Ines Jozić: Borim se s anoreksijom i bulimijom, ali sam ipak uspjela postati državna rekorderka

Život je maraton, a ne sprint. Ovom rečenicom se doslovno vodi i Ines Jozić (27), magistra sestrinstva iz Slavonskog Broda i državna rekorderka u trčanju na 12 sati. Do prije nekoliko godina, trčanje je za nju bilo samo oblik rekreacije, a sad je u pohodu i na svjetski rekord. Međutim, uz borbu s kilometrima, ona vodi još jednu unutarnju borbu - onu s poremećajem prehrane.

Poremećaj prehrane

Od anoreksije, bulimije i nespecifičnih poremećaja hranjenja u Hrvatskoj boluje više od 40.000 osoba, većinom djevojčica i mladih žena u dobi od 12 do 30 godina (podaci Psihijatrijske bolnice Sv. Ivan iz 2017. godine). Slavonka Ines dio je te statistike.

- Imam bulimiju i anoreksiju, i to od osnovne škole. Nekad imam bolja razdoblja, a nekad lošija. Kod mene je već stvoren strah od hrane pa jedem namirnice od kojih se osjećam 'sigurno' - iskreno nam govori. Dodaje da je sve počelo u pubertetu kad su se zbog razvoja javili i prvi kilogrami viška.

- Teško sam prihvaćala kilograme koje sam dobila i odjednom nisam htjela jesti. Međutim, imala sam urednu težinu, tek sam sad toga svjesna. Visoka sam oko 170 centimetara, a imala sam 50 i nešto kilograma. No htjela sam imati manje. Dijetama sam pala na 38 kg, no u srednjoj školi sam se malo „popravila” i došla do 48, 49 kg. Nažalost, nakon srednje škole i staža opet sam pala ispod 40 kg - kaže Ines.

Više puta je tražila stručnu pomoć, a njezinoj mami sve to, kaže, posebno teško pada.

- Odlazila sam psihoterapiju pa sam prestala pa se onda opet vratila. I tako u krug. Zadnji put sam odlazila na grupnu terapiju prije korone, ali zbog pandemije se nismo više okupljali. Iskreno, krenut ću opet, ali trebam skupiti malo hrabrosti da ponovno potražim pomoć - govori.

Ističe kako nekad misli da ne treba pomoć te da je dovoljno jaka da sama to riješi, ali onda opet dođu lošiji dani.

- Najgora faza je bila na početku 2020. Završila sam na infuzijama i nisam trčala nekoliko mjeseci. Bila mi je jako loša krvna slika. Liječnica se čudila kako mogu tolike kilometre istrčati, a nalazi tako loši. Na to sam joj rekla da se mogu ustati i trčati jer se dobro osjećam, ali moje tijelo nije dobro - kazala je.

No borba s bulimijom i anoreksijom nije jednostavna.

- Ponekad posustajem jer nemam samopouzdanja. Teško je priznati i sebi i drugima da imaš problem. Posebno zato što sam jedan tjedan dobro, a drugi nisam. Voljela bih pobijediti i u tome, zato ću se i dalje boriti - rekla je.

Državni rekord

Ines govori kako joj trčanje najviše pomaže u borbi s mislima o hrani. Da joj je to "ispušni ventil", saznala je sasvim slučajno.

- Vidjela sam putem Facebooka da je u Slavonski Brod došla Škola trčanja, to je bilo 2017. Odlučila sam se upisati jer sam željela pronaći neku novu aktivnost. Treneri su me čak tada stavili u sporiju grupu - priča nam Ines o svojim počecima.

Nekoliko mjeseci nakon upisa, održala se utrka na šest kilometara u Slavonskom Brodu te se, kaže, odmah prijavila.

- Završila sam na prvom ili drugom mjestu, imala sam odlično vrijeme. Nisam ni sama to očekivala jer sam se natjecala zbog radoznalosti. Nakon toga su me prebacili u bržu grupu i tako je nastala ljubav prema trčanju. Od tada je to neizostavni dio mog života - ističe Ines.

Sada su, kaže, najmanje etape koje trči polumaratoni (21,1 km), a najveća je utrka je na 12 sati. Prošle godine na Državnom prvenstvu u Zagrebu na 12 sati istrčala je 137 kilometara i to je državni rekord. Nedostajalo joj je oko 300 metra za svjetski.

- Nikad nisam mislila da ću trčati tolike kilometre, to je nekako došlo prirodno. Od prvih šest kilometara pa onda polumaraton, maraton i sve veće etape. Isto tako, prijavila sam se na utrku koja je trajala šest sati, nisam se posebno pripremala, a istrčala sam više od 60 kilometara. Nisam se ni godinu dana bavila trčanjem - navodi.

Dodaje kako se prijavila jer su joj već u šali treneri govorili da se nikad ne umara. Zbog toga je počela razmišljati upravo u dugim stazama.

Škola trčanja završila je za nekoliko mjeseci, ali ona je nastavila sam trenirati.

- U početku sam trenirala tri puta tjedno, a sad ne može proći dan da ne trčim. Kad nemam utrke, istrčim od 20-35 kilometara dnevno, a vikendom 50-60 kilometara - objašnjava.

Navodi kako je sljedeća utrka maraton u Rimu, a u kolovozu ide na Svjetsko prvenstvo u Berlinu na 100 km.

- Prijatelji su mi velika podrška i sad već očekuju zlatnu medalju svaki put - kroz smijeh priča Ines. Dodaje kako bi svakome preporučila trčanje jer je osjećaj zadovoljstva neopisiv sa svakim istrčanim kilometrom.

Kroz Inesinu priču o sportskom uspjehu i poremećaju prehrane, jedno je sigurno, ona se ne predaje.

- Borbena sam osoba. Iako mi je teško s mojim problemima, ne odustajem - zaključila je.

izvor. Živim.hr

foto: arhiva