Čuvalište djece gđe. Kušić

 Kada smo pisali o “špilšulu” gđe. Kušić (priča Mali princ), nismo niti imena gđe. Kušić znali. Sjećanja blijede, pa nije čudo da njeni pitomci ime joj zaboraviše. Onda smo upoznali unuku gđe. Kušić, gospodu Branku Mustać iz Gundulićeve ulice i još mnogo toga saznasmo.

„Baka Kušić” bila je majka njene mame Micike. Zvala se Dragica - Karolina, rođena je 1883/4 (?) u Virovitici, u Zagrebu je završila učiteljsku preparandiju i udala se za trgovca Kušića, koji je, naravno, trgovinu otvorio njenim mirazom. Poslovi su mladi bračni par Kušić, kasnije, doveli u Brod, ali kada točno, to gospoda Branka nije upamtila. Možda 1919. jer iz te godine je jedna Obrtna iskaznica g. Kušića.

Ivan „dido Kušić” bio je od onih koji su svašta započeli, pa uvijek propali. Prvo je u Brodu vodio jedan hotel, „Central” misli gđa. Branka, a baka je tada radila na recepciji hotela.

Onda je tjerao trgovinu štofovima u staroj pošti (danas prostori Brodske banke), pa je opet tjerao trgovinu željeza, pa bankovno-komisioni posao za uvoz i izvoz..., pa,...
Kušićevi su isprva stanovali kraj Save, u kući do Magistrata (ta je kuća srušena u bombardiranju i na njenom je mjestu probijena ulica Tome Skalice). Tu u dvorištu bilo je i skladište željezne robe, kada se je „dido Kušić“ bavio tom trgovinom. Uz to je vezana i jedna šaljiva zgoda.

Neki su seljaci došli kupiti plug, a tu u skladištu mogli su birati. No, taj put je s plota, gdje se sušila, Kušićevima iz dvorišta nestala lijepa šarena keramička tuta. Bila je dio kompleta, s velikim keramičkim lavorom i bokalom, kako je svaka ondašnja građanska obitelj imala i držala na niskom mramornom ormaru u šlafcimeru.

I, kao što smo rekli, gospodinu Kušiću nije ni ovaj posao sa željezom išao kako treba, davao je mnogo na veresiju, a onda je bilo teško dugove utjerati. Kad su ga dugovi mušterija, opet, po tko zna koji put, doveli pred bankrot, unajmio je fijaker, pa zaredao oko dužnika. Tako je u jednom selu, u kući dužnika ponuđen jelom, a supa je tom prigodom na stol iznesena baš u nestaloj tuti. Pa, kao što ni dugove nije znao utjerati i nikada nijednog dužnika ni tužio nije, prešutio je i to, da je tutu prepoznao. A, kod kuće se još hvalio, da je iz svoje tute supu jeo. Umro je 1927. godine u 47. godini.

Gospoda Kušić morala je tada krenuti s nekim poslom, imala je dvije kćeri, već djevojke, Miciku i Ružu i otvorila je „špilšul” - čuvalište djece.
Kroz špilšul gđe. Kušić prošla su mnoga brodska djeca. Uz već spomenute: Đurđicu Krušac, Zoru Buck, Dragu Brasslauera, unuke gđe. Kušić, Branku i Zdenku, prema sjećanju gospođe Branke, bili su to još: Zora Radinić, Nada Žunić, Dragica Karan, Pero Markovac, Hanzi i Greta Kirhofer, Mira Samlaić, Vlasta Tomljanović, Lela Žunić... Gospoda Branka sačuvala je i više fotografija predstava koje je s djecom uvježbavala gđa. Kušić: Trnoružica, Pepeljuga, Snjeguljica, Crvenkapica...

Predstave su davane u Hrvatskom domu i na pozornici Kasine, a da su bile više nego uspjele, govori i ovaj članak iz ondašnjeg brodskog tiska:
Dječji igrokaz ”Pepeljuga" izveli su mali pitomci čuvališta djece gđe. Kušić na 15. ov.mj. u nedjelju, ne samo na najveće zadovoljstvo, nego i na ćuđenje, po svim prisutnima toj dječjoj savršenosti u glumi. Te male lijepe lutkice odjevene u baroku toliko su se udubile u svoje uloge i tako lijepo odigrale, da smo svi i kroz cijelo vrijeme držati u napetosti do samog konca igrokaza. Da ističemo pojedince čije su uloge bile zahvalnije, a da nepomenemo one s manjim ulogama, činili bi krivo. Velimo zato, svi su bili savršeni i savršeno su odigrali svoj komad. Najbolji dokaz tome jest to: što su djeca u srijedu dne. 18. ov.mj. komad ponovila pred školskom djecom, pobravši opravdani aplauz.

Da su to bile pomno uvježbane predstavice vidi se i s fotografija, a kulise je uvijek izradio čika Vasiljko Antipov, čest gost Kušićevih. Predstave su bile i plakatirane, no ti se plakati nisu sačuvali.

Kada su 1929. godine časne sestre otvorile dječje zabavište “Marijin dom”, bila je to, što dalje, ozbiljna konkurencija čuvalištu djece gđe. Kušić. No, usprkos svemu, ona je s djecom radila sve do ratnih godina četrdesetih. Najzadnje je vrtić bio u Malom Parizu, što joj je Gradsko poglavarstvo odobrilo da vodi pod nazivom - Mala škola za radničku djecu.

Gospođa Dragica Kušić umrla je u 82. godini, 1966. kod kćeri Ruže u Bosanskom Brodu.