, vozio je motociklističke trke. Vozilo se kružno 1250 metara ulicama Broda. Start je bio kod nove pošte i išlo se Trgom pobjede, Omladinskom, Gupčevom te kroz Pilarevu, opet do pošte. Bilo je to 1948. godine.

- Popeli smo se na balkon Benčevićeve kuće i gledali trke, – podsjetila se gospođa Lepojka, – Prvi su motor, Hanzi i kolega, isto automehaničar, Vlado Muhvić, sastavili iz dva motora koja su našli na nekom tavanu. Onda je kupio jedan DKW motor. Obožavao je motore i često ih mijenjao, samo radi bolesti morao je prestati voziti. I, bio je uspješan, pobjeđivao, išao na trke u Osijek, Požegu, u Opatiju na Preluku. Na trkama je Hanzi upoznao mnoge vozače iz Slavonije, a posebno se družio s Dragom Flamom iz Osijeka, ocem (Brođanima znanog) Atile, koji je bio med najboljim slavonskim vozačima. Hanzijeva sestra blizanka, Greta, isto je vozila moto trke. Ona i Ela Majer. Ela je radila na željeznici u Bosni, u Litvi kod Banovića. Doveze se na motoru u Brod i vozi trke. Hofirala je onda sa zubarom Otmarom Vogrincem, za koga se i udala. I on je tada radio u Litvi.

O uspjesima Ivana Kirhofera pisao je i „Brodski list“ (br. 30, 1948.) „U nedjelju 9. o. mj. održalo je ovdašnje automotociklističko društvo ocjensku vožnju motociklista na stazi Slav. Brod, Pleternica, Kutjevo, Orahovica, Našice, Osijek, Đakovo, Vrpolje, Slav. Brod. Staza je bila duga 216 km... Od mlađih vozača naročito se istakao Kirhofer Ivan. I ako je mlad ipak je uspio da se plasira među najbolje vozače društva.“ Ivan je vozio BMW 750 ccm. I plasirao se na prvo mjesto. Drugi je bio Biro, zatim Borovac, Kiš, Bakić, Matej...

Kirhofer je volio mijenjati motore i sam ih sastavljati, a kako teta Zora Adler, gazdarica kuće u kojoj i sada stanuju, nije dala da motore popravlja u tijesnom dvorištu, jer voljela je red i da se dvorište ne masti, onda je on stavljao od ulice fosnu i motor utjerivao kroz trokrilni prozor u – sobu, te ih je u sobi rastavljao. Često mu je supruga pomagala. On sav motor rastavi, a ona u benzinu opere.

- Bio je čovjek-čudo, zlatnih ruku, što uhvati to i popravi, napravi. Njemu sam uvijek motala žice za transformatore u radio aparatima. Nije ih onda bilo za kupiti. Ja sam trgovkinja, dobro mi ide računanje, a žice je trebalo brojati. Popravljao i motore sa čamaca, ronilac u klubu bio, svirao gitaru, harmoniku i u sastavu svirao u Garnizonu s Becijem, Remom Karakašom, doktorom Bradićem, stolariju radio, kćerki kuhinjski namještaj napravio... - kaže sa sjetom gospođa Lepojka.

(Posavska Hrvatska, 1. lipnja 2012.)