Srećko je snimao život

Kroz život nas prate situacije i ljudi. Prati nas sudbina koja se isprepleće emotivnim stanjima. Sreća, tuga, zadovoljstvo, srdžba, gordost, ponos, pozitiva. Njih ne možemo stvarati sami od sebe. Ta stanja nam se ne uključuju i isključuju nekakvim prekidačem. U njih ulazimo potaknuti ljudima okolo nas i njihovim ponašanjem, djelima i odnosima prema nama.

Najdraža nam je pozitiva, svi ju tražimo. Koliko god nam je to ponekad puno teže pronaći, pojave se ljudi koji nam ju donesu na dlanu. Bez da si ih pozvao, jednostavno ti dođu i pruže ti ju. I ne moraš ih poznavati godinama, dovoljno je samo par minuta razgovora i druženja sa njima kako bih svatio da je pored tebe nepresušni izvor pozitive i života. Ti ljudi su heroji društva i čovječanstva, često na prvu ruku nezamjetni, ali oni su među nama i okolo nas. Oni imaju i svoja imena. Jedan od njih se zvao Srećko.

Srećko od jučer nije sa nama. Netko je izabrao drugu misiju za njega. Zgrabio ga je od nas i ljubomorno odveo sebi „gore“ u veselo dvorište dobrih ljudi koji isto nisu sa nama.

Srećko je volio sve. Svoju obitelj, znane i neznane prijatelje, volio je i svoju Domovinu. Ratnik mekanog, velikog i ponosnog srca koji je branio svoju zemlju. A kada mu je završila ta misija, nastavio je braniti smisao čovjeka i života.

Volio je svoju kameru koja ga je pratila u svim životnim koracima. Dijelio ju je sa svima okolo sebe. Sate i sate je trošio kako bi podjelio sretne trenutke sa ljudima kroz fotografije i videozapise. Snimao je svoj i naš grad, obožavao ga je jednostavno. Snimao je sve što ga identificira, svaku njegovu autentičnost. Snimao je vjenčanja, lišće, ulice, cvijeće, snimao je vesele ljude, snimao je trkače, nebo iznad sebe, sunce, parkove, koncerte, osmijehe. Snimao je bitke dok je branio svoju zemlju. Srećko je snimao život.

Vidjeti ga bez kamere je bilo nemoguće. Čak za pomisliti je i je li pored njega i kada usni. Pričati kako Srećko ostaje među nama nije iskreno; jer kako ostaje kada će nedostajati svaki njegov korak, osmijeh, njegova torba preko ramena i njegove kamere? To više vidjeti nećemo, ne zavaravajmo se. Ono što hoćemo je sjećati se na nešto što će nam brzo nedostajati. A nedostaje nam već sada.

 

Odmaraj nam gore prijatelju i sugrađaninu veliki. Život si nam pokazao. Na nama je da to pokušamo živjeti.

 

B. Predmerski