Brodski ZOO

Nekada je u Brodu na Savi bilo uobičajeno trgovinama, dućanima, a još više ugostiteljskim lokalima, restauracijama, kavanama, birtijama, rakijašnicama, herbergima - prenoćištima, svratištima, pa i hotelima... davati imena iz životinjskog svijeta, pa je toga bilo za jedan cijeli zološki vrt, stoga i naslov priče „Brodski ZOO“.

To je svima bilo razumljivo i točka! Ali ovo danas, s engleskim nazivima, prevršilo je svaku mjeru. Niti znaš kako se firma čita, još manje što zapravo natpis znači, što firma nudi, prodaje, kojega je tipa ugostiteljske ponude, razonode... pa i ne ulaziš. Svijetli je primjer Krčma kod Drageca (i kako to gordo zvuči!) u Milčićevoj kući kraj Save.

Početkom 20. stoljeća na Jelačićevom trgu, tamo gdje je danas Ugostiteljski obrt Lotos (Trg Ivane Brlić-Mažuranić 10), Židov Žiga Reich držao je Trgovinu k' bijeloj mački - bogato skladište, manufaktura, konfekcija za gospodu i gospodje. I dobro mu je išlo.

Ali, K bijeloj mački zvala se i gostionica i restauracija s prostranom ljetnom baščom i kuglanom, s dva bilijara, Antuna Dottermanna na uglu Zrinske i Karadžićeve (Štampareve). U nekim reklamama ova se gostionica uznosito naziva i K' bijelome mačku. Mačka ili mačak - ta nećemo još i pod rep podgledati! - uglavnom, to je bila vrlo popularna gostionica, s ponudom pečenih janjaca i prasaca na ražnju, priređivali su riblje večere, nudili izvrstna tečna jela i dobru kapljicu uz slogan: Pij pa gledaj! Goste su zabavljali tamburaši, ali i klavirist. Tambure su stajale na raspolaganju i samim gostima koji su su ih, po raspoloženju, mogli uzeti, pa ako su znali u njih udarati (kako se onda za sviranje na tamburama govorilo), mogli su i sami sebe i svoje prijatelje do mile volje zabavljati. Samo, ambiciozni Dottermann je skrahirao i sve je morao rasprodati. Grad je kupio kuću i u njoj je 1935. otvoren Dom milosrđa - ubožnica, ne bi li se u Brodu ublažila narasla socijalna bijeda.

Za razliku od čedne Bijele mačke, Crna mačka bio je opet naziv kupleraja – javne kuće, također u Karadžićevoj ulici, a otvorio ju je Židov Mihajlo Schwartz. Bila je to skromna prizemnica pri kraju ulice, prema Zrinskoj, s pet-šest dobro uhodanih djelatnica najstarijeg zanata na svijetu. One su prvo u birtiji animirale goste, kako bi se povećala potrošnja pića, a onda su po dogovoru u sobama davale seksualne usluge. Četvrtina zarade od trideset dinara, pripadala je bludnici, a ostalo vlasniku ili vlasnici bludilišta - javne kuće. To izgleda malo (četiri jaja su bila za dinar, kila svinjetine žive vage 6 dinara...) , ali bludnica je uz to imala besplatni stan, čistu posteljinu, hranu, odjeću i obuću, liječničke preglede i troškove vezane uz redarstvo. Tako je davateljica imala čistu zaradu, odnosno po jednoj usluzi ostala bi joj protuvrijednost trideset jaja. Krupnijih.

U Ulici Franje Josipa, na uglu s Berislavićevom ulicom (danas Gupčevom, gdje je „Cipelić“), u već dotrajaloj prizemnici Židov Adolf Kraus držao je gradjansku gostionicu K' lavu. Točio je svakovrsno piće, kao izvrstno brodsko vino, pivo na čaše i u bocama, nepatvorenu slavonsku šljivovicu i rakiju, ako mu je bilo za vjerovati. Bilo je to početkom 20. stoljeća.

Po još jednoj strašnoj divljoj zvijeri zvala se gostionica K' bielom kurjaku u vlasništvu poduzetne obitelji Teufel (taj ugostiteljski lokal spominje se još 1838. godine), vlasnika klaonice, dviju mesnica, pekare i jeftine pučke kuhinje s jelima od iznutrica. Teufelovi su bili na početku današnje Strossmayerove ulice, preko puta bivše pekare Milana Prpića.

A, na početku Mesićeve ulice, kbr. 1, godine 1908. sazidao je brijač, dogradonačelnik i predsjednik Hrvatske stranke prava u Brodu na Savi, Stjepan-Štefa Benčević moderno svratište raskošne secesijske fasade – hotel K' bijelom janjcu, ili samo K' janjetu (Zum Lamm), sa šesnaest soba, restauracijom, kavanom i - jednim kupatilom, te omnibusom na svaki vlak koji je u Brod dolazio iz Zagreba ili iz Beograda. U dvorištu je bila ugodna ljetna bašča sva u zelenilu. Svratište koje bi u svakom velegradu pristajalo, hvalila ga je ondašnja štampa. Kasnije je ime hotela promijenjeno u Central, koji će niz godina biti Brođanima centar zabave na višem nivou.

Samo par kuća dalje, u Mesićevoj ulici kbr. 7, na uglu sa Zajčevom, nalazilo se svratište Tri gavrana, koje je također reklamirano kao sastajalište otmjene publike u Brodu. Imalo je veliku plesnu dvoranu, koju je 1922. godine nadozidao vlasnik Lavoslav Spitzer i u kojoj su održavane nezaboravne zabave brodskih društava, a obavezno odigravane sve zabave brodske židovske populacije. To je „između dva rata“ bilo.

Još 1817. godine na početku Široke ulice (na mjestu palače Benčević), tada u skromnoj ugaonoj prizemnici, otvorio je Josip Benčević gostionicu K' crnom orlu (Zum schwarzen Adler), naravno austrijanskom, nastojeći tom reklamom privući klijentelu iz brodskog festunga, koja je stupala pod zastavom tog nakostriješenog orla s dvije glave i prijeteći raširenih oštrih pandži.

U još dobro očuvanoj secesijskoj prizemnici u Mesićevoj ulici na broju 41, držao je Ivan Maraković sa suprugom Genovevom početkom 20. stoljeća gostionicu Jelen. Danas je u lokalu frizerski salon Mirjana.

Na uglu Mesićeve i Šenoine, gdje je danas također frizerski salon „Ema“, ranije je više puta bio ugostiteljski lokal, premda je bilo i nekih drugih sadržaja. Krajem 19. stoljeća tu braća Berković drže Dalmatinski podrum, koji će kasnije prijeći u njihovu novosagrađenu veliku kuću na suprotnom uglu. Vlasnici prvospomenute kuće često su se mijenjali, kao i iznajmljivači lokala, pa se tako mijenjao i naziv gostionice: Zlatna kruška, Kod zlatnog kokota…

A jedna se gostionica u Mesićevoj, na broju 12, zvala i Kod dva jelena. Do Drugog svjetskog rata bila je u vlasništvu popularnog Franje Posavca s nadimkom Moca, pa je često zvana samo Kod Moce Posavca. Poslije rata, 1956. godine, Ugostiteljsko poduzeće Vinogorje otvorit će tu gostionicu i nazvati ju Kod dva jelena.

Iza samostana, u Mucvanju, odlazilo se u gostionicu Zlatni šaran Jozefine Billig, koja se udala za Jocu Lazića s nadimkom Sremac. Oni će kasnije zajedno voditi vrlo popularnu gostionicu u Lackovičevoj kući na Jelačićevom trgu kraj Klasije koju su svi zvali Kod Sremca.

Neki J. Marinić reklamira gostionicu Zlatni šaran, on preporuča prvoklasna pića i slasna ića, a dnevno svira čuvena banjolin-Damen-Jazz kapela „Njegovan“. Radi li se o istoj, Billigovoj, gostionici, iz reklame nije jasno.

A, skromna baraka na obali Save na Malom Vijušu, riblji restoran i kartaški raj, popularno nazvan Otok sreće, službeno se zapravo zvao Smuđ, što je rijetko tko znao i rabio. Bilo je to pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća.

U ovaj ZOO dobro se uklapa i prometno svratište Likote Daniše Čavčića u Širokom sokaku preko puta Kotarskog suda, označeno s dvije konjske glave nad ajnfort kapijom, jer neslužbeno se i ono zvalo Kod dvije konjske glave.

Ipak, zadržat ćemo se malo duže kod jedne otmjene trgovine iz Širokog sokaka, Cara Franje Josipa ulice s broja 7, u prizemlju katnice raskošnog neoklasicističkog pročelja, trgovine reklamirane kao Trgovačka kuća K' rodi. Posebno je bila popularna, pa nakon što je bombardiranjem u Drugom svjetskom ratu kuća kbr. 7 do temelja srušena, neke su trgovine i poslije rata, a s donekle sličnom tekstilnom ponudom (naravno ne i tako kvalitetnom), nazivali Kod rode, premda im to nije bio i službeni naziv.

Trgovinu K' rodi držao je mađarski Židov Willim M. Rotmüller (rođen 1877.) iz prostrane secesijske prizemnice u Mesićevoj ulici do Hrvatskog doma. U reklamama on je nudio veliki izbor muških i ženskih štofova, platna, zefira, svile, jorgana kao i ostale manufakturne robe, rublja za gospodu i gospođe, kišobrane i šešire. Rotmüller je trgovinu utemeljio 1904. godine i isprva se nalazila na brodskoj pijaci, Trgu bana Jalačića. To razaznajemo iz jednog plakata koji je dao štampati 1929. godine, a u povodu 25. godišnjice osnutka svoje trgovačke kuće: 25 godina je kako sam osnovao svoju radnju na ovdašnjoj pijaci. Dužnost mi je, da se p. n. građanstvu i cij. mojim mušterijama zahvalim na izdašnoj potpori i povjerenju, kojim mi je bilo omogućeno renome moje firme uzdržati na današnjoj visini. Da se odužim za tu mnogogodišnju potporu i povjerenje odlučio sam koristiti p.n. građanstvu sa svojim bogato snabdjevenim i dobro sortiranim skladištem uz znatno snižene cijene u razdoblju od 15. do 30. listopada 1929. Povrh ove pogodnosti nagrađivat ću svaku mušteriju lijepim darom odgovarajućim kupnji. Osobito će me veseliti ako će mi cijenjeno građanstvo dati priliku, da ga osvjedočim u mojoj solidnosti.

Sa suprugom Marijom, Vilim je imao sina Marka rođenog 1906., koji je išao u brodsku gimnaziju i završio ju u prvoj generaciji maturanata (1922.-1923.). Školovanje je nastavio na Visokoj školi za svjetsku trgovinu u Beču, a po završetku školovanja radio je zajedno s ocem u trgovini K' rodi. Ali Vilim ubrzo umire (1932. godine), a Marko, predviđajući što se Židovima sprema, rasprodao je robu iz trgovine i s obitelji odselio u Ameriku. Njegova majka ostala je u Brodu i završila u ustaškom logoru.

Spomenimo da je brodska tvornica rublja - Domaći proizvod rublja Flore Ivanića i Ivana Vujića u Šenoinoj ulici imala u reklami uz skraćenicu D.P.R. još i znak - medvjeda. Na kraju, i bijela čaplja iz brodskog grba savršeno se uklapa u ovaj brodski ZOO.

Kako je to u našem vremenu, već je rečeno, ali ipak se tu i tamo pojavi i koji razumljivi, zoološki naziv. Tako se u Mačekovoj ulici još može vidjeti reklama kafića Bijeli konj, u Starčevićevoj na broju 24 doskora je u podrumu bila pivnica Buldog, a kafić Kakadu radi i danas u Pilarevoj, kao i Iguana na Šetalištu braće Radića.

A, ovih dana, punom se parom igra šokačko kolo i praše tamburaši TS „Zdenac“ u Šokačkom discu Vranac u Mesićevoj kbr. 5.