Brodski stručnjak Luka Svilar priprema igrače jednog od najboljih europskih klubova

Slavonski Brod je grad, ne samo košarke, nego i odličnih košarkaša, ali i košarkaških stručnjaka, prije svega trenera, no i onih koji se bave kondicijom igrača, piše Soundset Brod.

Upravo je jedan Brođanin kondicijski trener u Španjolskoj za poznati klub Baskonia, koji ima dugu tradiciju igranja košarke, a slušateljima su bliži kao Tau Ceramica ili Caja Laboral. Riječ je o Luki Svilaru koji je kratko svratio u svoj rodni Slavonski Brod i koji je izdvojio svoje slobodno vrijeme za intervju za Soundset Brod.

Zašto baš Španjolska?

Španjolska je vrhunsko sportsko tržište, a prije svega se moram zahvaliti Brođaninu Igoru Jukiću, bivšem dekanu Kineziološkog fakulteta u Zagrebu i vlasniku kompanije Bio trening iz Zagreba za koju radim. On je dobio prvi poziv da ode u Španjolsku raditi posao kao voditelj kompletne struke u dva kluba koji su fundacija, nogometni klub Alaves i košarkaški klub Baskonia. Pošto imam već dugogodišnje iskustvo u kondicijskoj pripremi u košarci on me zvao za svoju desnu ruku i tako sam završio tamo.

Koja je razlika između Hrvatske i Španjolske po pitanju kondicijskih priprema?

Nije to nešto kompletno drugačiji svijet, jer nekakve principe kondicijskih priprema koje imamo u Hrvatskoj su temelji europskih priprema. Imamo jaki lobi u Hrvatskoj i po tome smo poznati u svijetu te sada u Španjolskoj radimo jedan takav posao. Jedina je razlika u nivou košarke gdje je Cedevita blizu elitnog razreda europske košarke. No, ovo je nešto ozbiljniji klub po pitanju financija i povijesnog iskustva. Nema neke pretjerane razlike, ali nivo je bitan.

Kakva je Španjolska za život?

Vrhunska, klima je u sjevernom djelu, Vitoriji, gdje sam ja dosta slična Zagrebu, nisu hladne zime, ali ni vruća ljeta, čak su podnošljivija u sjeveru Španjolske. Kvaliteta života je visoka, dobar standard, dobra hrana, imaju svoj tranquilo moment, siesta od 2 do 4 ili od 2 do 5, tako da grad mirnije živi sredinom dana. Dosta sam na putu s ekipom, putujemo po cijeloj Europi, od Kazana do Grand Canarije, tako da koliko uspijem iskoristiti grad, odgovara mi da je nešto manji, odnosno ima 250 tisuća stanovnika, taman mi odgovara da nisam u nekakvom velegradu, nego kada mi se ide na kavu ili u restoran da sam u svom miru.

Rekao si kako oni cijene hrvatske stručnjake, prepoznati smo izvan Hrvatske, koji je onda naš problem da ne ostvarujemo velike rezultate? Financije ili nešto drugo?

Prvo moram reći da smo stvarno prepoznati vani, te je u tom klubu gdje sam ja veliki broj stručnjaka s Balkana ostvario sjajne rezultate. Iz Srbije su Duško Ivanović i Boža Maljković bili tamo ukupno 10 godina, naš Neven Spahija je ostvario povijesni uspjeh kluba kada je osvojio španjolsko prvenstvo, Žan Tabak je bio tamo, Velimir Perasović je dvije sezone radio vrhunski posao, a bio je i kao igrač. Tako da se cijeni taj balkanski pristup u kondicijskoj pripremi i košarci. Možda su Srbi po pitanju trenerskog posla jači, iako se i kod nas sada Neven Spahija vratio iz NBA-a da bi trenirao Maccabi. Perasović radi odličan posao u Turskoj. Ta kondicijska priprema je u Hrvatskoj izuzetno prepoznata na europskom nivou jer imamo vrhunske stručnjake koji rade po cijelom svijetu. A koji je problem Hrvatske da nema takav nivo, to su prije svega financije jer kod nas ima stručnih ljudi koji bi to radili na vrhunskom nivou. Smatram da vrhunski sport iziskuje i velika financijska sredstva. Tako da više-manje, gdje su neki privatni klubovi i gdje nema državne politike, klubovi mogu opstati jer se mogu posložiti na uredan način te gdje vlasnici vide dobit kluba. Dok god to u Hrvatskoj ne bude prepoznatljivo imat ćemo potencijalnih problema, možda nećemo izboriti mjesto u najelitnijim natjecanjima u europskom nivou. Naravno da tu Cedevita možda sada ide u korak s vremenom, uvijek je blizu, ali na regionalnom nivou opet ne može izboriti prvo mjesto da se plasira u Euroligu. Mislim da imamo nekakvu dobru perspektivu i nadam se da će se i Cibonia i Zadar izvući iz nekakvih problema jer su to klasni klubovi koji su prepoznati. Kada god uđem u nekakvu prostoriju sa zastavicama, tu su uvijek i zastavice Cibone i Cedevite s raznih natjecanja i ljudi lijepo pričaju pogotovo o Ciboni, koja je imala veliku tradiciju na europskom nivou. Nadam se da će doći nekakva bolja vremena, no mora biti taj jedan dobar financijski input kako bi se dobre stvari odradile.

Što se tiče reprezentacije, može kratak komentar? Nikada više NBA-ovaca nismo imali kao do sada, iako su neki odustali od reprezentacije, no što možemo napraviti na sljedećem velikom natjecanju, Eurobasketu u rujnu?

Reprezentacija je uvijek jedan veliki izazov i za igrača i za trenersku struku. Prošao sam reprezentacije od mlađih selekcija, U-18, U-19, pa sam na kraju i bio s Jasminom Repešom kao pomoćnik Luki Milanoviću u tom kondicijskom smislu u reprezentaciji seniora. Znam kako se odazvati za reprezentaciju i koji su problemi kada se ne mogu odazvati. Razumijem mlade dečke koji trenutno moraju radi nekih razloga reći NE reprezentaciji. Pokušavam ih razumjeti i treba uzeti i jednu i drugu stranu medalje kako bi se neke stvari sagledale. Istina je da imamo više nego ikada NBA igrača, Hrvatska koja je uvijek bila dobar bazen prije nekoliko godina nije imala niti jednog predstavnika. Sada je to jedan veliki boom s nekolicinom igrača koji rade vrhunski posao u NBA-u, poput Bojana i Darija koji su odlični. Ako se stvori nekakva dobra klapa i atmosfera kao što se stvorila pred olimpijski turnir i samim Olimpijskim igrama, mislim da reprezentacija može daleko dogurati. Smiješno zvuči, ali danas svi dobro igraju košarku, nedavno smo izgubili od Čeha u četvrtfinalu pa smo se čudili kako sada odjednom oni igraju dobru košarku, ali ako se stvori dobra klapa, ipak je košarka timski sport, te ako imaš dva-tri igrača koji dobro šutiraju i koji se dobro osjećaju i trener koji može zadržati pozitivnu psihologiju ekipe, to su ključne stvari. Unutar 14-ak dana imate između 6 i 10 utakmica. Vjerujem uvijek u našu reprezentaciju, neovisno je li se netko ne odazove, ali kada god počne turnir pozitivno sam nabrijan i smatram da se uvijek mogu dogoditi vrhunske stvari i da se iz svakog poraza možeš dići još bolji, te da se u nizu nekakvih pobjeda još više možeš zadržati. Tako je uvijek presudno imati trenera koji dobro kuži turnirski sustav natjecanja koji ima veliku razliku od sezonskog natjecanja. Mislim da na tragu toga možemo očekivati i dobar uspjeh hrvatske reprezentacije na budućem natjecanju.

Pratiš li košarku u Sl. Brodu koji nije sada u stanju kao nekada kada je Svjetlost Brod imala dobru poziciju? Javlja li ti netko rezultate?

Dobro sam upućen u stanje brodske košarke, čisto zbog ljubavi prema svemu što je košarka u Brodu meni pružila. Moja nekakva kratka povijest u svemu tome da sam cijelu osnovnu školu bio kod Leona Fajdetića u školi košarke gdje sam maksimalno zavolio sport i onda sam u srednjoj školi imao iskustva s brojnim trenerima u Svjetlosti, poput Junačka i Štefaneka koji su bili ta imena s kojima sam radio. Tako sam zavolio klub koji je predstavljao nas u prvoj ligi dugi niz godina i žao mi je što smo završili tu gdje jesmo. Povezan sam i s Marinom Bitunjcem prije svega, jer smo zajedno završili fakultet i imamo suradnju oko međusobnog pomaganja u stručnom dijelu s kompanijom Bio trening, a Igor Jukić je tu dao svoj obol i Marin Dadi iz kompanije, te se vraćaju u Brod ne bi li prenijeli dobra iskustva. Mislim da smo na tragu dobroga jer imamo stručne ljude, Kruno Rimac je tu isto angažiran u radu s mladima, te možemo očekivati pozitivne promjene na tragu toga. Naravno, uvijek se vrati sve na financije, ako ih ima onda se mogu očekivati i poboljšanja u smislu nastupa u većem natjecanju i slično. Nije cilj samo nekoga platiti nego košta odlazak u neki novi razred, od putovanja do smještaja i svega, što sustav natjecanja traži. Nadam se da ćemo se kroz nekoliko godina poboljšati u stručnom smislu, kako igračkom tako i nadogradit se u stručnom kadru te da će se košarka u Sl. Brodu vratiti na puteve stare slave gdje smo svi istinski uživali u tome. Sjećam se utakmica u limenoj dvorani, kako sam ju zvao, kod Tehničke škole, gdje je to bilo na vrhunskom nivou i čak se ta pozitivna energija preselila na Vijuš. Šteta što Vijuš koji je za mene vrhunsko zdanje za kapacitete brodske košarke, zjapi prazno i mislim da nešto trebamo napraviti po pitanju toga jer i nogomet i košarka zaslužuju puno bolji status.

Autor/Foto: Nikola Knežević/Soundset Brod